Uz Dan života, 2. veljače 2014. – Nevažeći antiživotni zakoni u nas na snazi
Kao što znamo, u nas je na snazi takozvani Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, donesen još u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, 21. travnja 1978. godine, dakle u vrijeme trajanja totalitarnog komunističkoga sustava protuhrvatske nenarodne tvorevine, bivše socijalističke Jugoslavije.
Uz pomoć i prema tome zakonu ubijalo se godišnje oko 50.000 nerođene djece u hrvatskome narodu. Sukladno tome, enormno se, iz godine u godinu, smanjivao broj rođene djece, kao i broj žena fertilne dobi, tako da se broj rođene djece od oko 90.000 godišnje 50-ih godina 20. stoljeća, uz pomoć toga zakona i drugih nepovoljnih političkih i gospodarskih uvjeta u Republici Hrvatskoj, do 90-ih godina 20. stoljeća već sveo na oko 50.000.
Ostvarenjem demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj, te njezinim osamostaljenjem, stekli su se uvjeti za donošenje bolje populacijske politike i demografskih mjera u interesu budućnosti hrvatskoga naroda i svih građana samostalne i suverene Republike Hrvatske. No, velikosrpska agresija i ratna stradanja ljudi, te uništavanje zemlje, onemogućili su planiranu duhovnu, moralnu i gospodarsku obnovu, kao temelj za sretnu obitelj sa željenim brojem djece.
No, veoma je čudno i znakovito da je i u novim uvjetima osamostaljene Republike Hrvatske i uz novi Ustav nelegalno, a praktično ostao na snazi rečeni zakon o ubijanju nerođene djece.
Naime, i prema Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, od 25. lipnja 1991. godine, kao i prema Deklaraciji o punoj samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, od 8. listopada 1991. godine, prema kojoj su prekinute sve ustavnopravne veze sa Jugoslavijom, izričito se kaže, i u jednoj i u drugoj deklaraciji, da na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Hrvatski sabor.
Budući da takozvani Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece potječe, kao što smo rekli, iz bivše Jugoslavije, a nije mi poznato da je ikada konvalidiran, odnosno proglašen važećim u Republici Hrvatskoj, jednostavno je nevažeći.
S obzirom da svi znamo kako je taj zakon zločinački, nemoralan i štetan za svaki ljudski život i psihološki za svaku osobu koja u tome zločinu sudjeluje, pa time i za svaki narod, apsolutno je neshvatljivo da u izvršenju toga pravno nevažećeg zakonu sudjeluju čak i liječnici, koji su se, kod primanja liječničke diplome, zakleli da će apsolutno poštivati i štititi ljudski život od samog začeća, te da niti pod prijetnjom neće dopustiti da se njihovo medicinsko znanje koristi protivno zakonima morala i humanosti.
Posebno je strašno i nevjerojatno da se ti najteži zločini protiv najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, nerođene djece, provode i legalno čine čak i u kliničkim bolnicama u Zagrebu koje nose sveta i časna imena, kao Klinička bolnica Sestara Milosrdnica ili svetogrdno Bolnica Svetoga Duha.
O tome sam svojevremeno osobno pisala i najvišim institucijama Katoličke Crkve u Hrvata, te upravi Družbe Sestara Milosrdnica u Zagrebu, u smislu da ako ne mogu obustaviti to zlo u bolnicama sa tim časnim imenima, bar zahtijevaju promjenu imena tih bolnica, no ni od kuda nisam dobila nikakva odgovora.
To zlo se neprekidno čini na ginekološkim odjelima tih, a i drugih bolnica u cijeloj Republici Hrvatskoj, a cijena koju žene same plaćaju je u Kliničkoj bolnici Sestara Milosrdnica 2.500.- kn, a u Bolnici Svetoga Duha 1.800.- kn, vjerojatno zbog konkurencije. Brojke ubijene nerođene djece, koje se službeno iskazuju su oko 10.000 godišnje, kirurškim hotimičnim prekidom trudnoće, a koliko se ubojstava začete djece događa takozvanim kontracepcijskim sredstvima, izravno pomoću spirale, u postupcima takozvane medicinski potpomognute oplodnje i drugim nenaravnim i za zdravlje štetnim postupcima, uopće se ne zna.
