Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu, 28. Lipnja 2012. dodijeljen je počasni doktorat (doctor honoris causa) prof. dr. Mirjanu Damaški, sterling professor emeritus, Pravnog fakulteta Sveučilišta Yale, 'za iznimne doprinose razvoju znanosti i visokoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, međunarodnoj afirmaciji hrvatske pravne znanosti i ugledu Sveučilišta u Zagrebu i Republike Hrvatske općenito '.

Prof. Damaška svjetski je priznati stručnjak za kazneno i međunarodno poredbeno pravo. Član je Međunarodne akademije za poredbeno pravo, redoviti je član Američke akademije umjetnosti i znanosti, dopisni član HAZU, ima počasni doktorat Sveučilišta u Paviji, dobitnik je hrvatskog odlikovanja Medalja Ruđer Bošković, Red Danice Hrvatske, i nagrade za cjelo životni opus Američke udruge za poredbeno pravo.

Obrazovao se na Pravnom fakultetu u Zagrebu i na Fakultetu poredbenog prava u Luksemburgu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Bio je redoviti profesor i vršitelj dužnosti dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu. Bio je i profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta Pennsylvania, a zatim od 1972. Redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta Yale, gdje i danas djeluje.

Bio je konzultant predsjednika Johnsona i član uređivačkih odbora više uglednih svjetskih i domaćih časopisa . Predavao je na brojnim sveučilištima i znanstvenim skupovima od Adis Abebe i Moskve, do Dubrovnika, Ljubljane, Freiburga, Montreala, San Francisca, Chicaga, Dublina, Toronta i Los Angelesa.

Prof. Damaška plodan je pisac: napisao je 13 knjiga objavljenih u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatskoj, SAD-u, Italiji, Španjolskoj, Čileu i Kini. Posebno su zapažene knjige Lica pravosuđa i državna vlast, na engleskom i hrvatskom, 2008. i zbirka autorovih eseja o dokazima, koja je prevedena i na kineski, 2007.) Napisao je više od 90 članaka i eseja iz područja kaznenog prava i postupka, međunarodnog kaznenog prava, građanskog postupka, pravne povijesti, znanosti o dokazima, ustavnog i poredbenog prava. Svojim znanstvenim radom pridonio je suvremenom oblikovanju komparativnog prava. Smatra se jednim od najinventivnijih i najutjecajnijih znanstvenika u prošla tri desetljeća u komparativnopravnom pristupu promišljanju pravnih instituta, napose na području kaznenog procesnog i dokaznog prava.

Njegov je nedvojbeno najznačajniji rad knjiga Lica pravosuđa i državna vlast iz 1986., (hrvatski prijevod 2008.). Ta je zasigurno jedno od najvažnijih djela prošlog stoljeća u području komparativnog prava. Bitno je utjecala na gledanje i razumijevanje različitih pravnih sustava i upozorila na važnost odnosa između društvene kulture i načina na koji određena društva rješavaju sporove. Koliki je Međunarodni utjecaj profesora Damaške, dovoljno govori činjenica da je o njegovu radu i osobnosti do sada organizirano pet simpozija: u Bielefeldu 1987., u Sieni 1988 ., San Franciscu 1998 ., Zagrebu 2006. i na Yaleu 2008. godine.

POKRENUO AMAC

U uvodnom slovu rektor Aleksa Bjeliš pozdravio je laureata kao "veliko ime suvremene teorije prava, koji je otvorio nove prostore komparativnog prava, kao osobu koja je trajno privržena našem sveučilištu i kao patriotu koji se uvijek vraća svojoj Hrvatskoj i svojom joj mudrošću pomaže kad je to najpotrebnije. Profesor Damaška otišao je iz Hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. godine. Dvadeset godina poslije nastajala je modema hrvatska država. U to je doba profesor Damaška, zajedno s profesorom Ivom Bancem i na poticaj tadašnjeg rektora profesora Zvonimira Šeparovića, pokrenuo jednu od prvih udruga u svijetu Almae Matris Alumni Croaticae (AMAC - Društvo bivših studenata i prijatelja Sveučilšta u Zagrebu) , u New Havenu, SAD, koja je svojim djelovanjem značajno pridonijela upoznavanju američke javnosti s realitetom ratne agresije na Hrvatsku, ali i zagovoru uspostavi hrvatske nezavisnosti u američkim političkim krugovima.

