Osvrt na knjigu Pehar, Lidija,: Kad medicina (za)staje, što preostaje, Šahimpašić, Sarajevo 2012. str. 421; 22 cm

U nakladi TDK Šahimpašić iz Sarajeva prije nekoliko mjeseci tiskana je knjiga prof. dr. Lidije Pehar s naslovom Kad medicina (za)staje, što preostaje. Knjiga je uredno katalogizirana u NUB Bosne i Hercegovine, Sarajevo, a CIP zapis je dostupan i u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 801598.[1]

Nije suvišno odmah na početku reći nekoliko osnovnih podataka o knjizi. Dakle:

Pored Prethodnih napomena i Uvoda knjiga sadrži 14 poglavlja te Priloge i Recenzije, kao i Literaturu i Izvore, sve na 421 stranici. Uzimajući djelo u ruke, vidimo da je lijepo dizajnirana i kvalitetno urađena, što nas upućuje na očekivanje autorice i nakladnika da će se knjiga mnogo i često čitati, što joj i mi također želimo. Odmah treba reći bez ustezanja kako su te nade utemeljene, jer pored indikativnog naslova, sam sadržaj knjige pobuđuje pozornost svojom metodološkom strukturom i temama koje otvara. Knjiga je zapravo predstavljanje jednog desetogodišnjeg istraživanja.

Možda je dobro načiniti laganu ekskurziju kroz knjigu kako bismo stekli približnu sliku o tome o čemu je ovdje riječ. Dakle, u prvom poglavlju se govori o drukčijem pogledu na liječenje, a u sklopu toga o modernoj medicini i potrebi za humanijim liječenjem, te operacionalizaciji vodećih pojmova u istraživanju, o zdravlju, uvjetima i sadržajima koji izravno i neizravno utječu na zdravlje, o odgoju za zdravlje te niz općih informacija o zdravstvenoj zaštiti, liječenju u prošlosti i danas, te narodnoj i konvencionalnoj medicini.

Drugo poglavlje govori o ulozi liječnika i pacijenata u 21. stoljeću, treće poglavlje je naslovljeno „Terapija – terapeutski postupci u krizi“ i predstavlja stavove više liječnika o aktualnoj medicini. Četvrto je poglavlje posvećeno istraživanjima znanstvenika o dometima konvencionalne medicine, a peto govori o učinkovitosti lijekova i liječenja. Šesto poglavlje je naslovljeno „Odgoj, zdravlje, liječenje“ i predstavlja operacionalizaciju liječenja, sugerirajući multidisciplinaran pristup, upućujući na suradnju s pedagogijom. Sedmo poglavlje je posvećeno istraživanju o odgoju za zdravlje u BiH koje je provedeno među učenicima i studentima. To bi bio, kada je riječ o tematici, prvi dio knjige. U drugom dijelu riječ je o Alternativnom pristupu liječenju, kako i nosi naslov VIII. poglavlja. U tom su poglavlju sažeto predstavljeni alternativni oblici liječenja koji uglavnom nemaju službeni status ozbiljnog liječenja (kao što su homeopatije, placebo, nocebo, fitoterapija, hipnoterapija, indijska medicina, ayurveda, kineska medicina, aromaterapija, kineziologija, refleksologija, zonska terapija, terapija bojom, kiropraktika, masaža). Deveto je poglavlje o dometima vanosjetilnog, psihe i bioenergije. Kao i sljedeće deseto poglavlje pod naslovom „Hrana kao lijek“, tako i ostala poglavlja do kraja knjige tematiziraju ona područja koja striktno ne potpadaju pod konvencionalnu medicinu; XI. „Post kao lijek“, XII. „Liječenje vodom“, XIII. „Zlatna pravila zdravlja“ i XIV. poglavlje pod naslovom „Hagioterapija – liječenje vjerom“. Na kraju su „Prilozi“  u kojima su sabrani brojni recepti i postupci iz narodne medicine koji ne štete a pomažu poboljšanju zdravlja.

Kako su kompetencije autora ovoga priloga ograničene glede medicine, psihologije i pedagogije, područja koja su predmet knjige, to će ovaj osvrt biti također ograničen nizom uvjeta, ali  kako knjiga zaslužuje pozornost prikazivač knjige će biti slobodan izreći nekoliko vlastitih zapažanja, bez „ustručavanja“.