Zbog svih tih razloga posljedice su strašne u Hrvatskoj i cijeloj Europi. U Hrvatskoj svake godine desetak tisuća osoba više umire nego se rađa, a u 2013/14. školskoj godini pogodio nas je katastrofalan podatak da se u prvi razred osnovne škole upisalo 5.250 djece manje nego je bilo upisao prethodne godine. U Hrvatskoj, a slično i u cijeloj tradicionalno kršćanskoj Europi, jedna žena u prosjeku ne rađa ni 1,5 dijete, nego malo više od 1 djeteta, tj. 1,3, dok u islamskim zemljama jedna žena rađa prosječno 7 djece, a jedino u Turskoj nešto manje, tj. prosječno 4 djece. Stoga nije ni čudo da Hrvatska i cijela Europa postaju sve više staračke, te da se događa nova seoba naroda iz islamskih zemalja u Europu, koja postaje sve više islamska, sa svim posljedicama koje će iz toga proizaći.
Pravi kršćani u Europi se sve više i službeno progone, brak između žene i muškarca, kao i takve obitelji sve se više obezvrjeđuju, a propagiraju se i ozakonjuju sve nenaravne, nezdrave i za budućnost štetne seksualne veze i takozvana rodna ideologija. Događa se sve što normalan i razuman čovjek ne bi mogao ni sanjati i što ljudsko društvo može odvesti samo u propast.
U Hrvatskoj je jedino pozitivno bar to što Katolička Crkva u dobroj mjeri pruža otpor i da se sve više mladih ljudi, grupa i udruga bore za prave moralne i obiteljske vrijednosti, te da se već oko 75% liječnika ginekologa poziva na svoju ljudsku i liječničku savjest, kao i veći dio ostalog zdravstvenog osoblja, te ne žele sudjelovati u zločinima protiv nerođene djece.
Inicijativa Ustavnom sudu Republike Hrvatske još od 1991. godine
Kako držimo, kao i većina razumnih i dobronamjernih ljudi, da je svakoj državi ili društvu potreban stabilan pravni sustav, koji jamči pravnu, socijalnu, gospodarsku, demografsku i svaku drugu sigurnost državljana, odnosno svih ljudi i cijeloga društva, mi smo, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, osnovanog u Zagrebu, na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine, pokrenuli inicijativu, još početkom 1991. godine, kod Ustavnog suda Republike Hrvatske, zaprimljenu 29. svibnja 1991. godine, da u skladu sa člankom 126. Ustava Republike Hrvatske proglasi nevažećim i ukine Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, od 21. travnja 1978. godine, zbog njegove neusklađenosti sa Ustavom Republike Hrvatske, člankom 21., u kojem se izričito kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život.
Ujedno smo upozorili da ni u vrijeme donošenja, 1978. godine, nije bio ni u skladu sa Ustavom SFRJ, člankom 175. ("Život čovjeka je nepovrediv"), ni s Općom deklaracijom o pravima čovjeka, člankom 3. ("Svatko ima pravo na život"), kao ni s Deklaracijom o pravima djeteta, u čijoj se preambuli kaže, što je potpisala i Republika Hrvatska: "Djetetu je, zbog njegove fizičke i mentalne nezrelosti, potrebna naročita zaštita prije i poslije rođenja", kao što nije u skladu s nikakvim moralnim, humanim, medicinskim, znanstvenim, a time ni pravnim normama.
Za ovu našu inicijativu od 1991. godine u par navrata sam pisala Ustavnome sudu požurnice, pa podnosila i peticiju velikoga broja zdravstvenih djelatnika, te se obraćala i Hrvatskom (državnome) saboru.
