Logo

Macelj je u nedjelju 12. lipnja ponovno okupio veliki broj udruga i hodočasnika iz svih djelova Hrvatske. U programu posebnog svečanog okupljanja najprije su blagoslovljene potpuno završene postaje križnog puta, rad akademskog kipara Ante Jurkića. Križni put je blagoslovio zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski dok su donatori stajali uz svoje postaje.

Potom je Križni put  Gospodinov i naš moljen u nazočnosti vjernika i donatora prema tekstovima koje je već ranije pripremio o. Bonaventure Duda a tiskani su posebnom izdanju. Poslije Križnog puta uslijedila je svečana procesija oko spomen crkve Muke Isusove. Biskup Gorski započeo euharistijsko slavlje u koncelebraciji dvadesetak svećenika, franjevaca i bogoslova.

Svoju propovijed na blagdan Duhova pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski započeo je riječima: „Danas smo sabrani na ovome mjestu da molimo za sve koji su tragično završili život, bez suđa osuđeni. Molimo za njih da im se oproste grijesi , molimo za obitelji iz kojih su potekli da im srca oslobodi od gorčine  ispuni mirom, i molimo za njihove ubojice, da im Gospodin probudi i dotakne savjest, a u svojem milosrđu, snagom Duha Svetoga neka njima i nama oprosti grijehe.“

I zatim je u nastavku govorio: „Ovdje se danas nalazimo zato da s punim poštovanjem odamo počast ljudima  koji su bez suda osuđeni na smrt, onima koji su bez mogućnosti pravedne obrane predani na istrjebljenje. Nije riječ o brojkama, o ideologiji, riječ je o ljudima. Svaki od njih je osoba sa svojim ljudskim pravima, svaki od njih član je neke obitelji i svaka smrt ostavila je nezacijeljene rane u srcima njezinih članova. Svako je ubojstvo zločin, a svaki zločin vapi prema nebu za pravdom. Kada je Kain ubio brata Abela, Bog mu se javlja: 'Krv tvoga brata vapi u nebo'. Mrtvi nemaju svoj glas, imaju naš glas, ne mogu moliti, imaju našu molitvu, ne mogu se opravdati, mi smo dužni zahtijevati pravednost za njih.“

Biskup Gorski se osvrnuo i na optužbe koje se često mogu čuti u hrvatskoj javnosti: „Znam da će neki reći što se stalno vraćamo u prošlost, da treba jednostavno početi iznova. Potpuno su u pravu. Treba početi iznova. Zbilja, ako u rukama nosimo razlomljene krhotine naše prošlosti uvijek ćemo krvariti. Treba ih odložiti i započeti novi život. No, ne mogu se odložiti krhotine ako se neprestano i namjerno stavljaju u ruke kao krivnja cijelom narodu. Ne može se početi dok se ne postavi temelj novog početka, a on nije nepravda nego pravednost. Ne želimo biti zarobljenici prošlosti i baš zato želimo ju ostaviti iza sebe objašnjenu, rasvijetlenu istinom, pomirenu i pravednu.“

Po završetku mise župnik domaćin o. Drago Brglez je zahvalio svim udrugama, više od dvadesetak iz cijele Hrvatske, a posebno Udruzi Hrvatskog domobrana iz najudaljenijeg Dubrovnika, ciji su članovi cijeli dan putovali kako po prvi puta nazočili misnom slavlju u Maclju. A zatim se okupljenim hodočasnicima obratio glasnogovornik Udruge Macelj 1945. dipl. ing. Damir Borovčak.

Govor povijesnih činjenica i temeljem njih pitanja hrvatskim vlastima i medijima u cijelosti je glasio:

Poštovani Oče biskupe,

Poštovani oci provincijali,

Poštovani župniče,

Poštovani svečenici, časne sestre i redovnici,

Poštovani branitelji Hrvatske iz 1941. i 1991.

Poštovani domaćini župe Đurmanec i maceljskog kraja,

Poštovani hodočasnici,

Pozdravljam sve vas okupljene ovdje ispred Crkve Muke Isusove, u ime Udruge Macelj 1945. sa starim hrvatskim pozdravom – Hvaljen Isus i Marija! Odmah dodajem, hvaljen i sv. Josip, zaštitnik Isusa i Marije, a kojeg ovih dana slavimo kao zaštitnika hrvatske domovine – od 9. i 10. lipnja, jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora od 1687.g.

