Mate Kovačević: Raskrinkavanje crnih mitova o Hrvatima

Kazimir Katalinić, Argumenti – NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Naklada časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires – Zagreb, 1993.

U tradiciji političke misli hrvatske emigracije Kazimir Katalinić spada u skupinu političara koja se okupljala i razvijala u buenosaireškom krugu oko Ive Oršanića i njegove Hrvatske republikanske stranke te oko vrlo uglednoga političkoga časopisa Republike Hrvatske. Katalinić se zapravo politički nadovezuje, preko Ive Korskoga, na samog Oršanića, a ta skupina hrvatskih političara, među prvima je u poratnoj emigraciji prihvatila modernu ideju u borbi za oslobođenje hrvatske države od jugoslavenske okupacije i komunističkoga režima. Naime, Oršanić i njegovi republikanci su napravili otklon od Pavelićeve politike, nu ne i od ideje hrvatske državnosti.

Naravno, ne spadaju u skupinu onih koji su pod plaštem napadaja na Poglavnika prikrivali svoje jugoslavenstvo ili pak među one koji su pod utjecajem snažne jugokomunističke i velikosrpske promidžbe zapravo i nesvjesno prihvaćali nametanje ideje o genocidnosti hrvatskoga naroda. Republikanska skupina političara pragmatično je prihvaćala okvire zapadne demokracije i idejno se pripremala za pogodan trenutak, koji je svakako trebao doći, za oslobođenje Hrvatske, što se početkom devedesetih godina i dogodilo pa se stranka u to doba iz egzila vratila u Domovinu te u noj počela djelovati. Bez obzira na tri ključne teme – NDH, BiH i Bleiburg – Katalinić se u svojoj knjizi bavi hrvatsko-srpskim odnosima i posljedicama tih neriješenih odnosa. Kataliniću u studijama valja posebno priznati snagu argumenata pa i knjiga s punim pravom nosi to ime. Kad je u pitanju osnivanje NDH Katalinić, bez obzira na sve slabosti i nedostatke tadašnjega režima stoji čvrsto na zemlji, a tezu da onodobna hrvatska država nije bila nikakva nacifašistička tvorevina već izraz političke volje hrvatskoga naroda, kako je to uostalom smatrao i kardinal Alojzije Stepinac, temelji na čvrstim argumentima. Naime, za cijelo vrijeme monarhofašističke Jugoslavije nije postojala ozbiljnija hrvatska politička snaga, uključujući i HSS, koja nije tražila rješenje hrvatskoga pitanja.

U razdoblju znatnijih progona, a poglavito nakon ubojstva hrvatskih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pojačana je međunarodna aktivnost hrvatskih političara, koji su u kontaktima sa stranim diplomatima i državnicima otvoreno govorili o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji te pitanje svoga opstanka tražili u stvaranju vlastite državnosti. Tim nastojanjima, kako uostalom izvješćuju i britanski te američki diplomati, bila je upoznata međunarodna javnost. Stvaranjem pak Banovine Hrvatske u predvečerje Drugoga svjetskog rata pokušalo se, doduše na ograničen način, riješiti pitanje hrvatske državnosti, kojoj je kumovala upravo Velika Britanija. Sve to Katalinić čvrsto argumentira, ali i dokumentira kako je Njemačka sve do puča u Beogradu odbijala pomisao o razbijanju Jugoslavije, a svoju politiku gradila na jačanju velikosrpstva, što pokazuje i tajni plan o Hitlerovoj dodjeli luke Soluna Srbiji, kako bi, nakon zaposjedanja Grčke, Srbija izašla na more. Hrvati su, što je vidljivo iz dokumenata koje navodi Katalinić, svojom organizacijom i preuzimanjem vlasti te madžarskim diplomatskim ustezanjem glede napada na Jugoslaviju Nijemce doveli pred svršen čin, kojima onda nije preostalo ništa drugo nego priznati faktično stanje. Prosrpsku i jugoslavensku politiku jednako su, ali još intenzivnije vodili Talijani, kojima je srpski otpor svakoj hrvatskoj državnosti služio da iz zaposjednutih hrvatskih krajeva protjeraju hrvatsko stanovništvo.

Ova Katalinićeva studija i danas je iznimno važna, poglavito kad aktualnu velikosrpsku politiku svojim djelovanjem podupire u znatnoj mjeri cijeli niz jugoslavenskih historiografa iz Hrvatske, kojima je zajednički cilj održavanje crnoga mita o Hrvatima kao genocidnom narodu. Dakle, hrvatsku državu nisu stvorili nikakvi Nijemci, nego unatoč njihovoj protimbi, stvorili su je Hrvati, a srušili zajedno s režimom jugoslavenski komunisti. Katalinić je kao ključno pitanje hrvatsko-srpskih odnošaja obradio i pitanje BiH. Naime, njegovim zapažanjima teško je pronaći kakve nedostatke, osim možda djelomično ipak idealizirana pogleda na hrvatsko-muslimanske odnose, koji su trebali biti nosivi element bosanskohercegovačke državnosti povezane s Republikom Hrvatskom u svojevrsnu državnopravnu cjelinu. Taj se projekt djelomično, najprije preko Washingtonskoga, a potom i Daytonskog sporazuma, pokazao neprovediv i potpuno nefunkcionalan pa se funkcionalnije rješenje održivosti BiH može nazrijeti tek u njezinu federalnom uređenju tri jednakopravna konstitutivna naroda.

Studija je pisana u predvečerje raspada jugoslavenske države, a opaske i političke zakonitosti što ih je već tada zapazio Katalinić, koju godinu kasnije ostvarile su se na terenu. Naime, povezivanje muslimana s Hrvatima vodilo je BiH iz Jugoslavije, a time i ispod srbijanske prevlasti, što se pokazalo nakon referenduma o nezavisnosti. Približavanje pak muslimanske politike Srbima vodilo je nestanku te države ili pak njezinoj podjeli, što je također kasnije pokazalo vrijeme. Naime, zahvaljujući toj politici nije bilo mogućnosti da se ustroji zajednička hrvatsko-muslimanska obrana, a gubitak prostora i pokušaj da se on nadoknadi od Hrvata doveo je čak i do međusobnoga muslimansko-hrvatskoga sukoba.

Muslimanska prosrpska politika, koju danas pokadšto javno demonstrira akademik Muhamed Filipović vodi podjeli BiH na srpski i muslimansko-bošnjački dio, što se sve snažnije osjeća i u politici službenoga Sarajeva. Katalinićeva studija o žrtvama Drugoga svjetskog rata neopravdano je zapostavljena u hrvatskoj viktimologiji i demografiji. Njegova istraživanja nisu samo pokazala da su mitovi o navodnim brojkama srpskih žrtava smišljeno producirani kako bi se što dulje Hrvate moglo držati u pokornosti, nego su pokazala da su hrvatske žrtve znatno brojnije od srpskih, čime je skinuta velikosrpska kleveta o genocidnosti hrvatskoga naroda. Posebno vrijedna su Katalinićeva upozorenja na manipuliranje brojkama u popisima pučanstva, što je bila karakteristika prve kao i druge Jugoslavije, a onda se iz razlika u tim brojkama izvodio ukupni broj žrtava pojedinih naroda.

Nu Katalinić je kritikom metoda dotadašnjih istraživača, a ponajprije ozbiljnih znanstvenika - Kočovića i Žerjavića, pokazao smišljeno i proračunato manipuliranje brojkama žrtava, kako bi se što uspješnije prikrio jugokomunistički genocid počinjen nad hrvatskim narodom, nakon razaranja njegove države.

Mate Kovačević