No, Ustavni sud se u razdoblju od 18 godina potpuno oglušio na naša upozorenja. Prvi put se javno oglasio u medijima u svezi naše inicijative 6. listopada 2009. godine. Predmet je dobio jedan ustavni sudac (nije objavljeno njegovo ime). I tada je predsjednica Ustavnog suda bila dr. sc. Jasna Omejec.
Posebno smo zadovoljni i zahvalni sucu pokretaču koji je dobio taj predmet što je postavio pitanje medicinskoj struci o početku ljudskoga života, te da je liječničko povjerenstvo Kliničke bolnice za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici u Zagrebu, sastavljeno od 8 pročelnika svih zavoda, zauzelo jednoglasan, jasan i nedvosmislen stav, u skladu sa biološkom i medicinskom znanošću, da ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, tj. od začeća, te, logično, da se dalje razvija kao jedinstveno i neponovljivo ljudsko biće.
U Jutarnjem listu od 7. listopada 2009. godine govori se da je tu inicijativu pokrenuo Hrvatski pokret za život i obitelj, te da sam ja zagovarateljica zabrane pobačaja, iako se nikada, pa ni u inicijativi od 1991. godine nisam izjašnjavala tim riječima. Za mene je sintagma "zabrana pobačaja" čista glupost, jer pobačaj nije samo namjerno oduzimanje života nerođenoga djeteta, što naravno ne smije biti dozvoljeno, nego je vrlo često, osobito od najranijeg početka života, i spontani prestanak života začetoga djeteta, pa tko bi to od ljudi mogao zabraniti?
Uvijek sam se zauzimala da se ukine zakon koji to zlo oduzimanja života nerođenog djeteta dopušta, te predlagala da se donese zakon o zaštiti ljudskoga života od samoga začeća do naravne smrti, koji bi predviđao i sankcije za one osobe koje bi ga javno i drsko kršile.
Zaista, ako možemo imati zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, sa čime se slažem, zašto, iako neusporedivo, ne bi imali zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskih bića?
Nisam za nikakav zakon o zabrani nečega što spada u intimno područje svake ljudske osobe i što je apsolutno nemoguće i protiv svakog ljudskog dostojanstva kontrolirati.
Smatram da je najveće zlo za ljudsko društvo legalno zakonski dopustiti zlo, jer se to tada u očima ljudi prihvaća kao nešto dobro, a tada za to zlo svi postajemo suodgovorni, jer smo birali zastupnike koji su takav nemoralni zakon donijeli.
Ako se zlo događa ilegalno, pogotovo na području koje je nemoguće i neljudski kontrolirati, onda su odgovorne u svojoj savjesti samo te osobe koje u tome zlu sudjeluju.
Da će žene više umirati, ne slažem se sa tom tezom, jer u današnje vrijeme i to zlo je, na žalost ili na sreću, u stručnim rukama.
Društvo je dužno pomoći svakoj ženi i obitelji koja se nađe u teškoj životnoj situaciji zbog djeteta koje dolazi na svijet. Svako dijete je najveća i najdragocjenija vrijednost, bez obzira na demografsku eksploziju ili posebno depopulaciju, što je slučaj u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Europi.
Stoga treba naći sredstva za novčanu nagradu i svekoliku pomoć da se svako začeto dijete rodi. Treba razviti široku mrežu savjetovališta, a po potrebi i skloništa za žene u nevolji. Krajnje je nemoralno i sablažnjivo da toliki neplodni bračni parovi vapiju za posvajanjem djeteta, do kojega ne mogu doći ili vrlo teško dolaze, a da se s druge strane tolikoj djeci oduzima život prije rođenja. Bila bih za to da se omogući veća i novčana nagrada ženi, što ne znači prodaja djeteta, koja bi dala dijete na posvajanje, ako ga ne može sama odgajati i uzdržavati.