Danas je blagdan Duha Svetoga katolička crkva slavi svoj rođendan. Poznati teolog prof. Tomislav Ivančić kaže: „Duh Sveti donosi u svijet novu kvalitetu, on stvara novi svijet i omogućava uništiti ratove, prognaništva, mržnju, nepraštanje, nečovještvo, zablude, prijevare i svaku zloću.“ [1] Upravo zato utječimo se ovdje danas Duhu Istine.

Na Maclju u lipnju 1945., naša su subraća u Kristu, prolazili Muku Isusovu. Onima koji tvrde da nije bilo zločina na Bleiburgu, onima koji traže popise imena žrtava kako bi negirali posljedice Bleiburga, ovdje na Maclju su neumoljivi dokazi. Ekshumirane lubanje, njih 1163 s rupom na potiljku ili razbijenog potiljka, dokaz su teških partizanskih zlodjela. Njima koji vide dobrotu i ljepotu u partizanskoj petokraki, njima koji negiraju komunističke zločine i pokušavaju ih prikriti antifašizmom, njima koji pokušavaju opravdati i još uvijek veličaju zločinca maršala Tita, upućujemo poziv na suočavanje s istinom, poziv na kajanje i obraćenje. Tek poslije bistrine istine i dubine kajanja, moguć je oprost i željeni mir.

Je li J.B.Tito znao za zločine u svibnju i lipnju 1945.? Evo odgovora: Kretanje maršala Jugoslavenske armije J.B.Tita, u svibnju i lipnju 1945. i boravak na području Slovenije i sjeverne Hrvatske na mjestima masovnih likvidacija hrvatskih zarobljenika (Varaždin, Zagreb, Krapina, Barbarin rov, Trbovlje, Celje, Tezno - Maribor, Bjelovar) zabilježio je ondašnji „Vjesnik[2]“. Govori tog vremena neupitno ukazuju na zločine po maršalovom planu:

-       20. svibnja Tito je boravio u Varaždinu i rekao: „Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom. (...) U novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati će samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.

-       28., 29. i 30.svibnja Tito je boravio u Ljubljani i okolici te u svom govoru rekao: „Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.“

Sjetimo se te „ruke pravde“ – kao mumificiranih tijela zazidanih u Barbarinom rovu u Hudoj Jami. Koča Popović je dobio tajnu naredbu od Tita za uništenje svih dokumenata o poslijeratnim pokoljima.[3] No, postoje i priznanja o slijedu naredbi za masovne likvidacije nad bespomoćnim zarobljenicima, kao napr. iz biografije Sime Dubajića[4].

Bleiburg je započeo s partizanskim „oslobođenjem“ Dubrovnika. U prvim masovnim likvidacijama na otočiću Daksi 25. i 26. listopada 1944. partizani ubijaju ugledne Dubrovčane. Na Daksi su 2009.g. ekshumirane 53 osobe, od toga 7 svećenika i franjevaca. Tu su nađeni posmrtni ostaci poznatog isusovca p. Petra Perice, autora najpopularnijih hrvatskih katoličkih pjesama „Zdravo Djevo, kraljice Hrvata“ i „Do nebesa nek se ori“.

Osvajanjem Širokog Brijega 7. veljače 1945. partizani nastavljaju svoje krvava zlodjela, ubojstvom i paljenjem mrtvih tijela hercegovačkih franjevaca. Od Mostara do Imotskog poubijali su njih ukupno 63. Danas se njihove kosti pronalaze po raznim jamama, od Mostara sve do Biokova[5], a trojica su ubijena i pokopana ovdje u Maclju.

Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost. Fran Živičnjak uspio je preživjeti vrijeme komunističke represije te je ostavio pisano i slikovno svjedočanstvo U vječni spomen [6] kako bi idući naraštaji shvatili veličinu krvavog pokolja u Maceljskoj gori. Točna mjesta stradavanja u lipnju 1945. pokazao je bivši partizanski stražar Mladen Šafranko. Zahvaljujući njemu Fran Živičnjak i još poneki sretnik uspjeli su preživjeti. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj Mladen Šafranko je u srpnju 1990.[7] pokazao mjesta likvidacija. Procjenio je broj žrtava na više od 13.000 ubijenih u 130 jama[8].

