Davor Dankinić: Jedan dio hrvatskog stanovništva zaražen jugodebilizmom (III. dio)

Obilježavanja obljetnica Oluje, Dana državnosti i ostalo su za hrvatske vlastodršce, omrznute dužnosti, ali u biti to njima nije veliki problem. To je za njih kozmetika. Ono što je bitno, u stvarnosti jugodebili drže sve konce u svojim rukama u svim područjima države i društva. Politici, gospodarstvu, kulturi, medijima. Tako njima nije veliki problem, kada malo treba hiniti domoljube na proslavama državnih blagdana.

U Hrvatskoj se nalaze vodeći ljudi pokreta za novu Jugoslaviju. Cijeli državni vrh, predsjednik i premijer, cijela Vlada, njeni brojni savjetnici, brojni takozvani stručnjaci, novinari, režimski intelektualci, itd. Sve su to ljudi koji imaju istu obiteljsku pozadinu. Svi potječu iz komunističkih obitelji.

Koliko je danas cijela Hrvatska duboko zarobljena jugodebilizmom, možda upravo najbolje pokazuje baš ova činjenica, da niti 22 godine nakon raspada Jugoslavije i osamostaljena Hrvatske, u javnosti i mainstream medijima, nema gotovo niti jednog neutralnog i sposobnog analitičara i stručnjaka za unutrašnje političke odnose i za svjetska gibanja, već se i dalje po medijima pitaju za mišljenje Kasapovićka, Puhovski i ostala garda, nekadašnjih komunističkih, režimskih intelektualaca iz bivše SR Jugoslavije. Ili njihovi mlađi ideološki nasljednici, kao recimo Mate Kapović, novi režimski analitičar, koji je vrlo dobro naučio zanat. Naoko ono malo kritiziraš vlast, ali tako da joj ta kritika u stvarnosti ne smeta, a na drugoj strani još više opališ po"desničarima" i Crkvi i tako glumiš da si nekakav objektivni i neutralni kritičar.

Pokret jugodebilizma je započeo zapravo već onda, polovicom devedesetih, kada su se Mesić i kompanija odvojili od HDZ-a, i počeli kopkati protiv Tuđmana. Na sve to su tada nasjeli i pojedini iskreni hrvatski domoljubi, koji su mislili da se tu doista radi samo o kritici politike vladajućeg HDZ-a, u cilju boljitka za hrvatsku državu, a ne u cilju njenog rušenja i njene ponovne rejugoslavizacije.

Nakon "eksperimentiranja" sa Hrvatskom i HDZ-om, cijela družina, Mesić, Manolić, Perković i ostali, postupno su se vratili natrag ka "mami" Partiji, SDP-u, ili njegovim podružnicama kao HNS, koje glume da su nekakva drugačija stranka.

Loptica se sada perfidno prebacuje na hrvatsku stranu i Hrvati su opet u defenzivi, kao i za vrijeme Jugoslavije.

Savez jugodebila i četnika

Nije Srbija glavni „zloćko“ u "regiji", već Hrvatska, odnosno Hrvati, ti nepopravljivi notorni desničari i latentni fašisti, koji mrze jadne Srbe, na pravdi Boga. To je slika koju danas nameću i hrvatska vladajuća klika i njeni režimski mediji. To je zapravo na istoj onoj razini Dobrice Ćosića i Vasilije Krestića i ostalih velikosrpskih povjesničara, koji su kazali da su Hrvati genocidan narod. To isto u biti tvrde svakodnevno i hrvatski vlastodršci i njihovi medijski pomagači, kao Tomić, Dežulović, Pofuk i kompanija, samo malo zapakovano u nekakvu brigu za toleranciju i demokraciju. Hrvatska i Hrvati su ponovo talac Srbije i Srba, sve se ponovo mjeri u odnosu na Srbe, isto kao što je to bilo 1945-1990.

Srbofilija je mjerilo hrvatske tolerancije, mjerilo svega u Hrvatskoj. Količina srbofilije ili srboskepse određuje stupanj napretka ili nazadnosti Hrvata. Samo oni Hrvati koji su srbofilni su napredni, svi oni koji su srboskeptični (koji dakle ne vjeruju Srbima) su zatucani i nazadni.