No, pokušaj suca Ustavnog suda, pokretača rješavanja toga predmeta, je opet naglo obustavljen. Očito nije bilo prave potpore od značajnih čimbenika u društvu, a sigurno je bilo puno protivnika i nije bilo političke volje stranke na vlasti, tadašnjeg HDZ-a, da se postupak nastavi.
Iz svih navedenih razloga i mnogih drugih, za čije iznošenje ovom prilikom nemam prostora, tada sam bila zaprepaštena izjavom ministra zdravstva, gospodina Milinovića, u Večernjem listu od 7. - 8. listopada 2009. godine, da neće biti zabrane pobačaja i da je odluka o tome na ženama. Znači, on je unaprijed najavio da, kao tadašnji ministar u Vladi Republike Hrvatske neće poštivati Ustav Republike Hrvatske, članak 21., o pravu na život svakog ljudskog bića, niti će poštivati predstojeću eventualnu takvu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, nego je unaprijed žene i njihovu nerođenu djecu prepustio samima sebi, a posebno krajnje nemoćna i najnedužnija ljudska bića prepustio pojedinačnim osobama koje im hoće oduzeti život, umjesto da ga svojim životom brane, te je najavio da im ni društvo ni država neće pomoći.
Dakle, u tadašnjem sastavu Ustavnoga suda Republike Hrvatske, a to je u većini isti sastav kao i 2013. godine, ipak nije bilo odlučnosti da nastave sa rješavanjem našega predmeta i inicijative od 1991. godine, te je sve obustavljeno i na daljnjem je čekanju.
Ipak, taj isti Ustavni sud Republike Hrvatske, na čelu sa predsjednicom, dr. sc. Jasnom Omejec, u vremenu vladavine Kukuriku koalicije, od 4. prosinca 2011. godine, na čelu sa SDP-om Zorana Milanovića, vidi da je glede rušenja pravne države, što bi se reklo, vrag odnio šalu, te izgleda da je na pravome putu bdijenja i zaštite ustavnih prava i pravnog poretka u Republici Hrvatskoj. Svojim odlukama protive se vlastodršcima komunističkog totalitarnog mentaliteta, poput ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića i drugih sličnih, kao predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji bi mijenjali sve pravne norme, pa i sam Ustav, prema svojoj samovolji i svojim antimoralnim željama.
Ustavni sud je donio njima nepovoljnu odluku o takozvanom zdravstvenom odgoju, posebno njegovom četvrtom modulu, spolnom odgoju, sa zahtjevom za poštivanje ustavnih prava roditelja u odgoju svoje djece. No, ministar Jovanović nastavlja po svojoj i Milanovićevoj samovolji, zbog čega roditelji i udruge ponovno moraju tražiti zaštitu Ustavnoga suda. Vlastodršci su posebno željeli obezvrijediti i onemogućiti referendum hrvatskoga naroda o zaštiti tradicionalnih moralnih vrijednosti braka i obitelji, kako bi onemogućili inicijativu "U ime obitelji" i volju naroda da u Ustav uđe definicija braka kao zajednice žene i muškarca. Sve ono što je svima jasno u Ustavu Republike Hrvatske, da se mora poštivati volja naroda, izražena na referendumu, Ustavni sud je svojom odlukom nedvosmisleno potvrdio, izazvavši bijes totalitarista na vlasti.
Iako je referendum uspio, oni će sigurno i dalje pokušavati izmišljati smicalice, ali ja se nadam da će i kod njih prevladati razum, a prije svega kontrola od strane naroda, te da će oni na kraju morati popustiti i početi poštivati volju naroda, ili će biti prisiljeni odstupiti sa vlasti. Znači, suvremeni sastav ustavnih sudaca je pokazao da želi štititi pravni sustav u državi, pa očekujemo da će u dogledno vrijeme riješiti i pitanje pokrenuto u našoj inicijativi.
Dr. Ružica Ćavar
