Živjeti u Srbiji postalo je toliko nezanimljivo, da čovjek skoro osjeti nekakvu blagu nostalgiju za Miloševićem. Za njegova života, svaki je dan bio unikat, neponovljiv, najčešće po glupostima. S mog stajališta, on je bio prikriveni naci-faši lik, političar neizmjerljive pokvarenosti, ali prefrigan i licemjeran do srži. Ajd, ovo „licemjeran“ valjda i ide uz političare.

Probudio je uspavanu zvijer u mnogim Srbima koji su do 1987. godine zapravo samo gledali svoja posla, planirali godišnje odmore i kupovinu Golfa ili Stojadina, dok su im djeca završavala besplatne fakultete i preko veze se zapošljavala u tatinim ili tetkovim firmama. Samozvani „predsjednik svijeta“, Vuk Jeremić, imao je sreću te je u to vrijeme završavao šesti razred osmoljetke, vojvoda Toma već je radio grobarski posao, a vojvoda Šešelj u to vrijeme jedini od Šešelja koji je prestao biti Hrvat, preselio u Beograd nakon tamnovanja u Zenici. Lijepa je to godina bila, osim za Ivana Stambolića koga je Milošević eliminirao iz političkog života Srbije, primjenjujući iste metode poput svog ideološkog lidera, Tita, što će reći najprije politička, a ako treba i fizička likvidacija neistomišljenika. Skoro dvjesto tisuća Hrvata živjelo je na desnoj obali Dunava i u Bačkoj, ne prateći što se događa u politici, jer se jednostavno nije imalo vremena za to od mnogih pametnijih stvari.

Kad je 1988. godine Slobodan ozbiljno narušio ustavni poredak ondašnje države, nije mi otprve bilo jasno što će biti poslije. Antibirokratska revolucija, u tumačenju Slobinih novinara, bila je poput ove današnje Vučićeve antikorupcijske, burno prihvaćena od nepismenog naroda, sve nadajući se kako će nakon nje nastupiti blagostanje kao u onih blistavih deset godina Titove vlasti, od 70-te do njegove smrti. Kad su počeli oni čuveni mitinzi, „događanja naroda“, sve mi je bilo jasno. Moji su susjedi odjednom počeli prebrojavati krvna zrnca svih koji se nisu prezivali na „ić“, zatim koji su na vratma stanova imali latinične pločice, onda su se prisjećali tko je sve slavio (hrvatski) Božić, da bi započeli s javnim prozivanjem „dokazano sumnjivih“. Autoru ovoga teksta, u to vrijeme na mjestu djelatnika jedne državne institucije, ravnatelj je (u četiri oka) priopćio slijedeće: „Čuj, imam zapovijed s vrha. Moram te otpustiti, jer u Hrvate više nemamo povjerenja. Nije ništa osobno, ti si pametan i sposoban čovjek, snaći ćeš se već...“ Dakle, poštovani čitatelji, to je bilo prije nego li je u Hrvatskoj itko i pomislio na odvajanje od Jugoslavije. Kad sam još čuo da se to događalo i drugim Hrvatima i ponekim Slovencima, dakle sustavno, bilo je posve jasno kamo to vodi. No, imao sam na umu da je moja obitelj ovdje starosjedilačka, da je naše mjesto boravka preživjelo mnogo država u kojima smo stvarali i opstojali, pa sam vjerovao da se može i srpski fašizam preživjeti. Nisu me mogli preveslati! Znao sam što misle, što kane i što im je krajnji cilj.

Srpska je politika zarazila većinu Srba i svi su odjednom povjerovali kako su baš oni „nebeski narod“, da je čak i Bog po nacionalnosti Srbin, da je srpska civilizacija starija od grčke, da su i Židovi svoju kulturu temeljili na srpskim izvorima, a na poseban način su vjerovali u teritorij koji bi trebao postati srpski državotvorni. Granice Srbije su se objavljivale u svim tiskovinama, a u dijaspori je zavladalo sveopće oduševljenje, jer su unutar tih granica bili Dubrovnik, Split, Zadar, Osijek, Virovitica, Sarajevo, Mostar i Banja Luka. Jedva da poznam dva-tri Srbina koji su odmahivali glavom čitajući novine. Jedina, ali doista jedina smetnja ostvarenju ovoga projekta bili su Hrvati i zato je cjelokupni medijski i državni aparat bio uključen da ih se ponovno ustašizira, anatemizira, te dobije dozvola svjetske javnosti za likvidaciju. Znamo kako je to svršilo. Isprašili smo Srbe i zakopali njihov projekt duboko u zidine Kalemegdana. Ipak, kako se poslije pokazalo, ne dovoljno duboko.