Kada Josipović kaže: pogledajte koliko su Srbi doprinijeli Hrvatskoj, to ne samo da je cinično i idiotski, tek 18 godina nakon završetka rata i pored još dubokih rana, već još jednom otkriva stvarni mentalni sklop jugodebila, koji se bazira na vječnoj, slijepoj, podaničkoj i nekritičkoj srbofiliji. Jer Srbi su za jugodebile viša, bolja i naprednija bića. Bez obzira, koliko gadosti i zločina Srbi naprave, njima kao višim bićima se sve oprašta, odnosno krivica se radije prebacuje na žrtve Srba, što su se uopće drznuli suprotstaviti se tim višim bićima. Srbofilija je jedna od glavnih poluga jugodebilizma. Jer bez Srba nema Jugoslavije. Jer su Srbi okosnica Jugoslavije i jugoslavenstva.

Mesić je ranije godinama bio zagovornik i branitelj titoizma i onog partizanskog jugoslavenstva, lažnog bratstva i jedinstva i cijele nekadašnje socijalističke jugoideologije. Mesić je godinama bio glavni vođa jugodebila. Sada su tu ulogu preuzeli Milanović i Josipović i njihova cjelokupna politička i medijska falanga. Oni su podigli onaj jugodebilizam Mesića, na jednu još višu i goru dimenziju. Sadašnjoj vladajućoj jugodebilskoj kliki ne smeta ni ono velikosrpsko, četničko jugoslavenstvo. Glavno da je jugoslavenstvo. Njihovoj srbofiliji nema granica. Sada se prihvaćaju i četnici i Draža Mihailović kao "antifašisti". Jer njima je važno samo to, dugoročno uništiti Hrvatsku kao samostalnu državu, košta što košta.

Dok je u Srbiji vladao relativno umjereni Tadić, hrvatski jugodebili su polagali nade u njega, odnosno vjerovali da će i u Srbiji doći do sličnog procesa, povrataka titoizmu i partizanskom jugoslavenstvu. Što bi bilo glavni uvjet za za ponovnu izgradnju one titovske Jugoslavije. Međutim ništa od toga. U Srbiji, odnosno kod većine Srba je izgubila Tadićeva relativno umjerena opcija, i potpuno je ovladala velikosrpska opcija. Pogledajmo danas ljude koji su na čelu Srba. Kompletna garnitura srpskih političkih vođa su sve ljudi velikosrpske i miloševićevske opcije: Nikolić, Vučić, Dačić, Dodik, Pupovac... Dok su u Hrvatskoj na čelu sve ljudi projugoslavenske i antihrvatske opcije. U BiH se pokušava također pridobit tamošnje jugodebile, prije svega one iz sestrinske stranke hrvatskog SDP, SDP BiH, glavne jugofilske stranke u BiH, koja je u stvari još uvijek SK BiH, kao što je hrvatski SDP još uvijek SKH.

Kada već ne ide, Srbe pridobiti za titovsku opciju, onda im se jednostavno prikloniti i prihvatiti i velikosrpsku jugoslavensku opciju. I tako su danas pale sve maske. I tako je došlo do otvorene sprege onog titovskog i onog velikosrpskog jugoslavenstva.

U Srbiji se vrši odavno rehabilitacija četništva i to nikomu sa hrvatske strane ne smeta, već se to u cilju novog jugoslavenstva prihvaća. Jergović je trabunjao o tragičnoj figuri Draže koji zapravo nije bio tako loš samo neshvaćen, Fredu Matiću i drugima ne smeta što Siniša Mihajlović i danas slavi zločinca Arkana, i što se slikao sa jednim navijačem sa ćiriličnim natpisom Vukovar, i Matić se uoči utakmice sa Srbijom u Zagrebu, na facebooku demonstrativno slikao sa Mihajlovićem.

Deklarirani četnik i mrzitelj Hrvatske, Bora Đorđević dolazi nesmetano u Čakovec i slika se sa nekima na ulici, a da se ne govori, koliko se hrvatska vladajuća klika klanja Nikoliću i Vučiću. A Pupovac i ostale vođe hrvatskih Srba, podstaknuti hrvatskim jugdebilima, ne prestaju sa optužbama na račun Domovinskog rata, države Hrvatske i Hrvata uopće.

