Ružica Ćavar: Od monstruozne laži, preko mita do dogme

Kad bismo znali strahote laži, prognali bismo je ognjem prije nego druge zločine! (Balzac)

Ovaj tekst pišem u Zagrebu, upravo navečer, 25. lipnja 2012. godine.

Dan državnosti Republike Hrvatske, obnovljene države hrvatskoga naroda, drugi put u 20. stoljeću. Ona prva obnova, od 10. travnja 1941. godine, nakon 839 godina čekanja, Nezavisne Države Hrvatske, pod vodstvom velikog hrvatskog rodoljuba i patnika dr. Ante Pavelića i ustaškoga pokreta, nastale u nesretnim ratnim okolnostima i uz goleme žrtve hrvatskih branitelja i naroda, propala je 1945. godine.

Ova druga obnovljena država, Republika Hrvatska, nastala pod vodstvom povijesnog političkog velikana dr. Franje Tuđmana, njegove Hrvatske demokratske zajednice i duhovnog velikana Katoličke Crkve u Hrvata, uzoritog kardinala Franje Kuharića, uz najveći zanos i referendumsku volju od 94% domovinske i iseljene Hrvatske, 1991. godine, nakon 888 godina, te u divovskoj obrani i uz velike žrtve branitelja i cijeloga naroda, od velikosrpskoga agresora, te uz najveće pobjede, uz Božju pomoć, Davida nad Golijatom-agresorom, obranjena, evo, od 2000. godine nadalje, nakon smrti hrvatskih velikana, opet se svim sredstvima i najvećim lažima i pljačkom domaćih neprijatelja i stranih perfidnih okupatora, pretvara od pobjedničke u poraženu, uz provođenje sotonskog projekta potiranja, odnosno zatiranja hrvatske državnosti i opstojnosti hrvatskoga naroda na svojim 14-stoljetnim ognjištima.

Smišljeno su, pored ukinuća mnogih drugih bitnih značajki države, uveli i kaos u državnim blagdanima. Premjestili su Dan državnosti sa 30. svibnja, dana kada je prvi put u obnovljenoj državi, Republici Hrvatskoj, zasjedao prvi demokratski izabrani Hrvatski državni sabor, kao simbol očuvanja hrvatske državnosti, od 1102. godine do 1918. i nametnute nam zlokobne Jugoslavije.

Taj dan hrvatske državnosti slavio se sa najvećim zanosom i sveta misa za domovinu služila se na prepunome Trgu sv. Marka, uz mnoštvo hrvatskih zastava u Zagrebu i diljem Hrvatske.

Dan 25. lipnja 1991. godine, iako značajan dan donošenja Deklaracije u Hrvatskome državnome saboru o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i dan kada su SDP-ovci, tj. sljedbenici i članovi bivše Komunističke partije, pod vodstvom Ivice Račana, zbog proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, napustili saborsku sjednicu, a od 3. siječnja 2000. godine manipulacijama došli na vlast i ostali na svim značajnim mjestima i uz izdajstvo i pljačku Ive Sanadera, do 4. prosinca 2011. godine, od kada i formalno drže svu vlast u svojim rukama, te nastavljaju s uništavanjem i zatiranjem hrvatske državnosti.

Oni su uveli i taj novi Dan državnosti, 25. lipnja, koju promjenu narod nikada nije prihvatio, a ni oni se, naravno, nisu trudili da ga obilježavaju, jer nikada nisu ni htjeli hrvatsku državu.

Stoga, dana 25. lipnja 2012. idem gradom Zagrebom na svetu misu u 10 sati u crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu. Dan je lijep i topao, ali sve u gradu je mučno, sumorno i tužno. Gotovo nigdje na zgradama nema hrvatske zastave. Na žalost, već dva mjeseca ne vozi ni uspinjača na Gornji Grad. Kao da je bilo teško popraviti je bar za takozvani Dan državnosti? Idem pješice, uz duge drvene stube. U crkvu dolazim pred sam početak, ali je ne baš velika crkva sv. Marka poluprazna. Ispunjene su samo klupe, ali ja još nalazim mjesto za sebe. Tu je, u prvome redu, i agnostik, kako sam sebe naziva, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, a uz njega je SDP-ovac Josip Leko, kao dopredsjednik Hrvatskoga sabora, i general Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske.