Onoliko koliko imam iskustva s knjigama, znadem da je najveća šteta za knjigu i autora ako je ona pucanj u prazno. Dakle, može knjiga predstavljati suštu istinu, biti nevjerojatno korisna, ali ako ne pogodi one kojima je namijenjena, onda je sve bilo uzaludan trud. Oni kojima je namijenjena trebaju je prihvatiti, a da bi se to dogodilo moraju je razumjeti. Prirediti knjigu na takav način, veliko je umijeće. Zato brojni autori pribjegavaju istraživanju one zbilje o kojoj žele pisati, praktičnom istraživanju problema kojega žele riješiti. A što je istraživanje? Iskustvo upućuje da se tu može raditi o mnogočemu: otimanju od zaborava, svojevrsnom uhođenju predmeta istraživanja, istraživanju raznih svojatanja prava na znanje itd. Naime, uvijek se radi o otkrivanju nečega što je bilo hotimično ili nesvjesno prekriveno. Siguran sam da je autorica u svome desetogodišnjem istraživanju imala najveću teškoću u tome da razbije predrasude koje su vladale o ovoj problematici i dobije prave sugovornike, koji su u nekome trenutku imali odlučujuću ulogu i da od njih dobije dragocjene podatke.

Nije uobičajeno kod nas da se piše i objavljuje na način kako je uradila profesorica Pehar. Ona se naime upustila u svojevrstan rizik te na kušnju stavila svoju kompetenciju i stručnost time što se nije bavila svojim užim pedagoškim i psihološkim područjem. Ona je, naime, svoju pedagošku i psihološku kompetenciju potvrdila doktorskim disertacijama iz oba područja. A možda je korisno dodati kako je profesorica Pehar, započela studij Medicine vrlo uspješno i napustila ga nakon dvije godine, iako je imala sve ocjene – 10! Bio je to šok za tadašnju sarajevski Medicinski fakultet. Nije mogla podnijeti seciranja ljudskih tijela što se navodilo kao razlog i to je moglo zadovoljiti tek studente. Ako u tome podatku ne možemo tražiti potvrdu njezine kompetencije za ove teme, možemo s dosta sigurnosti pretpostaviti da je u tome području rodno mjesto njezina interesa. No, kako god bilo, autorica je istražujući golemo i nepregledno prostranstvo skrbi o zdravlju pokušala osvijetliti određene prioritete kako bi brojni pojedinci manje lutali tragajući za osobnim odgovorima na ključna pitanja ljudskoga života uopće. Takav pristup zasigurno privlači različite reakcije na knjigu, od onih koji će knjigu prihvatiti kao zdravstveni brevijar do drugih manje-više radikalnih osporavatelja koji pretežno ništa ne nude zauzvrat. Idući dakle, prisebno srednjom crtom, treba reći kako je autorica jako posvećena temi i svojim aplikativnim znanjem, stručnošću i kompetencijom obogaćuje naše spoznaje na poseban način. Nema sumnje kako autorica mnoge podatke izložene u knjizi crpi iz svoje bogate znanstvene i terapeutske prakse, ali ne treba zanemariti i očigledne autoričine motive da na određen način neutralizira silne manipulacije ljudskom psihom kojima je izložen suvremeni pojedinac. U tom pogledu i sama knjiga ima neko terapeutsko značenje tako što može pridonijeti jačanju vlastitog samopouzdanja i samopoštovanja te sposobnosti i odgovornosti da se donese ispravna odluka od značenja za vlastito zdravlje, odnosno život.

Suvremena dinamika življenja često nas programira za različita komercijalna vjerovanja, a osobnu svijest nerijetko reducira na „tanki površinski sloj operativne memorije“, kako reče prof. dr. Jasna Barjektarević (recenzentica), izjednačavajući nas s robotima. Autorica se tom suvremenom pragmatičnom nesmislu pokušala suprotstaviti duhovnim pristupom pomoću kojega je željela potaknuti nadu mnogima koji nisu prihvatili neizvjesni konformizam, a na drugim poljima nisu pronašli oslonac.

Pošto je ovdje riječ o zdravlju, odnosno o odgovornosti za zdravlje, bilo vlastitom bilo tuđem, pokušajmo ustanoviti neki red u promatranju, a koji bi bio sadržan i u metodološkom pristupu autorice. Dakle, nedvojbeno je da vodeću ulogu u čuvanju zdravlja ima medicina. Nedvojbeno je kako sva medicina sama nikada nije mogla riješiti sve probleme oko zdravlja i danas da je u svojevrsnoj krizi. Nedvojbeno je da je i danas kao i uvijek bila na strani zdravlja i života, nasuprot bolesti i smrti. Otuda potječe medicinski idealizam, koji u bezbroj slučajeva vodi apsurdnu borbu za život već odavno raspadajućih i umirućih tijela. Sve navedeno dade se iščitati iz knjige što je pred nama.

Možda bi u razumijevanju ove teme mogli pomoći neki aspekti djelovanja liječnika, kao glavnih nositelja skrbi o zdravlju. U narodu doduše nikada do kraja nije prihvaćen naziv liječnik (od 15. stoljeća je u glavnoj uporabi riječ doktor), nego doktor, doslovno, umni učitelj. Ako se djelovanje liječnika temelji na prirodnom svezu njegova liječničkog umijeća s voljom pacijenta za životom, onda, ako prihvaćamo da je volja za životom pokretač svakoga ozdravljenja, možemo lako shvatiti da bolesnik treba saveznika kojemu može vjerovati. Kad bolesnik svoje zacjeljivačke potencije prenese na liječnika, onda je on u silnoj prednosti u odnosu na bolesnika koji je prepušten sam sebi. Objašnjava li ovo onu začuđujuću moć drevnih iscjelitelja i daje li to današnjem liječniku neke magične funkcije kojim se podržava i unaprjeđuje njegova uloga? U tom području liječničko umijeće, dakako dobiva posebnu ulogu pomagatelja koji na različite načine biva nagrađivan, bilo materijalno bilo statusno. I tu je izvor važnosti onoga koji je u bilo kakvoj vezi s liječenjem. Važnost liječnika je, dakako, na vrhuncu kad liječi vladara. Jer tko ozdravljuje moćnika i sam postaje moćan. Kakva karaktera može biti ta moć može se vidjeti iz pripovijesti Johana Petera Hebbela o Izliječenom bolesniku. Radi se o nekom prežderanom amsterdamskom bogatunu kojemu je njegov doktor osobito grubo propisao sljedeću terapiju (napisao pismo):

„Dobri prijatelju, Vi ste u lošem stanju, no može vam se pomoći ako ste voljni slijediti upute. U trbuhu imate opaku životinju, zmaja sa sedam gubica. Sa zmajem moram osobno govoriti i vi morate doći kod mene. No, prvo, ne smijete se voziti ili jahati na konju nego ići pješice, inače ćete protresti zmaja i on će vas ujesti za utrobu, jednim ugrizom prepolovit će Vam sedam crijeva. Kao drugo, ne smijete jesti više nego dva puta dnevno tanjur povrća, u podne k tome malu kobasicu te noću jedno jaje, izjutra mesnu jušicu s vlašcem. Od onoga što biste pojeli više, samo bi zmaj postao veći, tako da bi vam zdrobio jetra i nikada više ne bi imao što izmjeriti vaš krojač, nego stolar. Činite kako vam drago.“ (Prema: P. Sloterdijk, Kritika ciničkog uma, Globus Zagreb 1992.)

Usput napominjemo kako je taj bogatun ipak proživio 87 godina, 4 mjeseca i 10 dana, ako je vjerovati priči. Danas se takva gruba terapija ne bi tolerirala, ali cinizam današnje medicine ne zaostaje za nekadašnjim.

Kad smo već kod povijesti, napomenimo onu opću stvar kako je novi vijek dovršio razgradnju filozofije kao stjecišta jedinstvenog znanja. Otada se posebne znanosti bave samo jednim vidom čovjekova bića ili prirode; otada znanja postaju fragmentirana i sukladno tome fragmentarno djelotvorna. Ta parcelizacija također, dovela je do monopolizacije određenih područja znanja te je u toj „privatizaciji“ medicini pripalo zdravlje (vjera teologiji, jezik lingvistici, društvo sociologiji itd.). A čovjek je ostao i dalje jedinstvena cjelina, recimo, tjelesnog, razumskog i duhovnog. Ako se i ne složimo s ovim određenjem, morat ćemo se složiti kako je čovjek kompleksno biće. Fragmentacija se, međutim, i dalje odvija u smjeru daljnje specijalizacije. Tako se današnja konvencionalna medicina specijalizira i udaljava od svoga osnovnog zahtjeva da liječi bolesnika, a ne samo pojedine organe. Pa i narodna medicina koja se često naziva alternativna medicina može se dijeliti prema tome koji postupak preferira. Spomenutu specijalizaciju vjerno prati farmakologija, koja mora najprije skrbiti o svome opstanku i napretku, a kojoj je u temelju  proizvodnja medikamenata. Tako je, uz liječnike i pacijente, farmaceutska industrija postala bitan čimbenik u igri. Ta industrija je narasla do te mjere da je ovladala i javnim mnijenjem pa je postalo nepristojno ne tražiti nikakvu medicinsku ili ljekarničku pomoć; što za posljedicu ima situaciju da koliko god je dobrodošao onaj koji je zdrav, on automatski postaje sumnjiv. Suvremena kapitalistička (profiterska) ideologija institucionaliziranog zdravlja računa na tjelesnu funkcionalnost i svim se sredstvima bori da sve što se tiče zdravlja postane medikalizirano – od medicine rada, sportske, seksualne, probavne, fitnes, kriminalističke, ratne do onih medicina koje su nadležne nad siromasima, hodanju, stajanju, učenju i čitanju i novina, a da ne govorimo o trudnoći, rađanju, umiranju etc. Već poslovična poštapalica da ta industrija za svoje lijekove zna uvijek pronaći odgovarajuću bolest, opominje na oprez kako konvencionalnoj medicini ne treba vjerovati u potpunosti, budući da je i sama postala predmetom manipulacije.

Tome, također, autorica posvećuje dužnu pozornost na način što se kritički osvrće na one situacije kada se bolesnik suoči s neizlječivom bolesti, rakom, kad je i medicina nemoćna, ali svejedno po nekom diktatu ustrajava na ustaljenim protokolima koji zasad malo koriste. Tako je i nastala jedna druga poštapalica kako su neki lijekovi gori od bolesti. Već dugo se tzv. gospodska medicina više zanima za bolest nego za bolesnika i ona definitivno znade svojom desnicom dati maha zdravstvenim nevoljama, a liječenje inkasirati ljevicom. Ona računa na moralnu pospanost zakonodavaca i demoralizirane bolesnike koji se bore za snošljiv život u kakvom takvom zdravlju.

Vratimo se na početak. Autorica je koliko znam boraveći i radeći kao terapeut u Njemačkoj imala izravnu komunikaciju s liječnicima i zamijetila plodu suradnju između konvencionalne i alternativne medicine. Potaknuta pored ostaloga i time došla je do zaključka kako je i na tome području neminovna suradnja različitih pristupa i raznih struka, najprije poradi cjelovitoga zahvaćanja stvarnosti, a zatim potpunijeg razumijevanja te na kraju i primjene u praktičnome životu onoga što se zna. Autorica ističe potrebu te suradnje i na domaćem prostoru, budući da je takva suradnja dala stanovite rezultate u mnogo razvijenijim zdravstvenim sustavima. Koliko će tu njezinu preporuku aktualni odlučujući čimbenici poslušati, vidjet ćemo. Ostaje činjenica da je ovo jedna od prvih knjiga koja znanstveno utemeljeno, metodološki korektno, zagovarajući holistički pristup otvara obilje prostora za dijalog i potiče skrb za zdravlje na poseban način.

Ivan Sivrić

[1] Knjiga je predstavljena na „Danima Matice hrvatske Mostar – Mostarskom proljeću 2012.“ u organizaciji „Suvremenih pitanja - časopisa za prosvjetu i kulturu“ i Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Promotori su bili: Prof. dr. Ljerka Ostojić, prof. dr. Mladen Bevanda, prof. dr. Obrad Šarenac i Ivan Sivrić, prof. Knjiga je pobudila veliki interes. Na promociji je prisustvovalo preko tristo (300) zainteresiranih.