ISTAKNUTE VIJESTI

Hrvatska mladež Uzdanica, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva i Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo i ove godine su pripremili niz komemoracija kojima se obilježava 39-a obljetnica Akcije Fenix 72 (Bugojanska akcija).


 

Komemoracija je održana 18. lipnja 2011. na planini Raduša pored spomen obilježja poginulim pripadnicima skupine Fenix 72. U kino dvorani u Prozoru premijerno je prikazan dokumentarni film o Akciji Fenix 72, hrv. redatelja Tomislava Šange, scenarist je Ivan Pavličić, a prema knjizi Bože Vukušića „HRB – Rat prije rata“. Komemoracija je održana 19. lipnja na groblju u Gornjim Lužanima, gdje su Feniksovci obnovili prisegu i odakle su krenuli u akciju, a te nedjelje održana je i sv. misa u Skopljanskoj Gračanici u neposrednoj blizini iskrcaja skupine Fenix 72. Istoga dana film je prikazan i u dvorani Hrvatskog doma u Bugojnu. U međuvremenu je i u Zagrebu bila premijera dokumentarca, a komemoracije se nastavljaju u srpnju u Ogorju Gornjem, te u Trnbusima, pored spomen obilježja za poginule pripadnike Skupine Fenix 72 u tim mjestima. I ovogodišnja prva komemoracija održana je u Austriji u šumi Garanas, odnosno bivšem logoru Feniksovaca u kojem su se okupili i odradili pripreme prije upada u Jugoslaviju.

>>Rama: Komemoracija za „Fenix“ skupinu

Tužni, masovni zbijeg Hrvata nakon sloma Hrvatske države u svibnju 1945. završio je najvećim dijelom na masovnim stratištima, a manji dio Hrvata uspio je izbjeći Križni put, odnosno povratak, likvidacije i genocid, te su završili kao izbjeglice u Austriji i Italiji, odakle su potom raseljavani diljem svijeta, najviše u Južnu Ameriku, Kanadu i Australiju.

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do novih masovnih iseljavanja, osobito mlađe, poslijeratne generacije, trbuhom za kruhom, na privremeni rad, koji je za većinu njih postao trajan, jer im je radi političkih razloga povratak bio onemogućen. Jugoslaviji je to iseljavanje pogodovalo, pa se nastavilo i 70-ih godina XX. stoljeća, dajući Hrvatima putovnice, rješavali su se nezaposlenosti, a istovremeno su u zemlju pristizale devize.

Hrvatski iseljenici su u izbjeglištvu odmah počeli političko djelovanje kroz različite stranke, udruge i organizacije. Pavelić u Buenos Airesu 1949. pokreće Hrvatsku državotvornu stranku, a dr Branko Jelić 1950. osnovao je u Munchenu Hrvatski narodni odbor. Max Luburić je 1955. u Španjolskoj osnovao Hrvatski narodni otpor. Dr Ivan Oršanić u Buenos Airesu osnovao je 1951. Hrvatsku republikansku stranku. Dr Ante Pavelić je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret, kao krovnu organizaciju u iseljeništvu. HOP je bio najbrojnija i najutjecajnija organizacija u hrv. iseljeništvu. Nakon Pavelićeve smrti 1959. u Munchenu se osniva TRUP (Tajna revolucionarna ustaška postrojba). Prije II. svj. rata u iseljeništvu je djelovala Hrvatska seljačka stranka, ali dolaskom dr Vlatka Mačeka, njenog predsjednika, u emigraciju, u njoj i dalje prevladava nostalgija za prošlim, Radićevim vremenima. Bilo je još hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu, koje se, često razjedinjene, ipak bile jedinstvene u zagovaranju stvaranja jedinstvene, samostalne, neovisne države Hrvatske.

Osim legalnih, registriranih političkih organizacija, postojalo je i nekoliko tajnih organizacija, koje su u svom radu svjesno kršile zakone država u kojima su djelovale. Najveća takva organizacija je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Utemeljili su ga 1961. u Sydney-u Geza Pašti (rođ. 1936. u Čepinu, Osijek), Jure Marić (1931. u Kruševu, Stolac), Ilija Tolić (1930. u Lupljanici, Derventa), Josip Oblak (1937. u Španovici, Daruvar). Pašti je pobjegao iz Jugoslavije 1952, Tolić 1956, Marić 1957, Oblak 1958. godine.

Glavni revolucionarni stan HRB-a činili su: Glavni tajnik, Postrojbeni tajnik, te 2 vijećnika. Prvi Gl. tajnik bio je Geza Pašti. Članovi HRB-a imali su konspirativna imena i tajne brojeve. Tolić i Oblak su predvodili prvi upad diverzanata 1963. u Jugoslaviju. Većinu dokumenata HRB-a sastavio je Geza Pašti ( Temeljna načela, Stegovni pravilnik i Prisegu). Za svakog novog člana morala su jamčiti dva djelatna člana, a svaki član je polagao prisegu.

Gezu Paštija je UDBA otela 1965. u Nici (Franc.) i ubila, jer u njihovoj dokumentaciji stoji: „U Osijeku 11. 04. 1967. Prijedlog: Geza Pašti, prijedlog za brisanje iz obrade.“ O čemu su se suglasili operativci UDBE Đuka Dragojlović, Dragan Kruić i načelnik Zvonko Gotal.

Na mjesto Paštija došao je Josip Senić, koji se najviše oslanjao na francuski stožer i skupinu koju je predvodio Petar Andrić, brat Adolfa i Ambroza Andrića, koji su bili jedni od vođa HRB-a u Australiji.

Nova skupina diverzanata ubačena je u Jugoslaviju 1967, ali su uskoro pohapšeni. U tim godinama bilo je ubojstava i odmazde s obje strane. UDBA je poubijala hrv. vođe po svijetu: Milu Rukavinu u Munchenu, Krešimira Tolja i Vida Maričića, Nahida Kulenovića, Mirka Ćurića, Vjekoslava Maxa Luburića u Španjolskoj, Stipu Mikulića u Švedskoj, Iliju Vučića u Njemačkoj, Stanka Nižića u Švicarskoj, obitelj Ševo (i kći staru 11 godina), te brojne druge. Bilo je i dosta neuspjelih pokušaja atentata više puta na iste osobe ili ranjavanja, npr: dr Branko Jelić, Nikola Štedul, Lukica Kraljević... Na drugoj strani ubijeni su među poznatijima: jugo-konzul Savo Milovanović, ambasador Vladimir Rolović... Bio je to otvoreni rat.

Nakon svih prvotnih neuspjeha, stožer HRB-a u Viktoriji je ojačao predvođen Adolfom Andrićem, te bratom mu Ambrozom i Pavom Vegarom. Tu su još bili Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Franjo Peričić i Marko Mudronja. Već 1968. pokrenuli su zahtjev za odobrenjem nove diverzantsko-gerilske akcije. Vodili su je pod imenom Planinske lisice, a ostala je poznata kao Bugojanska akcija ili Akcija Fenix 72. U arhivima UDBE i KOS-a zvali su je Akcija Raduša 72.

Završne pripreme su održane u kampu Garanas uz austrijsko-jugoslavensku granicu i tamo su se okupile 23 osobe. Franu Peričića i Stipu Crnogorca je uhvatila austrijska policija, Marko Logarušić je odustao od akcije, a Marko Mudronja nije bio predviđen za akciju, već im je bio logistička podrška. Još neki ljudi trebali su sudjelovati, ali su iz raznoraznih razloga bili spriječeni ili pak sami odustali.

U zoru, 20. lipnja kreću prema jugoslavenskoj granici ovi hrvatski revolucionari i domoljubi:

1. Adolf Andrić (rođ. 1942. u Kreki, Tuzla),
2. Ambroz Andrić (1939. U Kreki, Tuzla),
3. Nikola Antunac (1950. u Karlovcu),
4. Petar Bakula (1947. u Rastovači, Posušje),
5. Filip Bešlić (1936. u Rastovači, Posušje),
6. Vidak Buntić (1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk),
7. Vili Eršeg (1939. u Žigrovcu, Varaždin),
8. Ilija Glavaš (1939. u Lužanima, Uskoplje),
9. Đuro Horvat (1942. u Palinovcu, Čakovec),
10. Vejsil Keškić (1939. u Maloj Peći, Bihać),
11. Vinko Knez (1953. u Kuzmici, Požega),
12. Viktor Kancijanić (1945. u Tinjanu, Pazin),
13. Ilija Lovrić (1945. u Varvarama, Prozor),
14. Stipe Ljubas (1951. u Đakovu),
15. Vlatko Miletić (1946. u Velikom Ograđeniku, Čitluk),
16. Ludvig Pavlović (1951. u Vitini, Ljubuški),
17. Ivan Prlić (1951. u Sovićima, Grude),
18. Pavo Vegar (1939. u Vašarovićima, Ljubuški),
19. Mirko Vlasnović (1932. u Gornjem Zemuniku, Zadar).

Za njihov upad saznaje se 24. lipnja i o tome su obavještene sve službe i podignute u stanje pripravnosti. Na područje Bugojna tijekom 25. i 26. lipnja pristiglo je 350 vojnika, od toga 150 vojnih policajaca, 300 milicionera, te teritorijalaca oko 3.400.

Na planini Raduša došli su u prvi kontakt 26. lipnja 1972. te je bilo poginulih na obje strane. Tada je poginuo Adolf Andrić i pokopan je na groblju u Zenici. Tada su se od grupe odvojili Ivan Prlić, Nikola Antunac i Vinko Knez i uhvaćeni su najvjerovatnije živi, a potom likvidirani.

Vili Eršeg živ je zarobljen 27. lipnja, pokraj Ramskog jezera, a zarobio ga je jedan seljak, pripadnik teritorijalne obrane, Tomo Jozić iz Prozora, koji je za taj čin odlikovan. Vojni sud iz Sarajeva obavijestio je Vilijeve roditelje da je on poginuo 26. lipnja, iako je tek dan kasnije živ zarobljen!

Feniksovci su u dvije skupine krenuli prema Blidinju i Rakitnu. U jednoj grupi su bili Andrić, Vegar, Buntić, Vlasnović, a u drugoj Glavaš, Bešlić, Miletić, Pavlović, Ljubas, Bakula i Lovrić. Raspršeni Keškić, Horvat i Kancijanić pokušali su se pojedinačno izvući.

Vejsil Keškić zarobljen je 29. lipnja u Rumbocima, a 21. prosinca 1972. osuđen je na Vojnom sudu u Sarajevu na kaznu smrti.

Đuro Horvat zarobljen je 02. srpnja kraj tunela kod Jablaničkog jezera i tada je teško ranjen. Bio je u Mostaru u bolnici, a zatim helikopterom prebačen u Bugojno na ispitivanje, pa u Sarajevo gdje je 21. prosinca osuđen na smrt.

Viktor Kancijanić ubijen je 02. srpnja uz Ramsko jezero.

Ilija Lovrić lakše je ranjen i uhvaćen 01. srpnja u selu Omolje. Nakon 2 dana helikopterom je odvezen i ubijen bez suđenja.

Vlatko Miletić ubijen je 13. srpnja, a tom prilikom je zarobljen Ludvig Pavlović. Pavlović je jedini na Vojnom sudu u Sarajevu pomilovan i osuđen na 20 godina robije, iako je i on prethodno osuđen na smrt. Vojni sud je poslao matičnom uredu u Čitluku da je Vlatko poginuo 28. lipnja, iako je on ubijen 15 dana kasnije!

Grupa Glavaš, Bešlić, Ljubas i Bakula prešli su 14. srpnja rijeku Cetinu na brani Peruča i tada je Petar Bakula ranjen u nogu. U akciji u selu Gornje Ogorje na Svilaji 24. srpnja poginula su sva 4 Feniksovca, prema salužbenom izvješću, a zapravo su tri poginula, a otprije lakše ranjeni Petar Bakula je živ zarobljen, što je vidjelo više svjedoka.

Uvečer, 21. srpnja u selu Trnbusi, Blato na Cetini, ubijeni su vođe skupine Pavo Vegar i Ambroz Andrić. Vegar je bio vojni zapovjednik Akcije Fenix 72, završio obuku za komandosa u australskoj vojsci. Obučavao je ostale pripadnike HRB-a diverzantsko-terorističkim vještinama. Ambroz Andrić bio je vrlo snalažljiv, dobar govornik i organizator, te veliki fanatik. Sudionik s druge strane, Ante Madunić, tražio je za nagradu Vegarov pištolj. Madunić je 1997. vratio pištolj obitelji Vegar (onesposobio ga za uporabu), uz pismo: „Molim obitelj Vegar da shvati tadašnji moment u kojem sam se ja našao.“

Vidak Buntić je uhvaćen živ 25. srpnja, kod Zagvozda, iako je službeno objavljeno da je likvidiran, ali u zatvoru u Mostaru su ga vidjeli svjedoci.

Mirko Vlasnović se predao pred obiteljskom kućom 27. srpnja 1972. pred brojnom rodbinom, pa je sutradan TANJUG objavio da je likvidiran! On je posljednji od četvorice kojima je suđeno u Sarajevu i koji su 21. prosinca osuđeni na smrt. Pogubljeni su Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović 17. ožujka 1973. (Izvor: HRB – Rat prije rata, B. Vukušić)

Jedini koji je uspio preživjeti i izaći iz zatvora nakon 20 godina je Ludvig Pavlović, ali on je stradao uskoro po izlasku, 18. rujna 1991. Zanimljivo je da se jednom prilikom potukao s Arkanom 1987. i Arkan je završio u bolnici, a Ludvig u izolaciji na 6 mjesaeci. Mostarski Udbaši su prije njegovog izlaska iz zatvora planirali: „Treba se dobro pripremiti za izlazak i prihvat Pavlovića na terenu.“ Sudeći po neobičnim okolnostima pogibije, tamo gdje rata uopće nije bilo, UDBina ruka ga je stigla!

Akcija Fenix bila je najveća diverzantska akcija koja je izvedena na području Jugoslavije i prodrmala je temelje tog zloglasnog komunističkog sustava. Činjenica je da su u jedan tako čvrsti, neprobojni udbaški bunker, Feniksovci uspjeli, ne samo ući naoružani, već opstati više od mjesec dana. Danas se njihov podvig može i treba sagledavati sa više strana, pa čak i reći da je graničio s ludošću. Može ga se uspoređivati sa otmicom aviona koju je izveo Zvonko Bušić, preletjevši pola svijeta i izazivajući svjetsku pozornost na Hrvate! Isto tako je činjenica da ustravljena, porobljena i slomljena Domovina nije bila spremna za njihov odvažni revolucionarni čin. Ne samo da nisu masovno prihvaćeni, već su uvedeni u bratoubilaštvo, te čim su to shvatili pokušali su se izvući ne želeći se boriti protiv pripadnika vlastitog naroda koji su im istureni nasuprot. Previše je bilo bijednika koji su ih dragovoljno trčali prijaviti, gledajući neko dobro za sebe u tom činu ili vjerujući da se radi o nekoj namještaljci. Što neodoljivo podsjeća na nedavne parole istih ili sličnih istomišljenika da Hrvatska ne smije biti talac jednog čovjeka, te da radije trebamo pustiti da taj jedan ili 19 njih strada, kako bi nama ostalima, tobože, bilo dobro. Obitelji i rodbina Feniksovaca, kumovi, pa čak i poznanici, stradali su ni krivi ni dužni, ne znajući čak ni o čemu je riječ, mnogi su završili na dugogodišnjem robijanju. U cijelom svijetu nastavila se odmazda na emigraciji. Postoje i mišljenja da su namjerno poslani u smrt, da su izdani, da je UDBA sve znala, namjestila ili čak organizirala. Kad bi to bilo točno, bio bi to bumerang koji im se vratio.

Bila koja god teorija točna i iz ma kojeg kuta danas sve sagledavali, ni netko s tako podlim insinuacijama kao što je UDBA nije mogao predvidjeti da će Akcija Fenix, usprkos svemu, četiri desetljeća kasnije, postati, ponajprije, čin nade. Oni su probudili NADU koja nam je toliko bila potrebna, nadu u novo vrijeme,vrijeme nezavisne i slobodne Hrvatske. Njihova hrabrost ulijevala je HRABROST u trenucima otupjele prihvaćenosti neprihvatljivog stanja! Konačno, njihova MLADOST potakla je i ISKRU koja je tinjala i zatim planula u jednoj drugoj mladosti, mladosti koja se tek rađala dok su oni ginuli, a njihova ŽRTVA velik je doprinos na oltaru Domovine, koji ne bismo smjeli prepustiti zaboravu.


Insert iz dokumentarnog filma o Akciji Fenix 72 - Tribina u Zagrebu 09.06.2011.

 

Politička scena