Logo

Osvrt na knjigu Anđelka Vuletića, Nadglednica djevojaka iz Moskve, Nova knjige Rast, Zagreb, 2003.


Vuletićev romana „Nadglednica djevojaka iz Moskve“ tematizira jednu od još uvijek užarenih i u hrvatskoj javnosti nedovoljno raščišćenih kolektivnih nacionalnih trauma. Ukratko, priča prati isječak rada iz bogatoga repertoara vještina bivše sarajevske udbe, odnosno njezina radnog pogona, u kojem skupina ucijenjenih prostitutki seksualnim uslugama u sarajevskom hotelu Moskva od probrane klijentele nastoji izvući različite informacije, kako bi projekt izgradnje novoga svijeta imao što manje zapreka u svom povijesnom hodu, a njegovim graditeljima pripremio put u trijumfalnu pohodu slamanja ljudskih duša.

Radnja je smještena u 60-te godine prošloga stoljeća, odnosno vrijeme kad se bivša Jugoslavija prividno počela otvarati svijetu. To je doba početaka turističkoga procvata na Jadranu, kad se rijeke putničara slijevaju preko Sarajeva na more, a tu im udba, u hotelu znakovita imena rasprostire svoju mrežu. Pogonom kupleraja ravna provjerena, odana, samozatajna, sposobna i revnosna nadglednica, koja u trenutku klonuća i sama postaje dio primarne radne snage udbina pogona. Ne/spretan spolni čin s jednim stranim diplomatom odvest će ju na kirurško razdvajanje u američko veleposlanstvo u Beogradu, što će podignuti uzbunu u udbinim redovima. Prerušeni povratak u Sarajevo i vjenčanje u jednoj crkvi završit će tragično, ubojstvom mladenaca, koje će izvesti udbin kiler prerušen u “rastrojena” svećenika. I to bi otprilike bilo sve što se tiče površnoga sloja priče.

Nu Vuletićev se pripovjedač ne zadržava na tom površnom sloju svoga izlaganja. Od njega doznajemo pretpovijst djevojaka iz kupleraja, ali i njihove nadglednice. Upravo iz tog sloja priče auktor nam otkriva raskošnu zločinačku narav komunističkoga režima, koji se iz svoje udobne i još uvijek nedovoljno rasvijetljene povijesne uloge, poput one sarajevske udbe, još uvijek šepuri u mnogim segmentima hrvatskoga javnoga života. One malobrojne, prvotne kritike, roman su smatrale groteskom, premda je riječ o stvarnosnoj književnosti, odnosno romansiranoj životnoj grotesci, toliko umiješno krvavoj da je u obliku masovnih silovanja izbila na površinu i u velikosrpskoj agresije na Hrvatsku i BiH, a da ju nitko iz strane, a pogotovo domaće javnosti nije na taj način registrirao. Upravo zato je i prijeporna javna perceijpcija Vuletićeva romana, koja unatoč jasnoj poruci, ne nalazi u javnosti na ono što se u teoriji informacija naziva kodom.

Zato i danas, više od dva desetljeća nakon raspada komunističkoga svijeta, sve očitije djeluje ta sifilistična zaraza raširena iz moskovskoga kupleraja, koja svojim endemičnim sifilisom jugoslavenstva, razorenom i bolesnom tkivu priječi prepoznavanje informacija iz stvarnoga svijeta. Sasvim je sporedno je li Vuletićev pripovjedač stvarno poznavao način novačenja udbinih kadrova, čije se metode skrivaju u romansiranoj izmaglici prostitucije, a poznato je, premda o tom naša historiografija šuti, da je tajna komunistička policija svoje pripravnike birala iz uglednih obitelji, potom ih odgajala ubijanjem moralnih osjećaja, a taj se odgoj temeljio na metodi masovnih silovanja, koje je prošla u svom obavještajnom hodu i nadglednica djevojaka iz Moskve, Neva Šamadan, bivša redovnička pripravnica, a potom specijalistica za špijunažu vjernika i svećenika Katoličke crkve. Vuletićev roman nije samo kritika jednoga u biti zločinačkoga totalitarizma, nego i našega nacionalnog mentaliteta, podložna različitim ovisnostima, što u uvjetima pritisaka omogućeje protivniku da unutar samoga Hrvatstva pronađe dovoljan broj, doduše, ucijenjenih pristaša, koji će služiti razaranju vlastite zemlje, a što se najbolje očitovalo u nacionalnom sastavu djevojaka iz moskovskoga kupleraja.

Pripovjedač donosi i neizravnu sliku međunacionalnih odnosa, crtajući jasna stajališta partijskih vodstava i njihovih intelektualnih pristaša oko izgradnje spomenika Gavrilu Principu, ubojici prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge. Kao da je potpora hrvatskoga partijskoga vodstva i zagrebačkih intelektualaca dizanju Principova spomenika definitivno pogodovala muslimanskom otklonu od Hrvatstva te time pojačala, dotad kolebljivu muslimansku samosvijest.

Moskovski kupleraj je zapravo slika bivše komunističke Jugoslavije, u kojem su za razliku od vladalačkih istočnih dijelova, zapadni dijelovi zemlje, ponajprijeprije Hrvati, ucijenjeni, a da bi mogli vegetirati prisiljeni su na prostituciju. Svako njihovo uzdizanje samosvijesti kažnjeno je okrutnim udbinim egzekucijama, kao što to pokazuje i epilog ovoga romana. Kako je javnost kakvu danas poznajemo proizvod i naslijeđe protestantskoga svijeta, što je inače zamijena za nekadašnji sakralni sakramenat katoličke ispovijedi, Vuletićev roman onda slovi i kao poticaj da se nacionalna zajednica suoči s vlastitom prošlosti, kako joj sadašnjost sa svim njezinim frustracijama ne bi ostala zarobljena u moskovskom kupleraju.


Mate Kovačević

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.