Ivo Josipović, kao što znamo, ljubazno se prilagođava i podilazi svakome, kako bi bio popularan, a provodi svoj zacrtani projekt na štetu države Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Predsjednika Vlade, druga Zorana Milanovića, i njegovih drugova iz Vlade nije bilo ni blizu. Oni su bar iskreni, poput Tome Nikolića, četničkog vojvode, novoizabranog predsjednika Republike Srbije, u odnosu na Borisa Tadića. Jedino je svećenika, koje je predvodio kardinal Josip Bozanić, bilo gotovo više nego vjernika, uz ništa posebnu homiliju da se kome ne bi zamjerio.

Stvarnost se ne može sakriti

Pored svega što nam se događa glede enormnog zaduženja od 2000. godine na dalje, rasprodaje svega što imamo i što je vrijedno, zatiranja gospodarstva, masovnog otpuštanja radnika, podizanja PDV-a, svih mogućih cijena, sve preko leđa siromašnih ljudi, uz golemi kolonijalni položaj zemlje, uz privilegije, bahatost i bogatstvo vodećih političara, obvezno ide ideološka komunistička indoktrinacija i medijska manipulacija svim sredstvima, a protiv volje i osjećaja naroda. Tako je, u svibnju 2012. godine, kao što znamo, već ukinuto pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom žrtava Bleiburga, no narod se ne da prevariti, ide u Bleiburg i časti svoje zločinački pobijene žrtve i mučenike.

Nadalje, 22. lipnja ide najviši državni vrh u šumu Brezovicu kod Siska, na dan tobožnje antifašističke borbe i slave one koji su pod zvijezdom petokrakom, za interes Staljina, rušili novonastalu hrvatsku državu i terorom ubijali narod.

Hrvatski narod 22. lipnja ide nad jamu Jazovku u Žumberku, gdje se sjeća zločinački pobijenih ranjenika iz zagrebačkih bolnica, te zarobljenih hrvatskih vojnika i civila 1945. godine, kao što su, pod istim znakom petokrake, pobijeni i ranjenici iz Vukovarske bolnice na Ovčari 1991. godine. Uz jamu Jazovku bilo je oko2.000 ljudi, a misno slavlje, uz više svećenika, predvodio je pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško, te izrekao prave riječi osude takvih zločina.

No, oni koji lažu i ne kaju se u hrvatskoj državi, uz svu potporu državnih vlasti, idu dalje.

Baš na 24. lipnja 2012. godine, kao i prethodnih godina, opet predstavnici hrvatske i srpske politike prave apsurdnu predstavu, kao i predstavnici Srpske pravoslavne Crkve i Židovske zajednice u Hrvatskoj, nad Šaranovom jamom, u blizini Jadovna u Lici, komemorirajući navodne srpske i židovske žrtve od 40.000 u jamama oko Jadovna, a samo u Šaranovoj jami govore o 15-ak tisuća žrtava, a koje zločine su, kako kažu, počinili ustaše 1941. godine. Prošle 2011. godine, u isto vrijeme, na tome je mjestu, uz predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i druge, bio i tadašnji predsjednik Republike Srbije Boris Tadić, koji je srcedrapateljno tvrdio da mu je u toj jami završio i djed po majci, a isto tvrdi i neizbježni Slavko Goldstein za svoga oca. Čudi me kad izražavaju tako veliki pijetet za žrtve svojih najbližih, kako se bar nisu potrudili već u vrijeme propale Jugoslavije, a i nakon nje nitko im ne bi uskraćivao sredstva da dođu do tih tako brojnih kostura svojih najmilijih, pa da ih dostojno pokopaju. Ipak, "ne lezi vraže", oni to nikako nisu htjeli provjeriti, pa i DNK analizom utvrditi članove svojih obitelji, nego čak i 24. lipnja 2012. tobože sa velikom žalošću na Pupovčev i Goldsteinov način, kukaju i optužuju, a i ne govore o tome da bi provjerili svoje laži. No, prava je činjenica, znanstveno utvrđena, o čemu je pisao Hrvatski list br. 353 od 30. lipnja 2011., i broj 354, od 7. srpnja iste godine, da u Šaranovoj jami nema ni jednoga kostura, dok nekoliko drugih jama oko Jadovna uopće nisu istraživane nego su zarasle šikarom, prekrivene kamenjem, pa i betonom. Oni, poput "moralnog i poštenog" Milorada Pupovca, tobožnjeg povjesničara Đorđa Zatezala i velikog "sveznadara" Slavka Goldsteina, koji svi bubaju brojku od 40.000 ubijenih Srba i bačenih u te jame i ne pomišljaju da traže novac, koji bi objeručke dobili, da kopaju po tim jamama, jer sigurno znaju da bi tu našli samo kosti žrtava svojih komunističkih zločina iz 1945. godine, pa i ranije, tijekom Drugog svjetskog rata, te bi možda pored tisuća ubijenih Hrvata našli i kosti viteza Jure Francetića.