U godinama koje su slijedile profesor Damaška svojim je pravnim savjetima i autoritetom vrhunskog stručnjaka za međunarodno kazneno pravo neprestano neprocjenjivo pomagao u nizu pitanja vezanih uz sudske postupke na Međunarodnom sudu pravde i na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, oba sa sjedištem u Haagu. Dovoljno je u tom kontekstu podsjetiti na njegove realistične i odmjerene izjave, ali i na njegovo daljnje djelovanje nakon prošlogodišnjih presuda Haaškog suda hrvatskim generalima.

POKUŠAO NAGOVORITI CARTERA DA ZAUSTAVI SRPSKU AGRESIJU

Prof. Damaška ostao je povezan sa svojom domovinom, surađujući s kolegama i institucijama u Hrvatskoj. Evo kako je to on prikazao u svojoj zahvali na promociji: 'Osobne veze s rodnim krajem nisam nikad prekinuo: slično Anteju koji je dirao zemlju da poveća snagu, vraća o bih se svake godine na domaće tlo da mi nostalgija ne nagrize energiju. No profesionalne veze s domovinom kao da su prerezale neke nevidljive škare. Te je veze tek 1985. uspostavio profesor Zvonimir Šeparović pozvavši me da sudjelujem u radu Svjetskog žrtvoslovnog kongresa koji j e bio organiziran u Zagrebu. Šeparović me potaknuo i na osnivanje ogranka AMAC za Novu Englesku,SAD. Kad se pak nad Hrvatsku nadvila ratna opasnost, briga za domovinu navela me je na intenzivnu, iako sasvim neplodnu, aktivnost. U New York Timesu od 16. srpnja 1991. napao sam, primjerice, tezu da nacionalna gibanja u Sloveniji i Hrvatskoj treba slomiti oružanom silom, a prilikom jednog posjeta Atlanti neuspješno sam nastojao nagovoriti bivšeg američkog predsjednika Cartera da intervenira u jugoslavenske razmirice i spriječi izbijanje rata. Mučila me je bojazan da ono što se činilo zorom hrvatske samostalnosti ne će ugledati svjetlo dana.

Poticaj da se posvetim među narodnom kaznenom pravu pružio mi je, međutim, postupak Haaškog suda protiv generala Blaškića. U ranoj fazi tog postupka tadašnji me hrvatski veleposlanik u Haagu Branko Salaj zamolio da Blaškiću nađem pouzdanog američkog branitelja. Kad sam ga našao, taj odvjetnik, bivši student Yalea, počeo me redovito konzultirati o otvorenim problemima međunarodnog kaznenog prava. Ono je bilo još u povojima i ostavljalo mnogo prostora za kreativnu pravnu maštovitost. Konzultacije s tim odvjetnikom i povremena suradnja s Ministarstvom pravosuđa Hrvatske u njegovim odnosima s Haaškim sudom ponukale su me da praktične probleme koji su iskrsnuli pokušam teorijski obraditi. Nastalo je tako nekoliko mojih studija o međunarodnom kaznenom pravu, od kojih će neke biti objavljene tek potkraj godine. '

UVIJEK ZASTUPA HRVATSKU

Tako profesor Damaška govori o početcima svoje suradnje s Haaškim sudom. On tu pokazuju u nas rijetku osobinu - skromnost. Njegovo pismo New York Timesu nije bile neuspješno, kao ni pokušaj intervencije kod Cartera, sve je to bio dio tadašnjih nastojanja i napora naših istaknutih ljudi u svijetu da pomognu svojoj ugroženoj domovini. On je ušao u teškim godinama, 1994. - 1998., u Savjetodavni odbor Croatian Democracy Project, Washington, koji je, kao i druge udruge Hrvata u svijetu , odigrao kapitalnu ulogu za priznanje Hrvatske i objašnjenje našeg teškog položaja u situacijama velikosrpske agresije na Hrvatsku. Njegova je suradnja s Hrvatskom u stvarima Haaškog suda od neprocjenjive vrijednosti.

Podsjetimo da je on aktivno sudjelovao u postupku zbog tzv. sub poene upućene hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku, što je bio jedan od rijetkih uspjeha hrvatskih predstavnika u Haagu. Povremeno je surađivao i surađuje pro bono s hrvatskom Misijom pri UN-u i Uredom za suradnji s međunarodnim kaznenim sudovima. Nastupio je kao amicus curiae pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u pogledu pitanja postupka transfera Ademi i Norac hrvatskom pravosuđu (2005.), a od 2010. zastupa Hrvatsku i pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid.