Dok su uoči i nakon utakmice sa Srbijom u Zagrebu, svi jugodebili u hrvatskoj vlasti i njenim medijima podigli opću dreku i tragali za ustašama, nakon utakmice sa Srbijom u Beogradu, vladala je šutnja. Iako su ispadi srpskih navijača u Beogradu bili daleko gori, nego malobrojni, pojedinačni ispadi hrvatskih navijača u Zagrebu,-ništa. Svi su zatvarali oči nad četničkim ispadima i provokacijama srpskih navijača na beogradskom stadionu Kao i prije toga na slične ispade Srba u Vukovaru.

Gori jugounitarizam nego za vrijeme Jugoslavije

Mi imamo danas u tom pogledu čak još gori jugounitarizam nego za vrijeme Jugoslavije. Oživljenje onog najgoreg pro-četničkog orjunaštva. To je tolika mržnja prema hrvatskoj nacionalnoj ideji uopće, da su mnogi hrvatski jugodebili spremni i na ono najniže i najjadnije, potpuno puzati pred Srbima i potpuno se posrbiti, samo da se hrvatska država i nacionalna ideja unište.

U Srbiji, odnosno među Srbima se dakle može legalno zastupati stanovišta da je Draža Mihailović bio heroj i četnici antifašisti i borci za slobodu, što zastupaju Nikolić, Siniša Mihajlović i mnogi drugi, u Hrvatskoj, odnosno uopće kod Hrvata u cjelini, nitko živ ne pokušava veličati NDH. To je potpuni tabu. Pokušaj nekoliko hrvatskih povjesničara, pisati o Francetića i ustaškim vojnim postrojbama, iz pogleda istraživanja vojne povijesti, što je na Zapadu desetljećima potpuno normalno i tamo su izišle na stotine povijesnih knjiga i časopisa o generalu Rommelu, Wehrmachtu, jedinicma SS-a, itd., - ovdje je odmah digao na noge cjelokupnu vladajuću kliku, od predstavnika Vlade, preko režimskih povjesničara i intelektualaca, do sluganskih novinara u režimskim medijima.

Iako u Hrvatskoj danas ne postoji niti jedna stranka, niti jedan pojedinac koji se pozivaju na NDH i žele je rehabilitirati i Hrvatska je vjerojatno jedina država u EU i Europi, koja uopće nema neku radikalnu desnu stranku,- vladajuća falanga, po dobro oprobanoj metodi iz vremena komunizma, stalno trubi o nekakvoj opasnosti od radikalizacije i od fantomskog fašizma. Mesić i ostala jugodebilska svita trabunjaju o nekakvim NDH-nostalgičarima. Međutim, kako će netko biti ndh-nostalgičar, kada je ta država postojala samo 5 godina, i te se države mogu sjećati, samo još vrlo malobrojni stari ljudi, koji su živjeli u to doba. Tako se po onom načelu "napad je najbolja obrana", pokušava prikriti, stvarna opasnost za Hrvatsku, a to je jugoslavenska nostalgija, odnosno jugodebilizam koji čvrsto drži ovu državu u svom davljeničkom zagrljaju.

Nitko više ne spominje odgovornost Srba za zločine

Gotovo se uopće više ne spominje odgovornost Srba za agresiju u BiH, odgovornost za ogromne, masovne srpske zločine u toj državi, i uopće se ne kritizira Republika Srpska. Iako bi se očekivalo da titoisti i jugofili, kao Dežulović i Tomić kritiziraju velikosrpski nacionalizam i četništvo, koji su bili i ostali osnovica politike Srba u BiH. Ništa od toga. Oni su postupno šutke sve više prihvatili i velikosrpsku politiku Srba i u BiH. Jer se zbog visokog cilja, ne želi provocirati i razdraživati Srbe ni u kojem slučaju. A taj visoki cilj je neka nova Jugoslavija.

Demonizacija bosanskih i hercegovačkih Hrvata, sa kojom je godinama bio pripreman teren za ovo što se sada događa-dakle prebacivanje odgovornosti za rat na Hrvate u BiH bila je planska. EPH mediji i ljudi kao Tomić i Dežulović su godinama stvarali dojam da navodno postoji netrpeljivost protiv Hrvata iz BiH, što je bila čista propaganda. Ali ne svi Hrvati iz BiH su za urbane rasiste iz EPH nepodobni. Rijetki jugodebili među Hrvatima iz BiH, kao Jergović, Frljić ili Dragan Markovina, su sasvim u redu i režimskoj medijskoj kliki su dobro došli.

