Logo

Opet su nam sinovi Velikobrata pronašli zanimaciju dok oni dave naciju i utapaju Croatiu. Naime, ovog hrvatskog proljeća 2011. strvinari su nam medijskim putem nametnuli kao glavne teme slavljenje stogodišnjica dvaju hrvatskih nogometnih klubova, Dinama i Hajduka, i onoga što je vezano uz to. Tako je u drugi plan potisnuto haško proglašavanje zločincima onih koji su oslobodili i obnovili državu Hrvatsku i briselsko svakodnevno formalnopravno poništavanje Republike Hrvatske.

Međutim, oni koji znaju čitati između redaka, znaju da je u biti riječ o petokrakama i petokrakašima bez obzira je li tema Dinamo, Hajduk, Hag, Brisel ili Bribir. Razlika je samo u tome što se ogromna bribirska betonska petokraka, na spomeniku nulte kategorije, mora srušiti dok se ostale četiri mogu slobodno vijoriti. Drago mi je da se mora razvaliti petokraka kraj grada kojeg su utemeljili Matići moga hrvatskog roda, nakon što su doselili iz Rame, a još draže će mi biti kad saznam da je autor tog zlodjela zatvorski i novčano kažnjen.

Pojavu žutih petokraka na Dinamovu grbu, čini mi se, u medijima nije nitko ni spomenuo. Kako sam dinamovac od djetinjstva, s čuđenjem sam, kao i neki moji prijatelji, odmah to primjetio. Znači, za stoti rođendan (od 1911. do 2011.) Dinamo je okićen nečim protiv čega je se kroz svu svoju povijest, i kao Građanski i kao Dinamo, borio. Da čovjeku pamet stane. Ne vjerujem zlobnicima koji govore da dvije petokrake na Dinamovu grbu predstavljaju dva Mamića u upravi Građanskog nogometnog kluba Dinamo. Uvjeren sam da su one simbol onog zla protiv kojeg je bila većina Hrvata od same pojave tog rotšildastog i sotonističkog znaka. Sotonistički je zbog toga što mu nije dosta što se nalazi na skoro svakom proizvodu koji čovjek danas kupi, nego bi htio biti i na mjestu raspeća po školskim učionicama, htio bi biti svugdje umjesto križa, htio bi biti čovjeku bog.

S takvim naumima petokrakaši jednostavno ne mogu podnijeti ničije i nikakvo brisanje petokrake, niti stavljanje bilo kakvog drugog znaka umjesto petokrake. A Nogometni klub Hajduk je se ne samo drznuo skinuti petokraku sa svog grba, nego je i nedavno izabrao za predsjednika Kluba čovjeka koji je prije nešto više od pet godina stavio na svoju glavu ustašku kapu i takav se uslikao. To je uradio predsjednik Kluba koji je se u svojoj stogodišnjoj povijesti više kitio petokrakom nego hrvatskim grbom; napravio je to čovjek, izgledom nimalo tipičan Dalmatinac, lijepog imena Hrvoje i prezimena Maleš. Zbog toga je, čim je  postao predsjednik Hajduka, započela  hajka protiv tog mladog poduzetnika; vjerojatno u organizaciji nekog petokrakaša. Medijska hajka protiv gospodina Maleša je veća nego da je opljačkao nekada Splitsku banku i usput ubio deset u banci zatečenih ljudi. Dotle su medijski petokrakaši bili agilni, piše danas 21.05.2011. u Slobodnoj (čitaj!Okupiranoj) Dalmaciji, da su zatražili i platili forenzičko vještačenje fotografije Maleša s ustaškom kapom čak u Parizu – da se utvrdi 100% da je na glavi predsjednika Nogometnog kluba Hajduk ustaška kapa. Francuski vještaci su utvrdili da nije riječ o fotomontaži, nego o pravoj, vjerodostojnoj fotografiji. Jadni Hrvoje se morao ispričavati urbi et orbi nakon višesatnog supovskog maltretiranja u našem MUP-u. Budući da ne vjerujem da je petokrakaška operacija protiv ustaške kape (i kape naše se plaše) završena, predlažem da se na još dva mjesta izvrši vještačenje kape, npr. u Londonu i Beogradu; tek tad će vještačenje biti vjerodostojno. Pa sa tri svjedoka četnici su postajali partizani i isposlovavali penzije, koje neki i danas primaju od države Hrvatske.

Časnije bi bilo da su petokrakaši upotrijebili novac, kojim su vještačili kapu, za vještačenje barem jednog od silnih grobišta, o Blajburga do Skoplja, u koja su oni zavalili oko 500 tisuća živih i mrtvih Hrvata razne životne dobi neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Siguran sam da se petokrakaši nisu toliko osvećivali državotvornim Hrvatima na Križnom putu za sto puta manji zločin od petokrakaškog (oko 50 tisuća ljudi je poubijano u Jasenovcu za vrijeme NDH), nego zbog toga što su htjeli Nezavisnu Državu Hrvatsku na višestoljetnom hrvatskom povijesnom teritoriju. Petokrakašima je njihova ideja, ideologija,  bila uvijek važnija od čovjeka i iznad Boga. Petokraka sa tri roga borit će se protiv Boga.