Koliko je i kako prof. Damaška uronio o probleme Haaškog kaznenog suda, najbolje je pokazalo njegovo predavanje u povodu dodjele počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu koje je naslovio: Neuvažene prisutnosti u međunarodnim kaznenim predmetima. Njegovo je polazište: ' Iako međunarodni kazneni sudovi presuđuju samo kaznenu odgovornost optuženih pojedinaca, njihove odluke, a navlastito njihove osuđujuće presude, proizvode posljedice koje ozbiljno zadiru u reputaciju i društveni položaj neoptuženih osoba i organizacija . Jedan od razloga za to je i okolnost da su tipična međunarodna kaznena djela plod organiziranog djelovanja većeg broja osoba, ali da međunarodni tužitelji podnose optužbe samo protiv onih koje smatraju najodgovornijima, odnosno protiv onih koji su im dostupni.

Da bi odlučio o njihovoj krivnji, sud mora stoga utvrđivati i činjenice koje se odnose na ponašanje neoptuženih osoba u sklopu organizacije. Neoptužene osobe koji se u tim utvrđenjima spominju kao sudionici u kaznenim djelima mogu lako biti ožigosani kao teški zločinci u međunarodnoj zajednici. Države mogu također biti pogođene . Osuda tih dužnosnika za međunarodno pravni delikt, kao i mnoga utvrđenja o kontekstu u kojem je taj delikt počinjen, impliciraju stoga nalaz da je država bila upletena u kaznenu djelatnost. Ni državi ni neoptuženim pojedincima nije osiguran neki oblik intervencije u postupak u kojem optužnica upozorava na mogućnost da bi presuda mogla dovesti do za njih negativnih posljedica. Nisu predviđena ni pravna sredstva da se neoptuženima omogući pobijanje za njih nepovoljnih sudskih utvrđenja.'

Poučna ilustracija za to jest prvostupanjska presuda haaškog tribunala u predmetu protiv hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka. Kao što je poznato, Gotovina i Markač tom su presudom proglašeni krivima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje su navodno počinili u okviru tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata sa svrhom uklanjanja Srba iz Krajine.

No ta je presuda proglasila još i petoricu neoptuženih osoba članovima toga pothvata, a jednom od njih , pokojnom predsjedniku Tuđmanu, pripisala središnje mjesto i odlučujuću ulogu u toj navodnoj kriminalnoj shemi. Presuda sadrži još i mnoge dodatne inkriminirajuće ili difamantne konstatacije u pogledu ponašanja neoptuženih.

AMICUS CURIAE

Tako u njoj nalazimo tvrdnju da se cjelokupno tadašnje vojno i političko vodstvo Hrvatske slagalo s zločinačkom namjerom protjerivanja Srba te da je bilo aktivno upleteno u diskriminacijske mjere prema njima. Još dalje seže konstatacija da su članovi zločinačkog pothvata 'kooptirali razne oficire, službenike i članove Hrvatske Vlade i političkih struktura na svim razinama, čelnike vodećih političkih stranaka, oficire i druge pripadnike oružanih snaga, specijalne policije, obavještajnih službi, kao i druge znane i nepoznate osobe.'

Očito je da te tvrdnje, kad bi se uzelo da su bile istinite, bacaju ružnu sjenu na čitav tadašnji hrvatski državni aparat, dobar dio tadašnjih hrvatskih političkih struktura, kao i veliki broj neoptuženih osoba. Nije pretjerano reći da presuda sugerira i međunarodno-pravnu odgovornost hrvatske države. Odluke međunarodnih kaznenih sudova sadrže tvrdnje koje mogu ozbiljno naštetiti interesima neoptuženih osoba i organizacija.

Nije stoga čudno da neoptuženi pojedinci i organizacije mogu lako dobiti dojam da se u nekom međunarodnom kaznenom predmetu de facto sudi ne samo formalno optuženim pojedincima nego i njima koji formalno nisu optuženi. Nije isključeno ni to da se čitav jedan narod, ili njegov veliki dio, osjeti pogođen presudom međunarodnog kaznenog suda.

Na žalost, ni državi ni neoptuženim pojedincima nije osiguran neki oblik intervencije u postupak u kojem optužnica upozorava na mogućnost da bi presuda mogla dovesti do za njih negativnih posljedica. Nisu predviđena ni pravna sredstva da se neoptuženima omogući pobijanje za njih nepovoljnih sudskih suđenja .