Dokaz postoji i u kronici Franjevačkog samostana u Krapini, upisom od 20. svibnja 1945. Hrabar je bio gvardijan fra Ostijan Ostrognaj[9] koji je popisao 21 svećenika, redovnika i bogoslova koji su odvedeni u smrt. Njihova imena su na maceljskoj grobnici, gdje se njihovi ostaci sada nalaze:

1. Dr Josip Gunčević, kateheta, r. 1895.,

2. o. Ante Katavić, župnik, r. 1902.,

3. o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.,

4. o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.,

5. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.,

6. fra Domagoj Čubela, bogoslov, r. 1924.,

7. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.,

8. fra Paškal Vidović, brat laik,

9. Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.,

10. Joza Perčinlić, kateheta, r. 1909.,

11. Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.,

12. Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.,

13. Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.,

14. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.,

15. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.,

16. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.,

17. Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.,

18. Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.,

19. Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915.,

20. Branko Kukolja, bogoslov, r. 1921.,

21. Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

Popis svećenika iz 4 biskupije i franjevaca iz 2 provincije ujedno je opseg tragedije egzodusa hrvatskog naroda, od Hercegovine, srednje Bosne, Srijema, Slavonije, Primorja, sve do Marije Bistrice. Uzmicalo se pred komunističkim krvnicima iz svih hrvatskih krajeva, tražeći spas u predaji zapadnim vojskama. Prema službenoj korespodenciji britanske vojske i Titovog štaba spominje se brojka od 200.000 hrvatskih vojnika na Bleiburgu i još 35.000 kod Klagenfurta.[10] Prema dnevniku 5. britanskog korpusa hrvatsku vojsku pratilo je još 500.000 civila[11]. Te brojke ukazuju na egzodus naroda, a sustavno ubijanje tog mnoštva zove se genocid. Britanci su u dogovoru s Titom, protivno načelima međunarodnog ratnog prava, predali sve izbjeglice jugoslavenskim partizanima. Znali su da ih predaju u smrt[12]. Nikada se nisu hrvatskom narodu ispričali za taj gnjusni zločin.

Životopisi svećenika ubijenih u jami IV.d ovdje na lokaciji Lepa Bukva, objavljeni su u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća[13], zavrijeđuju poštovanje i duboko promišljanje. Primjerice dr. Josip Gunčević, kateheta gimnazije u Zemunu, bio je član pet hrvatskih društava u tom do Drugog svjetskog rata posve hrvatskom gradu, ravnatelj gimnazije u Slavonskom Brodu, autor većeg broja knjiga protiv bezbožnosti komunizma i vrlo ugledan profesor, prvi je pogubljen metkom u potiljak ovdje na Maclju; zatim svećenik Nikola Ilijić, rodom s otoka Krka, bježi od talijanskih fašista, a u Maclju je ubijen od tzv. „antifašista“, ili Stjepan Štromar, kapelan iz Marije Bistrice zaređen po nadbiskupu Alojziju Stepincu je završio u jami u Maclju.

Ubojstva svećenika bila su uobičajena partizanska praksa. Poznati su podaci i posmrtne fotografije unakaženog tijela župnika Matije pl. Žigrovića, kojeg su isti partizanski ubojice već u srpnju 1943.g. krvoločno mučili i naglavačke konjem vukli iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo zvjerski dotukli. Također biskup dubrovački dr. Josip Carević ubijen je u ožujku 1945., negdje u okolici Velikog Trgovišća. Hrvatski martirologij XX. stoljeća, prepun je podataka o ubijanju katoličkih svećenika, njih ukupno 664[14], kao ciljanih žrtava komunizma.

Zajedno sa svećenicima u Lepoj Bukvi završilo je i 60 časnika hrvatske vojske[15], neki podaci govore o čak 400 časnika[16] vezanih žicom, ubijani su „šumarskim sjekiricama udarcima po slijepoočicama“[17]. Njihova imena su nepoznata. Iskapanja 1992.g. ipak su iznjedrila nove dokaze i dva imena žrtava, a potom su po nečijem nalogu naglo prekinuta. Kod jedne žrtve pronađen je vjenčani prsten s ugraviranim imenom Zora i datumom 20.8.1931. što je otkrilo da je žrtva bojnik Hrvatskog zrakoplovstva Leonard Heger. Njegova udovica Zora, u dubokoj starosti poslije 48 godina[18] doznaje za smrt supruga Leona na Maclju. Ta Zagrebčanka bila je poslije rata šest godina mučena u komunističkom zatvoru, a sva imovina joj je konficirana. Nađena je i vojnička posuda s nečitkim imenom – Jure Zelić ili Zrilić, iz Vrbove kraj Nove Gradiške[19]. A nađena su i dva dječja kostura 7 i 15 godina[20], možda braća, međusobno vezani žicom, što dodatno potvrđuje surovost partizanskih krvnika. Uskoro će ovdje na Maclju pronađeni predmeti žrtava biti dostupni pogledu javnosti.

