Generalova suza

Vukla se već druga ratna godina. Više-manje nitko nije napredovao, ali su se zbog toga nemilosrdno tukli. Mrtvih je bilo na sve strane. Netko je morao pobijediti u ovoj nepotrebnoj krvavoj utakmici.

Činilo mu se upravo tako. Umjesto da žive, zabavljaju se, stvaraju nešto novo i veliko, oni nasrću jedni na druge. I u tome koriste sve svoje sposobnosti. Uistinu su Englezi zakuhali gadnu kašu. Nije jasno, možda nisu oni, ali jest netko njima vrlo blizak. BBC je već bio spreman snimiti što se dogodilo. A Britanci su sve pustili u javnost kad im se učinilo da je najbolje. Puno podudarnosti da ne bi bilo i istine.

»Kota 561 ponovo je u našim rukama. Razbili smo ih. Zapamtit će kad su se drznuli krenuti na nas.«

Satnikov glas prenuo ga je iz razmišljanja. Dopadao mu se taj čovjek. Jednostavan, pošten i borben. Na njega si se uvijek mogao osloniti. Stipan je znao što hoće i kamo pripada.

»Dobro, odlično, osigurajte to sada kako treba. Nemojte da nas opet Bošnjaci iznenade. HVO brani svoje i tako će biti sve dok ne pobijedimo.«

Izgovorio je ove riječi sa sjećanjem na rodnu kuću. Tamo su mu otac, majka, brat, drugi su se razišli. U toj je kući odrastao, naučio se stavu prema životu. Vrijednosti, one katoličke, koje je odatle ponio nije uzdrmala ni započeta vojna karijera u JNA. Vojnički život je volio, hrvatske vojske nije bilo da joj se priključi, a i od nečega se moralo živjeti. Pun zdravlja i snage prijavio se u postrojbu za posebne namjene, specijalce, tako se to tada zvalo. Stvarno se namučio u stjecanju potrebnoga znanja, ali je vrijedilo. Čim je zapucalo pobjegao je među svoje. U mladoj hrvatskoj vojsci brzo je dogurao do generala. Nije se štedio i to su posebno cijenili.

»Što ćemo sa zatvorenicima«, opet je satnik upadao u tijek generalovih misli.

»Koliko ih ima?«

»Pun onaj naš manji autobus.«

»Neka ih u njemu dok ne smislim nešto. Ovdje ne mogu ostati. Nema nikakvih uvjeta za zatvor. U međuvremenu im dajte štogod za pojesti i popiti. Ne želim da nam iko išta može predbaciti. Sve će ovo jednoga dana proći, a onaj ko ostane ne bi se treba stiditi svoje uloge tih dana.«

Satnik se malo namrštio, ali nije imao kud. Ta ne bi im ništa bilo da još neko vrijeme sjede u tom autobusu i razmišljaju što će biti s njima. Još su maloprije bili spremni sve poubijati i popaliti, neka sada malo plate za to. Znao je i sam da te misli nikuda ne vode, samo nije ih mogao tek tako odgurnuti od sebe.

General je nazvao stožer. Slažu se da budu prebačeni do grada, ali ne odmah. Sve je popunjeno, moraju im pronaći mjesto, odrediti ljude koji će ih čuvati. A to nije tako lagano. Svakomu je netko poginuo u sukobu s njima. Jednima brat, drugima rođak, trećima prijatelj, četvrtima suborac. Moraš dobro paziti da nekome ne popuste živci i da tada ne napravi darmar.

Zovnuo je Stipana. Prenio mu je što je zaključeno i naložio mu da se pobrine za ljude. Da, oni su za njega unatoč svemu bili ljudi. Nije si nikada dopustio početi ih drukčije poimati. Počne li tko zna na čemu će to završiti. Kratak je korak do zločina.

Sjetio se brata. Bori se tu u blizini, ali u drugoj postrojbi. Nije htio da bude pod njegovim zapovjedništvom. Bojao se bi li mogao biti pravedan u borbenom raspoređivanju. Ljudski je nastojati zaštititi brata. No, imaš li pravo zbog toga žrtvovati drugoga? I kako znati jesi li to htio ili se samo slučajno dogodilo? Mučila su ga ta pitanja i zbog toga ih je presjekao na ovaj način. I bez toga ima dosta muka.

Vani su izdavali naredbe. Njegovi vojnici. Čuvao ih je kao svoju djecu koju još nije imao, ali bit će i to jednoga dana. Samo da rat prođe. Dogovorit će se tada s bratom gdje će koji saviti obiteljsko gnijezdo. Najbolje da njemu prepusti očevinu, a on će se već nekako snaći. Uostalom, takav mu je i životni poziv. Možda mu dodijele i stan, tko zna.

Satnik je ponovno ušao. Sad mu je već počeo ići na živce. Može li već jedanput prestati? Tako bi se htio malo odmoriti.

»Znaš...«, započeo je Stipan i zašutio.

»Što?«

»Ovaj, ovaj....«

»Ma, daj, reci već jedanput.«

»Ovaj, brat, poginuo je, javili...«

Nešto ga pokosi posred srca.

»Čiji brat? Tvoj, moj, nečiji?«

»Tvoj«, procijedi vojnik pred njim.

Stao je kao ukopan. Osjećaji su se miješali u njemu. Činilo mu se da nestaje, pa opet dolazi, da sanja, da je stvarnost oko njega, jednostavno sve je bilo u pokretu. U glavu mu je postupno ulazilo gdje je i što se događa. Ovih dana gledao je smrt braće nekih drugih, danas gleda smrt svoga brata. Život je tukao nemilosrdno.

Nije znao koliko je dugo stajao tako oduzet. Onda se mašio za opasač. Samokres, uvijek spreman, visio je o njemu. Opasao se i krenuo prema izlazu. Prethodno je u prolazu uzeo nekoliko šteka cigareta. Stipan ga je nijemo pratio. Zaputio se prema autobusu.

»Znate, generale, nemojte...«, izusti Stipan.

Samo ga je mrko pogledao i stupio među uhićenike. Nijemo su zurili u njega. Znali su tko je i što mu se dogodilo. Netko im je maloprije kroz psovku rekao o tome. Nisu se nadali ničemu dobromu. Pamte kako su i sami rješavali slične okolnosti.

General nije ništa govorio. Najprije ih je okrznuo dugim, bolnim pogledom. Mogao je svašta značiti. Nakon toga otvorio je prvu šteku i u tišini počeo dijeliti kutije cigareta. Zrak se mogao rezati nožem. Vani su stajali stražari sa spremnim oružjem. Na što li će sve ovo izići? Najradije bi da nisu tu, da se negdje bore, da znaju što trebaju učiniti. Ovako...

General je podijelio i posljednju kutiju. Stajao je na kraju autobusa. Sve su glave i dalje bile uprte u njega, pratile su ga još od početka.

Popravio je opasač. Vidjelo se da se uhićenicima ledi krv u žilama. General je duboko uzdahnuo.

»Vi ste meni ubili brata, a ja vama poklanjam život«, reče jednostavno. I iziđe.

Sve je bilo prebrzo da itko išta posebno učini. Kao da su se skamenili na mjestu. A generalu u mraku kanu suza. Otrao ju je dlanom, onako muški. Zapadala je noć, duga, ratna. Mediji su izvješćivali o propasti mirovne konferencije, o novim naumima za zaustavljanje rata, o slanju mirovnih trupa i o puno drugih gluposti.

Miljenko Stojić / Veritas