Tolika medijska dreka protiv jedne kape, jednog znaka pod kojim su ratovali oni Hrvati, koji su htjeli imati svoju samostalnu državu, ne bi bilo ni za vrijeme velikog petokrakaškog vođe, krvnika Tite. Ništa neobično: zar nama nije,  za predsjednika Republike Hrvatske, postavljen čovjek koji je sin onog petokrakaša koji je bio u sastavu partizanskih odreda, koji su, na pravdi Boga, poubijali i spalili 12 hercegovačkih fratara kad je pa Brig, 7. veljače 1945. Samo od oca koji se nije pokajao za svoja zla djela, samo od petokrakaša koji mrzi hrvatski grb, mogao je otpasti sin koji je prošle godine, pred televizijskim kamerama, izgovorio da mu je petokrakaška kapa lijepa. Lepo stoji partizanska bluza, kao i kapa.

Često napišem u svojim tekstovima da opet oni imaju našu Državu. Sinovi pokreta koji je pravio Jugoslaviju oteli su, prevarom, vlast sinovima pokreta koji je htio, pravio i napravio, obnovio Hrvatsku; onda Nezavisnu a danas Ne(ovisnu). Ne(ovisnu) zbog toga što smo 1995. dobili rat protiv četnika, ali nismo bitku protiv četnikolikih Hrvata. Ako ove godine ne dobijemo tu bitku, ako s njima ne razmeđimo, bojim se da ćemo opet ostati bez svoje Države. Ne skinemo li s vlasti petokrakašku politiku i njihove simbole, oni će nama skinuti ne samo ustašku i tuđmanovsku kapu, nego i glavu; čim to mognu i smjednu. Međutim , ne treba zaboraviti da su puno opasniji maskirani petokrakaši u našim redovima nego izvan naših državotvornih udruga, stranaka i pokreta.

Zato, opet ponavljam (h)rastimo zajedno svi mi koji smo na bilo koji način sudjelovali u obnavljanju ovog ostatka ostataka od države Hrvatske, bez obzira potječemo li iz ustaške, domobranske ili partizanske obitelji. I ne bih nas htio razdvajati, niti prebrojavati, ali ne mogu a da ne naglasim da su u nedavnom Hrvatskom obrambenom ratu znatno više sudjelovali ustaški i domobranski sinovi nego partizanski. Ali, nikada ne treba smetnuti s uma da najviše zasluga što danas imamo kakvu-takvu svoju Državu, ima baš bivši partizanski general, veliki Franjo Tuđman.

Ipak, njegova pomirba Hrvata i antihrvata ostala je mrtvo slovo na papiru. Mnogi njegovi bivši sudrugovi samo su neko vrijeme trpili Hrvatsku; nisu je  stvarali, niti obnavljali, nego su protiv Nje do 2000. radili šuteći, a od tada i naglas. Od spomenute zlokobne godine skoro sve bitne funkcije u državi Hrvatskoj zauzeli su petokrakaši, koji svoje izdajničko ponašanje pokušavaju zaštiti protuustavnim utrpavanjem Hrvatske u NATO, Euniju i Balkaniju. Zadnji je trenutak da petokrakašima damo do znanja da nećemo više čekati da se poprave, da zatraže oprost, da se pokaju za sva zla koja su činili i koja čine protiv hrvatskog naroda i države, nego ćemo ih pozvati na odgovornost i pravedno, pravično kazniti.

Ne bojmo ih se, braćo Hrvati. Nisu ih se bojali ni naši očevi. I ne čudimo im se: izroda je uvijek bilo i bit će, u svakom narodu. Kad se u Hrvatskoj mognu slobodnije pjevati hrvatske pjesme  nego antihrvatske, kad se mognu nositi ustaške kape barem kolik i partizanske (a što će nam danas i jedne i druge), kad izbacimo petokrake iz uporabe odakle god možemo, kad točno zbrojimo sva zla koja su petokrakaši napravili otkad se kite tim svojim sotonskim znakom, svjedno je koje je boje, onda će većina Hrvat biti slobodna i Hrvatska maksimalno neovisna. Oslobodimo se još ove izborne godine i od unutarnjeg neprijatelja prije nego nam reciklirani komunisti ne nametnu novi jaram na vrat – nove i stare vanjske neprijatelje. Nekad su se zvali komunisti a danas se zovu globalisti. Shvatimo da su sada još gori i da nismo isti.

Pravda će biti zadovoljena, barem formalno, kad se izbrišu sva imena trgova i ulica hohštaplera, varalice i zločinca svjetskog kalibra. Hrvatsko-slovensko-židovsko kopile (faćuk), Franc (Josip) Broz ne bi se smio ni spominjati a kamo li veličati u državi Hrvatskoj. Kad se njegovi posmrtni štafetari budu privodili na obavijesne razgovore umjesto ljubitelja ustaških kapa, tek onda ćemo mi državotvorni Hrvati moći reći da smo stvarno slobodni. Sve do tada smo u otvorenom pritvoru a ne u demokratskoj Hrvatskoj.

Razlika između današnjih petokrakaša i onih prije 65 godina je u tome što su nas ondašnji ubijali više neposredno a danas nas ubijaju više posredno: preko Haga, Londona i Brisela. Ne vjerujmo im jer ni oni sami sebi ne vjeruju. Uostalom, njihov TITO (tajna internacionalna teroristička organizacija) nije dopustio da mu se na grob stavi znak, petokraka, s kojom ih je vodio i zavodio. U antici je ona bila simbol vječnosti, učinimo sve da Hrvatima postane simbol nečega što je zauvijek prošlo.


Marko Matić

 


Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.