Srbi su vojno i politički poraženi, ekonomski (samo)uništeni, izgubivši Kosovo kao paradigmu srpske mitologije, te je bilo potrebno pronaći novi put k „svijetloj budućnosti“. (Pro)fašistički programi stranaka koje su vodile ratove, (prije svih SPS i SRS, Sloba i Voja), više se nisu smjeli niti spomenuti pred međunarodnom zajednicom, pače ni pred Rusima, a našminkani i armanizirani Tadićevi demokrate nisu uspjeli usmjeriti Srbiju u jednom smjeru, pa bio on prema zapadu ili istoku, jer se pokazalo da im je glavni cilj vlast radi vlasti i osobnih interesa stranačkih vrhovnika. Vladari iz sjene odlučili su napraviti odlučan korak. Gubitničke stranke, Slobini i Vojini sljedbenici, u trenu su se transformirali u EU-fanatike, te tako postali prihvatljivi za ostatak svijeta, što im je osiguralo pobjedu na svibanjskim izborima 2012.godine. No, nisu me preveslali! Dobro sam upamtio vladavinu Ivice Dačića, Tome Nikolića i Aleksandra Vučića. Ne mogu se bitno promijeniti Slobin glasnogovornik, Šešeljev kum i Slobin ministar informiranja iz najgoreg razdoblja. Ako se može napraviti usporedba, što bi se moglo očekivati od Himmlera, Goeringa i Von Ribbentropa nakon rata? Demokršćanski svjetonazori?

Dakle, nisu me preveslali. Pretvaranje Šešeljeva SRS-a u Nikolićevu SNS, samo je providna finta kojom su crkveni krugovi i memorandumsko-načertanijske veličine htjele zaštititi veliki projekt od totalnog zaborava i neumitne propasti. Osim ako... Osim ako ne dođe do svjetskoga rata. Nedavno sam čuo razgovor dvojice pomalo pripitih u jednoj poznatoj beogradskoj kavani. Prvi se žali na malu plaću, na visoke troškove života i na kredit koji jedva može servisirati, a drugi inteligentno zaključuje: „Trebalo bi čim prije zaratiti!“

Nije me preveslao ni Vuk Jeremić. Sin generalnog direktora Jugopetrola i unuk Hamdije Pozderca, školovan na Cambridge-u i Harvard-u, teški častohlepljivi ljigavac, član SPS-a, pa DS-a, pa čega sve ne, nije ni mogao napraviti drugo osim primitivnog derneka u samom sjedištu UN-a.

>>Pismo hrvatskog iseljeništva Glavnom tajniku UN-a zbog četničkih koračnica u UN-u

Nije njegova namjera bila da svijetu predstavi svoj narod kroz (fantastični!) zbor, nego da ucrta jednu recku pred nove srpske izbore, jer pobijediti može samo srbenda. Moram pojasniti čitateljstvu što znači taj pojam. Srbin je nacionalna odrednica i znači pripadnost srpskome narodu. Srbenda je, pak, osoba srpskoga podrijetla, ali koji ne želi njegovati dobre odnose sa susjedima koji nisu Srbi, koji voli drugima gurati prst u oko bez obzira na cijenu, za koga su svi koji nisu Srbi osobe niže klase i manje vrijednosti. Za srbendu, bez obzira na stupanj obrazovanja, svi su Hrvati ustaše, premda je fanatični vjernik, iako teško da može nabrojiti i dvije Božje zapovijedi. O Očenašu da i ne govorim.

Na koncu, moram reći kako bih jako volio da se u Srbiji dogodi neka velika promjena i da se broj srbendi svede na prihvatljivu mjeru. Razumije se da nemam niti jednoga prijatelja među srbendama, ali sam prinuđen s mnogima surađivati i, vjerujte mi na riječ, jadni su to ljudi. Jer, kad netko čvrsto vjeruje da će jednoga dana, kad Rusi pomognu Srbima, Split postati ?????, mora biti da je jako, jako bolestan.

Ante J.J. Kumičić, Zemun/HRHB.info