Osvrt na knjigu Dominka Cvietina, Traženje Hrvatske kroz ilirsku priču – razvoj narodne svijesti od Vitezovića do Starčevića, Matica hrvatska, Zagreb, 1942.

U „Spomenici Matice hrvatske 1842.-2002.“ Ive Mažurana i Josipa Bratulića stoji kako je Matica hrvatska 1942. objavila „posebno vrijednu studiju“ Dominka Cvietina „Traženje Hrvatske kroz ilirsku priču“ te da je riječ o auktoru Ivanu Mravaku, čiji je pseudonim Dominko Cvietin. O auktoru i njegovoj sudbini se malo zna, tek da mu je navedena studija pretiskana iz „Zbornika hrvatskih sveučilištaraca“, Zagreb, 1942., a u kojem su, osim Cvietina, svoje radove objavili, između ostalih, i Smail Balić, Muhamed Hadžijahić, Jakov Ivaštinović, Branko Kadić, Vinko Kos, Vatroslav Murvar, Jure Prpić i Mirko Slade-Šilović. Studija „Traženje Hrvatske kroz ilirsku priču“ zapravo je analiza hrvatskoga duhovnog ustrojstva, odnosno duševnih značajki, koje su utjecale na njegovu državotvornost, s posebnim naglaskom na jugoslavenska lutanja i zablude tijekom 19. stoljeća, koje je napokon razbila grandiozna pojava Ante Stračevića. Knjiga je strukturirana u 8 poglavlja, u kojima auktor nakon uvodnih misli slika povijesne obrise ilirske priče, njezino hrvatstvo, misticizam i šarlatanije, katarzu te njezino finale.

U zadnjem poglavlju otiskani su pisani izvadci karakteristični za ilirsku priču. U uvodnom dijelu studije Cvietin iz Porfirogenetova izvješća o Hrvatima, koji sklapaju prvi međunarodno-pravni ugovor s papom Agatonom proti navalnom ratu, bez obzira na njegovu povijesnu utemeljenost, izvlači hrvatsku osobnost i svijest. Ocijenivši kako je bizantski car iz te priče uhvatio hrvatsku fizionomiju, zaključuje kako se iz nje zapažaju tri ključne hrvatske osobine – zabacuje se svaka heterokracija, i tvornoga i trpnoga tipa. Hrvati ne će provaljivati u tuđe zemlje da im gospodare, ali ne će ni dopustiti da im tko drugi upadne u njihovu kuću i nad njima vlada. Naglašava se autokracija, koja prema unutra znači miran osobni život, a prema vani osobnost s puninom moći, koja može sklapati saveze i s najvišom vlasti, odnosno jednako obvezujuće dvostrane ugovore. Iz Konstantinova zapisa izvodi i treću značajku, kako Hrvati kao zajednica vjeruju u teokraciju, jer će im „na pomoći biti Bog Hrvata“. Ta svijest je u narodu bila duboko usađena, a u 19. stoljeću zadobila je i svoju krilaticu u Starčevićevoj izjavi kako nam je „Providnost namijenila lijepu budućnost“.

Devedesetih godina prošloga stoljeća Šime Đodan ju je formulirao u izreci kako je samo Bog iznad Hrvatskoga sabora. Iz povijesnih dokumenta sve do Zvonimirove zavjernice, Cvietin smatra kako riječ i život hrvatske nacije pokazuje da se radi o "kličnoj plazmi i baštinskoj masi", odakle će neprestano izbijati snažna samosvijest, koja je uvijek imala bogat i mnogostran talent za kulturni razvitak, ali u isti mah i neugodnu sklonost za šturi partikularizam. Upravo su te dvije silnice u povijesnoj perspektivi očuvale hrvatsku samobitnost, smatra auktor, koji ocjenjuje kako bi Hrvatsku zatro jači neprijatelj da nije bilo tog našega partikularizma autokracija podupirana odvratnošću prema heterokraciji te osnažena vjerom u teokraciju, što nisu pokazala samo stoljeća naše povijesti, nego i čudesni Domovinski rat, u koji je hrvatska mladost u obranu Domovine išla s krunicom oko vrata. Uza sve nedaće te pritiske Beča i Pešte da Hrvatsku snize na razinu obične pokrajine, ali i višestoljetna osmanska komadanja teritorija, nit se državnoga života nikad nije prekinula, a volja za teritorijalnim jedinstvom se oblikovala u formi integracije i reinkorporacije.