Dakle, oni su spremni manipulirati i sa navodnim žrtvama svojih najbližih i hoće monstruozno optuživati hrvatski narod, njegovu NDH i njezine branitelje ustaše, a pretraživati jame neće!

Oni sve ovo znaju, jer su dobro obaviješteni, ali istina za njih ništa ne vrijedi, glavno je da oni namjeste tobože tužne face, te kao navijeni roboti uvijek ponavljaju jedno te isto!

Što tek reći o Jasenovcu?

Naime, ta tema, kao simbol ogavnih velikosrpskih i komunističkih laži, uvijek me je veoma zanimala.

Pratila sam sve što se o tome ratnom i radnom logoru, formiranom u vrijeme NDH, govori i piše. U vrijeme Hrvatskoga proljeća, 1971. godine, sjećam se vrlo dobro jedne emisije Zagrebačke televizije o ustaškom logoru Jasenovac. Vidjela sam tada, kao da i sada gledam, visoki stupac evidencijskih knjiga, onih bilježnica velikoga formata, sa tvrdim tamnim koricama, u kojima je rečeno da su zapisani svi koji su prošli kroz taj logor, te svi dobivani paketi, posjeti, prijekim sudom osuđeni ili oslobođeni itd.

Bilo je rečeno da je, prema tim evidencijama, kroz logor cijeloga vremena postojanja, prošlo 18.000 i nešto osoba, iako je poznato da su ljudi u to vrijeme i u tim okolnostima obolijevali i umirali, a neki i osuđeni na smrt, ipak je sigurno veći broj logoraša i oslobođen, te preživio. Poznati su mi slučajevi da su u tome logoru bile i neke SKOJ-evke sa svojim dečkima SKOJ-evcima, te tamo, nije valjda od užasnih uvjeta, i zatrudnjele sa svojim dečkima, te bile zbog trudnoće i oslobođene iz logora. Interesantno je da nisam od nikoga drugoga čula da je vidio te evidencijske knjige tada na televiziji, ali nikada kasnije nigdje nije bilo spomena gdje se nalaze te knjige.

Poznato je da su u logor Jasenovac normalno dolazile i međunarodne komisije i državne komisije NDH, radi nadgledavanja uvjeta u logoru, te da nisu imale značajnijih primjedbi na život u logoru. Izvješća su sačuvana.

Jasno je da su neki morali biti osuđeni i na smrt, ako su organizirali bježanja i ubijali stražare, i činili nasilje, a zbog kriminalnih radnji bili su osuđeni na smrt i pojedini ustaše.