Profesor Damaška upozorio je da se preko opisane situacije olako prelazi . Ne čuju se prigovori da se njezinim toleriranjem de facto prihvaća nametanje mnogih kolateralnih posljedica kaznenih presuda osobama kojima nije bio omogućen nikakav oblik obrane. Ima ih koji misle da je obrana optuženika dovoljna da se ujedno zaštite i interesi neoptuženih, a ima ih koji se služe argumentom da se o negativnim utvrđenjima koja se odnose na neopotužene osobe ne treba brinuti jer ta utvrđenja nisu pravno obvezna za sudove u kasnijim postupcima.

Može li se takav položaj neoptuženih osoba i organizacija pomiriti s elementarnim zahtjevima pravičnog postupka. Ne krije li se iza tolerancije takvog stanja stvari pretpostavka krivnje neoptuženih osoba?

Ta je pretpostavka doduše u velikom broju slučajeva statistički točna, ali to ne znači da je samim tim i opravdana, kao što nije opravdana ni u pogledu optuženih osoba. Ne radi li se o položaju koji predstavlja neku vrst kvazi osude, bez optužbe i bez mogućnosti obrane? Uz manji broj adaptacija, prihvatljiv oblik intervencije neoptuženih pruža procesni isntitut amicusa curiae, prijatelja suda. Prihvatljiv je jer ne zadaje mnogo posla sudu, a može mu korisno ukazati na pitanja na koja ga nisu uputile optužba i obrana.

Međutim, imamo loše iskustvo u tome. Hrvatska je u nekoliko predmeta neuspješno zatražila da joj se dopusti status prijateljice suda, a u postupku protiv Ante Gotovine bila je odbijena čak dva puta.

LJUBAV ZA DOMOVINU

Suglasni smo s profesorom Damaškom, da se preko utvrđenja međunarodnih kaznenih sudova koja se odnose na neopotužene osobe, države i organizacije, ne smije olako prelaziti. Ta su utvrđenja kadra prouzročiti stvarne štetne posljedice, koje se bitno ne razlikuju od negativnih kolateralnih posljedica osude za teške i difamantne zločine. Procesno uređenje koje ne dopušta sudjelovanje u postupku onima koje bi te posljedice mogle pogoditi - teško je pomiriti sa zahtjevima pravičnosti. U pitanju je legitimnost međunarodnih kaznenih sudova.

Kritike koje smo godinama upućivali na nezakonitost i neprihvatljivost djelovanja haaških sudova , posebno u odnosu na Hrvate, sada smo dobili od pravog, jakog međunarodno priznatog eksperta koji uz znanstvenu akribiju u svoje nastupe i svoja znanstvena istraživanja unosi svoju ljubav za domovinu. On se bori za istinu metodama znanstvenog postupka.

Sada je dobio i domaće priznanje njegova matičnog Sveučilišta u Zagrebu otkud je potekao, kojemu se vraća i koje mu je odalo zasluženo priznanje. Ovako je zahvalio, s pozivom na Nietzscheova razlikovanja apolonijskih i dionizijskih nagona u nama, na kraju svečanosti dodjele počasnog doktorata: 'Priznanje Sveučilišta u Zagrebu pruža mi, naime, samo apolonijska zadovoljstva . Za mene je to sveučilište ujedno i jedan od simbola voljene Hrvatske pa je slijedom toga blisko i mojim dionizijskim nagonima. Izgleda mi stoga kao da su te dvije suprotstavljene sastavnice moje osobnosti pružile jedna drugoj ruku. Stoga još jednom hvala svima koji su pridonijeli odluci da mi se dodijeli počasni doktorat. '

Mislim da i naša hrvatska javnost može pozdraviti odluku Sveučilišta u Zagrebu o dodjeli počasnog doktorata profesoru Mirjanu Damaški jer on je već priznat i prepoznat kao onaj naš stručnjak koji sve svoje znanje i svu svoju intelektualnu snagu stavlja u službu svoga naroda na koji je ponosan. To je pokazao u mnogim teškim situacijama, to pokazuje na sudskim tribinama u Haagu, to nosi sa sobom u novu domovinu Ameriku i u svoju domovinu Hrvatsku kojoj se stalno vraća.

Sada mu je ovim priznanjem Sveučilište u Zagrebu iskazalo veliko priznanje i zahvalnost - s razlogom.

Dr. Zvonimir Šeparović / Hrvatski list