Na sličan je način u banskoj časti istaknuta snažna volja za vrhovništvom na cijelom hrvatskom području. Upravo na temelju svijesti o kraljevskom vrhovništvu hrvatske zemlje i volji za prostornom cjelovitošću, auktor prati kako se nacionalna svijest lomila i reflektirala kroz ilirsku priču. Smatra kako je ilirstvo trovalo hrvatstvo te služilo neprijateljima da dvoznačnošću tog imena okaljaju i ilirsku priču i interpretiraju je panslavistički i jugoslavjanistički. Zato izvrsnom analizom povijesti pokazuje značenje pojmova „ilirski“, „ilirički“ i „slovinski“, što je istovjetan pojam za hrvatstvo, a to će tek kasnija historiografija i jezikoslovlje utvrditi, što se najbolje očitovalo u studiji Stjepna Krasića „Počelo je u Rimu“.

Shvativši istovjetnost značenja tih pojmova, Cvietin je vrijeme početka hrvatskoga narodnog preporoda pomaknuo unatrag za pola stoljeća, što je nedavno na predstavljanju zbornika radova o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskome u HAZU potvrdio i akademik Radoslav Katičić, upozorivši na predragocjen nacionalni, prosvjetni i kulturni rad hrvatskih isusovaca, što je u svojoj studiji još 1942. pokazao Cvietin, a koji su praktično svojim radom stvorili sve preduvjete za kasniji snažan razvoj hrvatske znanosti i pisane kulture. Začetnik modernoga razvoja nacionalne i državne svijesti, smatra Cviteni, bio je Pavao Ritter Vitezović, koji je nakon oslobodilačkih ratova s Osmanlijama, uvjeravao Habsburge, da kao hrvatski kraljevi imaju dužnost utjeloviti hrvatsku državnu cjelovitost. Iz želje da se južna Hrvatska priključi sjevernoj, već je Vitezović nasuprot mletačkim pretenzijama historiografski dokazivao hrvatstvo južno od Velebita, niječući mletačko dalmatinstvo, iza kojeg su se skrivala sve kasnije nevolje s Talijanima.

S druge pak hrvatsku je teritorijalnu cjelovitst sveo u njezine prirodne - između Drava, Dunava, Drine i mora. Političko skretanje ilirskoga u šarlatanstvo počinje djelovanjem Ljudevita Gaja, koji, osim za Habsburge radi i za Ruse, a počinje pogodovati Srbima i Srbiji na štetu Hrvatske. Cvietin je prigovorio i banu Josipu Jelačiću na njegovu odnosu prema Srbima, što je rezultiralo uspostavom Vojvodine, u koju su bili uključeni i dijelovi hrvatskoga Srijema.

Dok za Gaja smatra kako kao stranac nije poznavao hrvatsku dušu, pa ga je njegova stalna potreba za novcem gonila u politička lutanja, koja su išla na štetu Hrvatske, Jelačića je pak kao carskoga generala smatrao vjernijim habsburškoj kruni nego Hrvatskoj. Pojavom političkih stranaka nakon apsolutizma, Ante Stračević i Eugen Kvaternik rastjerat će ilirsku maglu i hrvatstvo vratiti u njegove prirodne okvire. Nu moralo je proći još cijelo stoljeće da se Hrvatska uzdigne na noge i postane suverena i samostalna država. Cvietinova knjiga je jedna od prvih, ali i rijetkih koje se bave političkim očitovanjem hrvatske duše.

Mate Kovačević