Logo

Je li Jadranka Kosor i HDZ lažu i izmišljaju optužbe da postoji opasnost od crvene Hrvatske ili je to istina koja se može dokazati brojnim činjenicama? Je li HDZ izmišlja optužbe i podmeće predsjedniku Ivi Josipoviću da uz pomoć svoga crvenog dvojnika i predsjednika iz sjene Stjepana Mesića crveni Hrvatsku i sustavno radi u korist Kukuriku koalicije ili se radi o istini koja se može dokazati nizom konkretnih činjenica?

Ponaša li se Ivo Josipović zbiljski kao vođa crvene oporbe ili vodi neutralnu politiku bez navijanja za bilo koju političku opciju, dakle, krši li Ustav ili djeluje u skladu s ustavnim odredbama da predsjednik ne smije sudjelovati u ideološkim i političkim borbama nego biti predsjednik svih građana bez obzira na razlike među njima u političkom, vjerskom ili bilo kojem drugom opredjeljenju? Je li predsjednik Josipović stvarno lukavo onemogućava izbor veleposlanika želeći ga odgoditi do iza izbora kako bi eventualni pobjednik izbora mogao imenovati svoje veleposlanike na temelju političke podobnosti ili se radi o podvali i neutemeljenoj optužbi HDZ-a?

Moglo bi se postaviti još mnogo drugih pitanja koja su u središtu pažnje u Hrvatskoj i koja će biti sve više u središtu pažnje kako se približavaju izbori. Međutim sva ta pitanja mogu se ukratko sažeti u jedno ključno pitanje: Tko govori istinu a tko laže, postoji li stvarno opasnost od crvene Hrvatske ili je to politička izmišljotina i podvala HDZ-a u borbi za vlast, je li u pravu Zoran Milanović kada grubo i bez argumenata optužuje Jadranku Kosor da laže i da je laž način njenog političkog djelovanja ili je u pravu Jadranka Kosor koja argumentirano iznosi kritiku djelovanja Kukuriku koalicije i djelovanja predsjednika Josipovića i ukazuje na opasnost od crvenjenja Hrvatske?

Jan Hus, češki rodoljub koji se javno spalio u borbi za istinu, rekao je čuvenu rečenicu: "Traži istinu, čuj istinu, uči se istini, ljubi istinu, govori istinu, drži se istine, brani istinu do smrti". Svaka strana u sukobu i borbi za vlast nastoji dokazati da ona upravo tako postupa a da druga laže, svaka strana drugu optužuje da zlo dobrim naziva, a dobro zlom, da od tame pravi svjetlost a od svjetlosti tamu, da gorko slatkim čini a slatko gorkim. Svaka strana tvrdi da govori istinu i samo istinu a da protivnička strana laže i podmeće. U tim optužbama najdalje je otišao predsjednik SDP-a Zoran Milanović koji na svaku argumentiranu kritiku uzvraća teškim optužbama da sve što je rečeno da je laž, bez navođenja argumenata i opovrgavanja onoga što je kao kritika rečeno. I moćni mediji, koji su na strani Kukuriku koalicije, nastoje istinu pretvoriti u laž, realnu opasnost u izmišljotinu te iznošenje istine proglasiti smišljenom podvalom i gnjusnom laži.

U takvoj situaciji građani se teško snalaze, teško mogu ocijeniti što je istina a što je laž, tko laže a tko podmeće, a tko govori istinu i bori se za istinu. Spor između Jadranke Kosor i vladajućeg HDZ-a i Kukuriku oporbe i predsjednika Josipovića na mnogim bitnim pitanjima eskalira što dovodi do opasnosti blokiranja djelovanja državnog sustava, odnosno da se politička borba pretvori u netrpeljivost neprimjerenu demokratskim društvima.