Zbog sramotne društvene nebrige, ostaci 1163 maceljskih žrtava 12 su godina poslije iskapanja 1992.g. ležali u vrećama za smeće na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nažalost nisu bile jedine. Na istoj adresi ležali su i ostaci 293 žrtava iz šume Lug pokraj Bjelovara. Nažalost u slobodnoj Hrvatskoj, posmrtni ostaci žrtava iz dva udaljena stratišta, pobijenih u istom zločinačkom podhvatu, prepuštene su novom zaboravu. Posebnim zalaganjem preživjelog časnika s križnog puta g. Stjepana Brajdića i domaćeg župnika fra Drage Brgleza, dostojanstveno su pokopani ostaci 1163 maceljskih žrtava u grobnicu na Maclju. Pokop je 22. listopada 2005. predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i pokojni biskup varaždinski mons. Marko Culej. Hrvatski mediji su taj najveći hrvatski sprovod posve omalovažili. Udarna medijska vijest tog dana bila su dva krepana labuda u Baranji i lažna panika o epidemiji ptičje gripe, od koje u Hrvatskoj nitko nije stradao. No važno je bilo još jednom omalovažiti maceljsku strahotu komunističkih zločina u kojoj su nebrojeni stradali.

Prikaz navedenih okolnosti podrijetla žrtava, koje su pokopane ovdje u zajedničkoj meceljskoj grobnici, iz godine u godinu okuplja sve veći broj udruga branitelja veterana 1941. i 1991., iz svih krajeva Hrvatske, koji prepoznaju maceljske žrtve kao svoje žrtve. Stoga, danas u vrijeme 20 godina slobodne i suverene Hrvatske, treba istaknuti dvije činjenice:

-       Macelj je najveće stratište u Republici Hrvatskoj po do sada 1163 dokazanih i dostojanstveno pokopanih hrvatskih žrtava komunizma

-       Macelj je najveće stratište katoličkog svećenstva u Republici Hrvatskoj, ukupno 21 svećenik, franjevac i bogoslov pobijeni su od komunističkih zločinaca u noći 4./5. lipnja 1945. i bačeni u zajedničku jamu

No potrebno je postaviti i neka pitanja:

-       Kada će konačno Vlada RH zakonom u Hrvatskom saboru proglasiti Spomen područje Macelj te onemogućiti daljnje obeščašćenje jama i neistraženih grobišta?

-       Kada će Vlada RH pokrenuti nastavak istraživanja komunističkih zločina na Spomen području Macelj, pogotovo na mjestima gdje već ima novih dokaza?

Maceljsko stratište otkriveno je prije punih 20 godina, a ovdje do sada o komunističkim zločinima nije progovorio ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan predsjednik republike. Ignoriranje komunističkih zločina u 20 godina slobodne i demokratske hrvatske države, od vodstva hrvatske vlasti u svim mandatima, nije li to društveno i moralno zastrašujuća činjenica?

Konačno, na savjest urednicima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin. Čak ni moralno – odgovorni maršal zločinačkog podhvata J.B.Tito. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca izvršitelja i posebice svih njihovih sadašnjih zagovornika i zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

Zahvaljujem na strpljenju.


[1] Tomislav Ivančić: Oaze života (Teovizija, Zagreb 2008.)

[2] Brošura inicijative Krug za trg, Zagreb 2011.

[3] Isto, kao 2

[4] Simo Dubajić: Život, greh i kajanje (Beograd, 2006.)

[5] Stopama pobijenih, br. 6., siječnja-srpanj 2011.

[6] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.)

[7] Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica

[8] Isto kao 6, str. 31

[9] Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23

[10] Bleiburg: Uzroci i posljedice (KHR, 1988.)

[11] Isto, kao 2

[12] Izvješće tajne službe britanske VIII. armije iz svibnja 1945. - Hrvate smo partizanima izručivali prijevarom! (VIDEO)

[13] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.)

[14] Isto kao 13

[15] Isto kao 6, str. 27

[16] Govor Vladimir Fuček, Macelj pokop 22. listopada 2005.

[17] Isto kao 6, str. 30

[18] Arena br. 1073, 7. kolovoza 1993., str. 58 i 59

[19] Isto kao 18

[20] Isto kao 6, str. 39


Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.