Jergović, Frljić i Markovina su tipični primjeri onih političkih podobnih Hrvata, koji su u i u doba SR Jugoslavije, bili podobni. Potječu iz jugofilskih obitelji u kojima se slavio 29. studeni i obožavao kumrovački diktator. To su oni Hrvati, koji su, da bi pokazali kako su politički podobni, govorili istorija a ne povijest, maj a ne svibanj, fudbal a ne nogomet, itd., ili se nisu usuđivali reći da navijaju za Hajduk ili Dinamo, a neki su navijali i za Partizan, kao pravi "jugoslavenski klub". Kada je došao rat, gle čuda nisu išli u Srbiju, već su se sjetili da su Hrvati i otišli u "diktatorsku" Tuđmanovu Hrvatsku, koja im je dala utočište, kao i svakom drugom Hrvatu. No jugodebilizam je neizlječiv i oni su se danas opet vratili dragom Titu, Jugoslaviji i podaničkom obožavanju Beograda.

Tomić, Dežulović i kompanija, koriste svaku priliku da istaknu kako su u BiH Hrvati najgrozniji i najodgovorniji za sve što se događalo i događa u njoj, i da su Hrvati bili agresori i razbijali BiH, a ne Srbi. Tako se danas pokušava stvoriti, i u BiH i u Hrvatskoj, ponovo ona ista situacija, kao nakon 1945. godine. Kada su Hrvati optuženi za NDH i 2. svjetski rat i 45 godina im je bila nametana krivnja.

To se sve uklapa u jugodebilizam, odnosno u novi jugounitarizam i radikalno orjunaštvo. Po kojem je svako hrvatstvo gore nego srpstvo. I ono najblaže hrvatsko domoljublje je za jugounitariste gore nego onaj najekstreminiji srpski, pročetnički nacionalizam. Jedan od primjera za ovo bilo je nedavno laprdanje ostarjelog izhlapljenog, ali još uvijek puranski napuhanog i bahatog jugodebila Igora Mandića, koji je trabunjao o ustašiji. Mandić je jedan od najgorih primjera one režimske kulturnjačke svite, koja je za vrijeme Jugoslavije napravila karijeru i živjela kao bubreg u loju. Koja nije nikada ni riječi pisnula na brojna kršenja ljudskih prava Titovog režima, jer je živjela na jaslama tog režima. Mandić je u tom pogledu, zapravo gori nego Leni Riefenstahl i Zarah Leander. Njih dvije su, kad ništa, nakon rata, priznale i da je Hitlerov režim bio zločinački. Mandić i njemu slični zagriženi jugodebili ne će i ne žele to uvidjeti, da je Titov režim bio dikatorski i zločinački. Njima je samostalna Hrvatska zapravo uništila onu njihovu Jugoslaviju i onaj njihov udobni život kulturnjačkih režimskih crvi koji su vodili u toj Jugoslaviji na državni račun.

I kad Mandić kaže da bi on poželio ukinuti demokraciju, tj. da bi on sve te vukovarske prosvjednike i branitelje, najradije spriječio, na onaj način, kako se to radilo za vrijeme Titovog režima, dakle pendrekom po rebrima i odmah u zatvor, - to pokazuje još jednom zastrašujući mentalni sklop današnjih hrvatskih jugodebila. Taj mentalni sklop je duboko antidemokartski i totalitarni. Ovo Mandićevo prizivanje policijske države je još skandaloznije nego ono glupavo Kesovijino naricanje za Titom, i u svakoj zapadnoj demokratskoj državi to bi bio prvorazredni skandal, ali u ovoj državi opet nitko ne reagira na to. Ali zapravo u jednoj zapadnoj demokratskoj državi, bivšim komunističkim režimskim intelektualcima kao Mandiću, uopće ne bi bilo moguće nastupati u javnosti.

Ali jao onomu tko samo blago kritizira Srbe, kao što je to učinila Ruža Tomašić, tamo negdje u ožujku. Onda cijela jugodebilska falanga, od vlasti, preko režimskih intelektualaca pa do njihovih medijskih slugana, skače na noge kao oparena.