Čitala sam u zadnje vrijeme i knjige o Jasenovcu od više logoraša, te tako i od orjunaša i komunista Đorđa Miliše iz Šibenika, koji je bio toliki srbofil da je i svoje ime Jure promijenio u Đorđe, a budući da je bio oslobođen iz logora, 1945. godine napisao je knjigu "U mučilištu-paklu Jasenovac", gdje piše svakakve komunističke izmišljotine, ali i donekle objektivno o načinu života u logoru. No, ništa objektivno se nije smjelo znati, pa je knjiga bila zabranjena, uz šikaniranje autora.

Zatim sam čitala knjigu od oslobođenog logoraša, komunista Milka Rifera, "Grad mrtvih Jasenovac". Opet donekle objektivno, pa je i ta knjiga bila zabranjena.

Također sam čitala knjigu od oslobođenog logoraša Ante Cilige, komunista koji je nakon rata bio nepodoban, te je živio u emigraciji do 1992. godine, kada se vrlo star vratio u Hrvatsku. On je bio u inozemstvu i napisao u većoj mjeri objektivnu knjigu "Jasenovac - ljudi pred licem smrti", uz također neke izmišljotine, vjerojatno po nalogu tajnih službi, u čijim je rukama bio. Prethodno sam čitala i knjige od Ljubice Štefan, Mladena Ivezića i Josipa Pečarića, koje su pobijale monstruozne laži o Jasenovcu.

No, najbolja knjiga koju sam pročitala je knjiga od povjesničara Vladimira Mrkocija i svećenika isusovca patra Vladimira Horvata, pod naslovom "Ogoljela laž logora Jasenovac", biblioteke "Otkrivena istina", u nakladi Emil Čić, Zagreb, 2008.

Tu knjigu bih preporučila svakome na čitanje. Tu se potpuno razobličavaju, svim argumentima, sve monstruozne laži o Jasenovcu. Nitko do sada nije demantirao tvrdnje ovih autora, a laži se nesmiljeno, poput dogme, šire na sve moguće medijske i ine načine. Napomenula bih iz te knjige samo skriveni i malo poznati podatak o popisu stanovništva na području Jugoslavije 1931. godine i 1948. godine. Naime, stalno nam pune glave o genocidu nad Srbima od strane Hrvata, te o 800.000 Srba ubijenih u Jasenovcu, a 40.000 u Šaranovoj i drugim jamama oko Jadovna, a činjenica je da je 1948. godine bilo 997.547 Srba više nego 1931. godine, a Hrvata da je 1948. godine bilo 884.712 manje nego 1931. godine, dok je također svih drugih nacionalnosti bilo više nego 1931. godine.

Također je interesantno da su autori u Državnom arhivu Hrvatske pronašli zametnuto izvješće Komisije za ratne zločine u Jasenovcu, gdje se govori, po njima, o 15.792 žrtve. Logično da su i te žrtve bar dva puta uvećane. Ipak, kasnije čujemo kako su žrtve bile do 800.000, pa i milijun i milijun i pol ubijenih Srba u Jasenovcu. Na kraju, kao što znamo, tobože objektivno i znanstveno, svelo se na 80.000 i nešto žrtava, među kojima i 19.000 djece. Ta knjiga, o tih 80.000 žrtava, se dugo skrivala i mogla se vidjeti samo u Jasenovcu. Zatim je ipak objavljena i na internetu. Vidjela sam popis žrtava ubijenih u Jasenovcu za Široki Brijeg. Upisane su 4 žrtve ubijene od ustaša u Jasenovcu. Međutim, kada sam se raspitala, saznala sam da dvije sigurno nisu stradale u Jasenovcu, nego je jedan sa toga popisa ubijen od strane četnika i točno se zna gdje, a drugi je bio hrvatski vojnik i negdje završio na Križnome putu. Za ostalu dvojicu još nisam točno provjerila.

Osobno pitam, gdje su ustaše pokopali i tih 80.000 tobože točno utvrđenih žrtava?