Zbiljska opasnost od moguće pobjede SDP-a

Nikome ne želim osporavati da govori "svoju istinu", čak da podmeće i laže ali si uzimam pravo da kao građanin iznesem argumente koji bi mogli pomoći da se dođe do istine, da se vidi tko laže i podmeće, tko lažno optužuje i zašto. Evo argumenata zbog kojim mislim, čak se usudim reći i tvrdim da stvarno postoji zbiljska opasnost da nakon eventualne pobjede SDP-a i koalicije na izborima na svim najvažnijim dužnostima u hrvatskoj državi budu crveni i ateisti (agnostici). Dakle, kada na to ukazuje HDZ ne radi se o podmetanju i izmišljotini nego se radi o činjenici koja se sa znatnom vjerojatnošću može dogoditi. Svakako da se tu činjenicu može različito vrjednovati. Neki će reći da je to dobro a neki da je to loše i opasno za Hrvatsku. Ja sam uvjeren da je to loše jer nikada nije dobro ako zemljom vlada jedna politička opcija, ako se politički pluralizam svede na apsolutnu vladavinu jedne političke opcije.

Dakle, tvrdim da za Hrvatsku nije dobro da apsolutnu vlast ima bilo koja politička opcija, da je bolja kohabitacija bez obzira na sve probleme jer onda onda postoji kontrola i mogućnost političke borbe i ukazivanja na zlouporabe bilo koje vlasti. Narodna je mudrost da nije dobro stavljati sva jaja u jednu košaru. Po toj mudrosti nije dobro ni svu vlast dati jednoj političkoj opciji, bilo uvjetno "crvenoj" bilo uvjetno "crnoj", odnosno lijevoj ili desnoj. Narod voli crvene ruže, ali sigurno ne bi volio da sve cvijeće budu samo ruže i to samo crvene ruže. Tu svoju političku intuiciju hrvatski narod je pokazao 2000. godine kada je izabrao za predsjednika Stipu Mesića a ne Dražena Budišu između ostalog i najviše zbog toga što nije želio da Račan i Budiša, koji su imali ogromnu većinu u Saboru i Vladi, imaju i predsjedničku vlast.

Zbog tog razloga pitanje je je li predsjednik Josipović svojim očitim navijanjem za Kukuriku koaliciju odnosno za crvene pomaže ili odmaže toj koaliciji. Ja mislim da im odmaže bez obzira što mnogi komentatori smatraju da im on pomaže svojom velikom popularnošću tvrdeći kako iza Josipovića stoji 80 posto građana Hrvatske. To je velika laž i podvala, velika neistina. Na neposrednim izborima na kojima je izabran Josipović za Josipovića je glasovalo 30 posto od ukupnog broja građana, za Bandića 20 posto a 50 posto nije glasovalo ni za jednoga jer nije izašlo na izbore. S obzirom da i SDP dobiva 30 posto glasova i da je Josipović bio kandidat SDP-a teško je vjerovati da Josipović može svojim navijanjem pridobiti nove glasače za Kukuriku koaliciju. Čak štoviše, on može uplašiti svojom politikom mnoge da ne glasaju za Kukuriku koaliciju kako ne bi došlo do koncentracije moći i vlasti jedne političke opcije.

Ivo Josipović od predizborne kampanje do danas dosljedno i vrlo sustavno i lukavo djeluje kao ključni čovjek oporbe prikrivajući to nizom manifestacija i medijskih nastupa u kojima se nastoji predstaviti kao predsjednik svih građana koji ne podržava ni jednu političku opciju. Nema nikakve dvojbe da predsjednik Josipović vodi politiku koja je u neskladu sa Vladinom politikom a može se reći i s kontinuitetom hrvatske državne politike. Predsjednik Josipović je u svom kabinetu napravio niz institucija i savjeta kao paralelni centar Vladi i njenim tijelima, koje se bave politikom i pitanjima koja su u nadležnosti Vlade a ne predsjednika Republike. Evo niz činjenica koje pokazuju da je HDZ u pravu kada kritizira Josipovića odnosno da se ne radi o podvalama i izmišljotinama odnosno da Milanović nije u pravu kada tvrdi da su to laži.

Prijeti nova sječa veleposlanika

Istina je da je Josipović držao više od mjesec dana prijedlog novih veleposlanika i da je nastojao odgoditi i onemogućiti njihov izbor sve do novih izbora. Istina je da ga je Zoran Milanović svojom javnom izjavom da treba novoj Vladi omogućiti izbor novih veleposlanika doveo u neugodnu situaciju tako da je Josipović izgubio živce i zatražio smjenu ministra vanjskih poslova i lažno optužio Vladu da radi mimo Ustava. Istina je da su iz vrha SDP-a svojim izjavama sami sebe optužili da smjeraju ponovno učiniti političku čistku koju su učinili 2000. godine kada su došli na vlast. Da podsjetim, tada je u jednom danu smijenjeno 35 veleposlanika među kojima i velikani hrvatske diplomacije akademik Davorin Rudolf i prof. Ivica Maštruko i mnogi drugi.

Na njihovo mjesto poslani su politički podobni veleposlanici, borbeni ideološki novinari i neiskusni profesori. Istina je da je izvršena isto takva čistka u medijima posebno na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju, u Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji. Istina je da je napravljena politička čistka u nadzornom odborima, vijećima i drugim državnim tijelima. Istina je da je Slavko Linić, jedan od čelnika SDP-a, zaprijetio da će biti smijenjeno 80 posto ljudi u državnoj upravi. Istina je da je Slavko Linić nedvojbeno prijetio državnom odvjetniku da će biti smijenjen ako SDP ne bude zadovoljan s njegovim radom rekavši: "Da će vidjeti kako će državni odvjetnik Mladen Bajić završiti procese koje je počeo i kakve će biti sudske presude u tim procesima". Istina je da je s pravom Jadranka Kosor to okarakterizirala "kao izravnu prijetnju pravosudnom sustavu, glavnom državnom odvjetniku, DORH-u i sucima".

Milanoviću je ideal Tito!

Zbog tih razloga u stvari Milanović laže jer on ne osporava izrečene tvrdnje i kritike argumentima nego stalno ponavlja da druga strana laže iako govori istinu i navodi konkretne primjere na bazi kojih kritizira buduće namjere SDP-a. Istina je a ne laž da postoje bitne razlike u državnoj politici između Vlade Republike Hrvatske na čelu s Jadrankom Kosor i predsjednika Josipovića i oporbe, koji pušu u isti rog. Evo nekoliko primjera: ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko kao član Vlade pokrenuo je i verbalno i istragama istraživanje i kažnjavanje komunističkih zločina. Istina je da je predsjednik Josipović to zaustavio uz pomoć oporbe i uz pomoć svog dvojnika bivšeg predsjednika Mesića. Istina je da jedan i drugi crvene Hrvatsku opet uz pomoć oporbe.

Za Milanovića je Tito ideal a ne Tuđman, dakle za njega je ideal čovjek čija je Jugoslavenska armija razarala Hrvatsku i rušila naše gradove, ubijala žene i djecu a ne prvi hrvatski predsjednik koji je na čelu naroda pobijedio tu armiju. Predsjednik Mesić javno brani komunističke zločine kao opravdane i nužne. Predsjednik Josipović veliča kapu partizanku kao simbol demokracije i časti upravo u Srbu, gdje se podiže spomenik onima koji su razarali hrvatska sela i ubijali ljude noseći tu kapu a provodeći četničku politiku. Predsjednik Josipović radio je u Tužiteljstvu Haaškoga suda kada su pisane teške optužnice protiv Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Doprinio je rezoluciji Sabora kojim je Domovinski rat izručen na milost i nemilost Haaškom sudu, prihvatio je strategiju srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da nema žrtve i agresora, o podijeli krivnje i izjednačavanju zločina. Doveo je Tadića u Vukovar i Paulin Dvor, izjednačivši krivnju za Ovčaru i razaranje Vukovara s pojedinačnim zločinima Hrvata. Dovodi Tadića u Dubrovnik sa sramnim obrazloženjem kako je Dubrovnik proživio teške dane zbog nespretnog spleta okolnosti, dakle negirajući velikosrpske i crnogorske zločine i razaranje dubrovačkog kraja.

Kada je Jadranka Kosor na proslavi Oluje zahvalila i Gotovini i Markaču, koji su nepravomoćno osuđeni, dakle i formalno su još nevini, onda je hrvatska vojska ustala i zapljeskala, samo je vrhovni zapovjednik ostao sjediti. Trebalo mu je dvadesetak sekundi da se nevoljko ipak ustane ali nije zapljeskao. To je bila demonstracija koja govori o biti njegove politike. Kada je njegov prijatelj Tadić napao ne samo Jadranku Kosor nego ponovno i Oluju i Domovinski rat predsjednik Josipović nije izgovorio ni riječ, ne samo u obranu Jadranke Kosor nego i obranu Domovinskoga rata i Oluje. Predsjednik Josipović stalno vrši pritisak da se odustane od tužbe za genocid protiv Srbije što je izvan njegove nadležnosti.

Josipoviću je mrsko sve hrvatsko

Predsjednik Josipović lažno je optužio hrvatsko državno i vojno vodstvo iz 90-ih godina za sve zlo što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. To je bilo toliko neargumentirano da je čak i Sulejman Tihić, vođa SDA, demantirao rekavši i u Sarajevu i u Zagrebu (kada je bio gost Josipovića) da bi bilo u BiH puno gore bez pomoći Hrvatske. Možda treba povezati činjenicu da je Josipović radio u Tužiteljstvu Haaškog suda na monstruoznoj optužnici protiv Hrvata BiH i državnog i vojnog vodstva 90-ih na čelu s Tuđmanom. Možda  i on kao i Mesić, koji je bio glavni svjedok optužbe za te monstruozne optužnice pokušava naknadno promovirati laž kao istinu i dokazivati da su bili u pravu kada su sustavno optuživali državno i vojno vodstvo Hrvatske na čelu s Tuđmanom.

Iz svih ovih činjenica vidljivo je da su Jadranka Kosor i HDZ u pravu kao i mnogi drugi kada ukazuju na opasne tendencije i podjele u hrvatskoj državnoj politici i na još veće opasnosti kako bi se ta Mesićeva i Josipovićeva politika nakon izbora složno i jedinstveno provodila i iz Banskih dvora i Sabora a ne samo s Pantovčaka i Iblerovog trga. Još davne 1270. godine jedan od najumnijih ljudi u povijesti čovječanstva Toma Akvinski na pitanje što je jače: istina, vino, kralj ili žena odgovorio je da je istina jača i od vina i od žene i od vladara. Rekao je da vino potiče čovjeka da svašta govori, da s njim vlada, da žena potiče tjelesnu nasladu i preko nje vlada muškarcem. Dodao je da je i od vina i od žene jači državni poglavar jer raspolaže ljudskim životima ali je onda obrazložio da je istina jača ne samo od vina i žene nego i od državnog poglavara jer je istina najjača na području umnog života, a kako tjelesne sposobnosti zavise od duševnih, duševne od umnih a praktične od teorijskih, govoriti općenito, istina je najodlučnija, najuzvišenija i najmoćnija vrjednota.

Mislim da istinu čovjek mora sam spoznati, istina ne može biti propisana, oktroirana. Svatko ima pravo da javno iznosi svoju istinu. I u nas treba ostvariti načelo: Ne slažem se s tobom potpuno, odnosno ni u čemu ali upravo zato branim pravo da slobodno govoriš. Bez obzira na medijske manipulacije i nemogućnost da se ravnopravno sudjeluje u medijima, u polemici o bitnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti Hrvatske ipak sam uvjeren da će hrvatski ljudi ipak prepoznati što je istina a što je laž i da nikada ne će prihvatiti laž kao istinu a istinu kao laž bez obzira na moćna sredstva manipuliranja, koja sustavno nastoje onesposobiti ljude da razlikuju istinu od laži.


Zdravko Tomac / Hrvatski fokus

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.