No, ovakvo mišljenje jugodebila imalo je svoje korijene još za vrijeme Jugoslavije. Odnos sa kojim se u tadašnjim režimskim povjesnim udžbenicima i medijima tretirali ustaše i četnici, nije nikada bio 50:50%, već negdje 70:30% ili 80:20%. Daleko više, dakle nekih 70-80%, se govorilo i pisalo o ustašama i NDH, nego o četnicima. Ustaše su uvijek bile prikazivane daleko strašniji, daleko gori, nego četnici. Dok se tada cijelom hrvatskom narodu nabijao antisemitizam, zbog NDH, iako Hrvati u svojoj velikoj većini nikada nisu bili antisemiti, dotle se prešućivao daleko veći antisemitizam u Srbiji, posebno u SPC, i o tome se nije ništa moglo naći u jugoslavenskim povijesnim knjigama. Također se ništa nije moglo naći o logorima u Srbiji, kao onome na Banjici, jer se održavala slika o Srbima kao uvijek pravednom oslobodilačkom narodu.

I sada jugodebili pokušavaju nametati Hrvatima ponovo to isto. Onaj vječni osjećaj krivnje, koji im je bio nametan 45 godina za vrijeme Jugoslavije. Zato jugodebili ne žele da se govori o srpskim zločinima u Domovinskom ratu, već se stvari pokušavaju nasilno vratiti 30-40 godina natrag, i režimska medijska klika stalno ponovo poteže Drugi svjetski rat, NDH i Jasenovac. Hrvati su vječni krivci i moraju se vječno kajati, Srbi su vječne jadne žrtve i zato moraju biti paženi i maženi i moraju biti suvladari Hrvatske. Tako su uvijek tretirani i hrvatski i srpski nacionalizam u vrijeme SR Jugoslavije.

Za komunistički režim hrvatski nacionalizam je uvijek bio daleko najgori i najopasniji i Hrvati su bili najbrojniji politički zatvorenici u SRJ. Jer hrvatski nacionalizam je bio antijugoslavenski i separatistički. Dok je srpski nacionalizam bio unitaristički i projugoslavenski. Zato za komunistički režim srpski nacionalizam nije bio toliko opasan. Jer on ne želi razbiti Jugoslaviju. I sada hrvatski jugodebili na vlasti i njihovi medijski pomagači nastavljaju sa takvim tretmanom iz vremena Jugoslavije. Dakle, svako hrvatstvo je za opstanak jugoslavenske ideje daleko opasnije nego srpstvo. Uništenjem hrvatstva kao najvećeg protivnika jugoslavenske ideje, bio bi otvoren put ka nekoj novoj jugozajednici.

Kukurikavci uništili neovisnu Hrvatsku

Ono što su kukurikavci napravili sa ovom državom, u dosadašnje dvije godine vlasti, može se slobodno reći, nije više ona Republika Hrvatska, kakva je bila zamišljena i stvorena nakon Domovinskog rata, već je ovo danas jednim djelom već ona nekadašnja SR Hrvatska. Ta "SR Hrvatska" je nekih 10-15% već postala policijska država i ta opasna tendencija se nastavlja i taj postotak može porasti.

Ipak ima i nešto pozitivno u svemu ovome. Jer je sve ovo konačno razgolitilo jugodebile, odnosno pokazalo je konačno pravo lice hrvatskih neokomunista i titoista. Sada i oni naivniji, koji su još prije par godina vjerovali da su hrvatski kvazi-ljevičari postali nekakvi uljudni sekularni demokarti i da desničari pretjeruju sa svojim upozorenjima o antihrvatstvu hrvatskih kvazi-socijaldemokarta, mogu uvidjeti, da su desničari zapravo bili u pravu sa tim upozorenjima. Jedan dio birača, koji je birao kukurikavce, je doista nasjeo na njihov spin da su oni nekakvi fini, građanski, liberalni, demokrati. Ali najkasnije nakon slučaja Lex Perković, pale su sve maske.

U kritičnim izvještajima pojedinih zapadnih medija uoči ulaska Hrvatske u EU, moglo se pročitati, kako Hrvatska zaostaje za drugim bivšim komunističkim državama, baš u ovom pogledu,- da nije još izvršen potpuni prijelaz iz nekadašnjeg komunističkog društva u stvarno, demokratsko pluralno društvo i tržišnu ekonomiju, niti u politici, niti u ekonomiji niti u pravosuđu i da je EU Hrvatskoj dosta progledala kroz prste.

Sada dobivamo potvrdu da su ovi kritički analitičari imali pravo. Tek sada vidimo zapravo, koliko je Hrvatska još duboko zarobljena u jugodebilizmu.

Davor Dankinić

Vezani članci: