Postoji snažna podudarnost između dvaju nedavnih događaja u Hrvatskoj, koji su slijedili neposredno jedan za drugim - jednoga milog, ohrabrujućeg, a drugoga nemilog, zastrašujućeg. U trenucima kad se mnogi u Hrvatskoj - opterećeni nezaposlenošću, dugovima, rastom životnih troškova, uvelike ranjeni u nacionalnom ponosu, u patnji zbog donošenja nakaznih zakona, načeti umjetno konstruiranim sukobima pitaju: Čemu tolike žrtve podnesene za državu koja nije ispunila tisućljetni san? - stigla je blagotvorna utjeha u riječima glavnoga tajnika Organizacije ujedinjenih naroda Bana Ki-moona.

Njegov je posjet Hrvatskoj, na završetku proslave 20. obljetnice njezina članstva u Ujedinjenim narodima, u razgovorima s državnim predstavnicima i medijskim djelatnicima, podcrtao barem pet istina o Hrvatskoj. Prva je da je Hrvatska svoju samostalnost stekla »teškom borbom«, misleći na Domovinski rat i na ratna iskustva kojima je posljedica današnje sudjelovanje hrvatskih vojnika u mirovnim misijama diljem svijeta. Druga, da je riječ o zemlji prebogate kulturne baštine - izrekavši to oduševljen srednjoeuropskim ugođajem zagrebačkoga Gornjeg grada i mediteranskim dahom Brijuna i Poreča. Treća, da Hrvatska, na temelju svojega puta iz komunizma u demokraciju, ne samo da može biti »važan akter u regiji«, nego da može biti važan sugovornik u pitanjima rješavanja svjetske krize: od Sirije do Kosova. Četvrta, da Hrvatska zbog svojih geografskih prednosti ima što reći kad je riječ o gradnji gospodarstva na temeljima održivog razvoja. I peta istina, da Hrvatska ima izrazito vrijedne ljude, spominjući i neke hrvatske UN-ove ambasadore mira. Predstavnik najveće svjetske organizacije time je podsjetio da Hrvatima nije nesreća namijenila život u vlastitoj samostalnoj i suverenoj domovini, već dobra kob. Danas se zna da je ta »dobra kob« zapravo bila čudo Božje.

Svih pet »Ki-moonovih istina« neposredno nakon njegova odlaska iz Hrvatske, zaživjelo je u punini nakon što je diljem Hrvatske zastrašujuća vatrena stihija, nesmiljenom burom nošena, ugrozila ljudske živote, gradove i sela. Neka se te istine u tim nemilim događanjima sažmu ovako: Brojne gasitelje, među kojima su brojni hrvatski branitelji i ostali vrijedni ljudi, vodio je onaj isti duh teške borbe kakav je gorio u Domovinskom ratu, kako bi spasili ne samo ljudske živote i kulturnu baštinu gradova i mjesta, već kako bi spasili okoliš koji bi sutra trebao biti rasadnik održivog razvoja, a time i jedine realne budućnosti hrvatskoga gospodarstva.

Kao jedine istinske, stožerne vrednote hrvatske države glavni je tajnik naveo, dakle, one koje su proizišle iz Domovinskog rata i poraća. Iz posjeta prvoga čovjeka Organizacije ujedinjenih naroda, međutim, moglo se iščitati nešto zbog čega bi se nositelji vlasti itekako mogli sramiti, a njihova se (nedostatka) srama danas stidi i većina hrvatskih građana. Jedno od pravila govora u svečanim prigodama (a proslava 20. obljetnice članstva neke zemlje u OUN-u to zacijelo jest) nalaže da se ne izriče ono zbog čega bi bilo kome moglo biti neugodno. Što to bitno za današnju Hrvatsku Ban Ki-moonu prigoda nije dopustila reći, što je ostalo prigušeno? Upravo istina da najvrednije što Hrvatska ima nije došlo po zaslugama posljednjih vlasti čija je državotvornost nizom postupaka postala više nego upitna; upravo istina da su te vlasti mahom kumovale sve prisutnijem beznađu, očaju mnogih hrvatskih ljudi. Znade to dobro savjest struktura vlasti, jer moralo ju je štrecnuti to što iz usta uglednoga gosta nije stigla praktički niti jedna pohvala da je Hrvatska nakon teške borbe za samostalnost u Domovinskom ratu ostvarila itekako mogući gospodarski procvat koji bi njezinu narodu omogućio blagostanje i učvrstio je na svjetskoj gospodarskoj karti. Štoviše, dogodilo se upravo suprotno. Ne bi li stoga svatko s imalo srama kao poraz svojih politika i kao bespredmetnu jalovost svojih vizija »napretka« shvatio činjenicu da svakodnevno svojim postupcima ruši ono najvrednije po čemu je Hrvatska prepoznata: obezvređujući Domovinski rat, rasprodavajući nacionalno bogatstvo, povećavajući nacionalni dug i razarajući stoljetne temelje kršćanske kulture u Hrvatskoj?

Snaga se svake zemlje mjeri po kulturnom i ekonomskom kapitalu. Kulturni je onaj koji se ne može materijalizirati, unovčiti, a u njega pripada i povijest i kultura i vjerske zasade, odnosno ukupna snaga narodnoga duha. U ekonomski kapital pripada sve ono što se može unovčiti, materijalizirati, a za državu to znači: sve ono što njezinim građanima omogućava pristojan standard ili blagostanje, dakle, razvijeno gospodarstvo. Opstaju danas isključivo one zemlje koje usporedno baštine i jedan i drugi kapital (zato ne treba čuditi što, primjerice, ekonomski jaki Amerikanci, kao narod mnogo mlađi od Hrvata, toliko ulažu u izgradnju nacionalnoga i kulturnoga identiteta). Ono što je Ban Ki-moon isticao u svojim pohvalama Hrvatskoj isključivo pripada u kategoriju kulturnoga kapitala. Hrvatska ne samo da grca pod jarmom dugova nego, k tomu, priprema samoubojstvo odričući se mnogih dijelova kulturnoga kapitala. Kako drukčije gledati, primjerice, na rušenje kršćanskih vrednota braka, obitelji i vjerskog odgoja?

Dosad su hrvatske vlasti 21. stoljeća donosile pogubne odluke zaklinjući se, populistički, da ih donose uime onih koji tek dolaze, da im tobože osiguraju bolju budućnost. Možda bi trebali promijeniti perspektivu: početi donositi odluke uime onih zahvaljujući kojima je Hrvatska danas Hrvatska. Svaki put kada se upuste u ideju rasprodaje hrvatskoga nacionalnog bogatstva, donošenja zakona koji idu protiv života, kresanja temeljnih prava radnicima i umirovljenicima, pogodovanju krupnom kapitalu, njegovanju poslušničkoga mentaliteta prema atavizmima starih kadrova, kad počnu pristajati na sitne ucjene i prodaju kućnog praga za ručak - trebaju se zapitati: Jesu li se za to preci borili, ginuli, umirali? Takav pristup neće Hrvatsku izvući iz dugova, reći će. No Hrvatska uistinu duguje jedino onima koji su za nju (stoljećima) ginuli.

Branimir Stanić  / Glas Koncila