U knjizi "Ogoljela laž logora Jasenovac" kaže se da su u par navrata jugoslavenske komisije snimale i sondirale grobišta na području Jasenovca, ali gdje god su pokušali kopati, našli su žrtve hrvatskih vojnika i civila, ubijenih od strane komunističkog režima. Tako da se dalje nisu ni usudili kopati. To nije ni čudo, kada znamo, iz knjige prof. dr. Josipa Jurčevića "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", Zagreb, 2012. godine, u nakladi Dokumentacijskog informacijskog središta - DIS-a.

Tu se govori o preko 1.700 stratišta i grobišta komunističkog režima, do sada otkrivenih, te djelomično istraženih, u Sloveniji, Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Znači, u 88,53% svih grobišta do sada otkrivenih su žrtve jugoslavenskog komunističkog režima. Ostatak su žrtve svih ostalih zaraćenih strana, a grobišta od NDH su samo dva ili 0,13% od svih stratišta, odnosno grobišta.

Dakle, tko hoće čuti, sve mu je jasno!

Jedinstven apsurd Hrvatske

Tragedija je što i u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, nakon 2000. godine, raznim manipulacijama takozvanom demokracijom, prevarama naroda i po volji moćnika svijeta, na vlasti u Republici Hrvatskoj su biološki i ideološki sljednici onih koji su počinili najmasovnije zločine genocida nad hrvatskim narodom i koji se, kako sami kažu, ponose da su sinovi onih koji su počinili te užasne zločine. Prihvaćaju sve zločinačke laži o hrvatskome narodu, državi NDH i njezinim braniteljima, a najzaslužnije branitelje iz pobjedničkog obrambenog Domovinskog rata optužuju za zločinački pothvat, izručuju moćnicima svijeta da im sude, a i sami sude u Hrvatskoj hrvatske branitelje za izmišljene zločine, dok stvarne zločince sa agresorske strane aboliraju i amnestiraju.

Dvije tisuće i jedanaeste godine su u Jasenovac doveli čak i izraelskog političara, nobelovca Shimona Peresa, da on nama govori naučeno od naših političkih vlasti, kako su i na koji strašan način ustaše u Jasenovcu ubijali Srbe, Židove, Rome, pa i Hrvate. U isto vrijeme u svom Yad Vashemu mislim da i dalje drže podatak o 800.000 ubijenih.

Nije nikakvo čudo da naši neprijatelji lažu, osobito Srbi, kojima je laž već u genima i dio nacionalnog identiteta, bez obzira radi li se o institucijama ili izobraženim pojedincima, što sve kaže i njihov otac laži i otadžbine, Dobrica Ćosić, ali je strašno da te laži iz kojih proistječu svi zločini prihvaćaju i šire takozvane političke elite hrvatske države. Tko onda u svijetu ne bi prihvatio te laži? Sjećam se kako je nama majkama 1991. godine govorio Amerikanac, Židov Anton Irek, prijatelj Hrvata i prave istine, koji je štrajkao glađu da bi Sjedinjene Američke Države priznale Hrvatsku. Rekao je kako nitko na svijetu nema takve neprijatelje, kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali u svijetu i kod Židova, da jedan prosječan Židov više mrzi vas Hrvate negoli Nijemce!

Znači, nas Hrvate blate ne samo neprijatelji nego i takozvane hrvatske vlasti.

Hrvatske institucije, kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i druge, šute, jer su kupljene za neki bijedni novac iz proračuna. Pojedini neovisni intelektualci ne mogu puno učiniti. Politička vlast od 2000. godine, kako smo rekli, nije narodna jer ne radi za narod, nego za sebe i interese moćnika svijeta. Jedino preostaje hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvata, koja bi, u okolnostima kakve jesu, trebala, kao duhovna snaga, preuzeti brigu o narodu, štititi istinu i pobijati pred svijetom pogubne laži o hrvatskome narodu!

Može li i hoće li tu misiju, kao dio Evanđelja, preuzeti hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvata? Ili je možda i hijerarhiji Crkve na prvome mjestu novac koji dobiva iz državnog proračuna?

Neka nam svima Bog pomogne, pošalje Duha Svetoga i sve nas blagoslovi!

dr. Ružica Ćavar,

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj