I danas se također vodi bitka, možda, ne manje važna od one prije dva desetljeća. Nastavlja se bitka za Hrvatsku koju su branitelji u Domovinskom ratu izvojevali svojom hrabrošću i  žrtvom. Tada ostvarena samostalnost sada je ugrožena na drugi način, gospodarski. Za nas bi trebalo biti utješno to  što je naša sudbina opet u našim rukama i što ćemo je moći oblikovati svojim radom i ponašanjem, kazao je akademik Zvonimir Kusić u ekskluzivnom razgovoru za Hrvatsko slovo.

-Gospodine Kusiću, primarno je područje vašeg znanstvenog rada nuklearna medicina i onkologija, naročito prevencija, dijagnostika i liječenje bolesti štitnjače. Kako taj segment medicine u Hrvatskoj stoji u odnosu europske standarde?

U Hrvatskoj se danas provodi najsuvremenija prevencija, dijagnostika i liječenje bolesti štitnjače. U tome je području Hrvatska postigla izvanredne rezultate.

Postoji Hrvatsko društva za štitnjaču, Referentni centar za bolesti štitnjače i Komisija za suzbijanje gušavosti Ministarstva zdravstva, a 1996. godine donesen je drugi Zakon o jodiranju soli, što je dovelo do eliminacije gušavosti i drugih poremećaja uzrokovanih nedostatkom joda od kojih je najvažnije zaostajanje u psihomotornom razvoju, što je od neprocjenjivog značenja za svaku populaciju. Time se je Hrvatska uvrstila među države koje su najuspješnije riješile ovaj važan javnozdravstveni problem, što je međunarodno priznato od strane International Council for Control of Iodine Deficiency Disorders (ICCIDD). Zanimljivo je da mnoge razvijene zemlje (Njemačka, Italija, Belgija) još uvijek nisu u potpunosti riješile taj problem.

-Često čujemo od medicinske struke da je naša medicina uz bok medicini razvijenih europskih i svjetskih država. S druge strane sve češći su slučajevi pokretanja humanitarnih akcija prikupljanja novca za liječenje teških bolesnika u USA ili kojoj od zapadnoeuropskih država, s obrazloženjem da dotičnoj osobi naši liječnici ne mogu pomoći, a HZZO ne odobrava sredstva za takvo liječenje u inozemstvu. Kako komentirate to? Traže li ljudi u borbi za zdravlje i vlastiti život ili život bližnjih nemoguće ili u našem zdravstvenom sustavu doista neke stvari ne funkcioniraju dobro?

U nas još postoji pravilo da svi građani imaju pravo na sve medicinske postupke. Razvoj tehnologije i otkriće novih lijekova toliko su napredovali da ni najbogatija društva u svijetu ne mogu više osigurati takav nivo skrbi. Razina zdravstvene zaštite u nas je vrlo visoka obzirom na ulaganja. Nastoje se slijediti svjetski trendovi i stalno se promptno uvode novi oblici dijagnostike i skupi lijekovi. Često se, međutim, vrši prevelik broj skupih pretraga čiji se nalazi u velikom dijelu niti ne podižu. Istodobno se preskače obiteljska medicina koja bi trebala rješavati najveći dio problema isto kao i opće bolnice. Sve zajedno dovodi do preopterećenosti i gužvi.

Naš zdravstveni sustav još uvijek je vjerovatno najbolje organiziran sustav u društvu. I to po stručnoj razini koja je usporediva onoj svjetskoj i pogotovo što obuhvaća sve osobe u državi bez obzira na doprinos zdravstvenom fondu. Populacija je sve starija i sve se više troši na zdravstvenu skrb. Mogućnosti dijagnostike i liječenja postaju praktički neograničene i to će u budućnosti biti veliki problem za svako društvo.

-Prethodno pitanje nas neki način implicira i pitanje odnosa suvremenog čovjeka prema smrti, kao i pitanje granica medicinske znanosti i znanosti općenito. Onkolog ste, kako se kao znanstvenik, liječnik i čovjek suočavate s neizlječivim slučajevima? Kolike su šanse da medicina u dogledno vrijeme pobijedi, da tako laički kažem, rak? Premda sam, naravno, svjestan da nije riječ o jedinstvenoj bolesti, tako da ni uspješno liječenje vjerojatno ne može biti jedinstveno.

Postoje stalni, ali spori pomaci u učinkovitosti liječenja malignih bolesti ( koji proizlazi iz sve boljeg poznavanja biologije raka ), oni se, međutim, broje po nekoliko mjeseci produljenja preživljenja sa novim lijekovima ili kombinacijom liječenja. Laička javnost, međutim, očekuje spasonosni lijek koji rješava sve probleme i često takvi bolesnici imaju nerealna očekivanja. Sprečavanje rizičnih ponašanja a osobito rana dijagnostika daju najbolje rezultate u smanjivanju ukupnoga mortaliteta od malignih bolesti ali je to u našem društvu manje prisutno jer traže visoku svijest i dobru organizaciju. Mi smo više skloni očekivanju spektakularnih i čudesnih izlječenja što je u realnom životu vrlo rijetko.

-Predsjednik ste HAZU-a, prošle godine ta ustanova je slavila 150-tu obljetnicu, pa je i ovaj niz intervjua s akademicima u Hrvatskom slovu dijelom bio potaknut tom činjenicom. Kako vi osobno vidite ulogu Akademije u hrvatskom društvu, čuje li se njezin glas, je li dovoljno ''glasna'' ili je, kako joj neki zamjeraju, kao ustanova i suviše šutljiva?

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti savjest je nacije, a uloga joj je promicati najviše vrijednosti društva nadilazeći svaku dnevnu ideologiju i pristranost, što joj osigurava mogućnost nezavisnog rada. Oslanjajući se ponajprije na priznati stvaralački i moralni autoritet svojih članova, Akademija osigurava pouzdan pristup svim izazovima u društvu i kao takva je prepoznata. Akademija kao vodeći autoritet, ne samo u znanosti i umjetnosti već i kao moralni autoritet, čuvar je kulturnog i nacionalnog identiteta i narodne baštine, a jedna od njezinih važnih uloga jest dostojanstveno  predstavljanje nacije i države te utjecaj na formiranje društvene svijesti.

Akademija znanstveno raspravlja i obrađuje najaktualnije društvene teme čime pridonosi stvaranju stajališta temeljenim na znanstvenim, stručnim i etičkim pristupima rješavanja pitanja i problema. Stalnim pravilnim vrednovanjem društvenih pojava Akademija postupno vodi do usvajanja novih društvenih mjerila i vrijednosnih sustava  te djeluje kao korektiv društvenih zbivanja. Stavovi i smjernice koje donosi i proklamira Akademija još se uvijek, međutim, teže probijaju u javnost jer ih mediji nedovoljno prate budući da su u današnjem svijetu svekolike estradizacije manje zanimljive.U ovome trenutku ozbiljne i složene krize razvoj gospodarstva najvažniji je zadatak Hrvatske te zahtijeva mobilizaciju svih čimbenika u državi, pa tako i Akademije. Kultura i umjetnost i njezina afirmacija stalno je prisutna u Akademijinu djelovanju i bit će još značajnija pri ulasku u Europsku uniju jer će biti najvažniji čimbenik u očuvanju nacionalnog identiteta a sigurno će doprijenijeti i građenju europskog.

Jedna od najvažnijih uloga Akademije je promicanje jedinstva a protiv podjela nacije po svim osnovama.Da bi smo se nosili sa krizom i budućim izazovima neophodno nam je potrebno zajedništvo slično onome u vrijeme Domovinskog rata.

Oduvijek je u svim društvima postojala potreba za nekim vrhovnim arbitrom koji bi davao savjete u pogledu moralnih ili egzistencijalnih pitanja. Za Akademiju je čast da javnost želi čuti naše mišljenje. Mi ga i iskazujemo i to stalno o svim važnim pitanjima ali možda drugačije nego što to neki očekuju.

Često se Akademija, proziva da se oglasi o aktualnim političkim pitanjima što ne bi bilo dobro i nigdje u svijetu nijedna akademija to ne radi. To uglavnom dolazi od raznih ekstremista, pozivi da se svrstamo na ovu ili onu stranu ali ponekad  i od dobronamjernih neupućenih kritičara. Tada bismo postali još jedna politička opcija u državi. To bi dugoročno bilo štetno i izgubila bi se stabilna, pouzdana i nezavisna institucija koja je potrebna kao konstanta u društvu. Težnja da netko lupi šakom o stol pokazuje da mi kao društvo ipak podsvjesno želimo magična i bezbolna rješenja naših problema. Tu je također prisutno i uporno traženje krivaca umjesto konstruktivnog djelovanja. U nas se dobro primaju bučne poruke kritike, paušalne neargumentirane kvalifikacije, isprazne senzacionalističke rasprave koje ničemu ne vode  ili nerealna obećanja a ne konstruktivna rješenja koja obično nisu atraktivna. Zemlje koje u krizi imaju najmanje problema  ne njeguju takav stil. Iako stalno postoje pritisci Akademija se ne može spustiti na tu razinu.

Danas je Akademija otvorena, okrenuta budućnosti  i aktivno uključena u rješavanje aktualnih društvenih pitanja i daje svoj doprinos izlasku iz krize, ponajprije gospodarske. Akademija je ona institucija u državi koja je u stanju okupiti, motivirati i mobilizirati najbolje pojedince.

-U protekloj 2012. Godini HAZU je samostalno ili u suradnji s drugim izdavačima objavila 174 publikacije, iz čega bi se moglo zaključiti da je riječ o vrlo produktivnoj i aktivnoj znanstvenoj ustanovi. Međutim, ono što Akademiji možda nedostaje ili barem se tako stječe dojam jest neposredno reagiranje na neke važne društvene i političke događaje ili procese. Primjerice, ovih dana zahuktala se rasprava o Zdravstvenom odgoju u školama, brojne ustanove i pojedinci svrstali su se u dvije oštro suprotstavljene skupine, HAZU se, koliko je meni poznato, nije očitovala. Slična je stvar i s najavljenim Zakonom o strateškim investicijama, za koji mnogi pretpostavljaju da na mala vrata uvodi mogućnost rasprodaje prirodnih bogatstava naše zemlje, svoje su protivljenje oglasile brojne građanske udruge, Katolička crkva, pa i Matica Hrvatska, međutim HAZU nije. Kako to komentirate?

U prošloj godini su u HAZU objavljene 102 publikacije – knjiga, zbornika radova, časopisa ii ostalih izdanja, a 72 publikacije tiskane su potporom Zaklade Akademije. U skladu s ozbiljnom gospodarskom situacijom u zemlji velik dio aktivnosti Akademije bio je posvećen aktualnim pitanjima iz toga područja. Akademija je usprkos značajnog smanjenja materijalnih sredstava u protekloj godini, uz mjere racionalizacije, ostvarila izuzetnu aktivnost u svim područjima djelovanja. Ukupno je održano 79 znanstvenih skupova, savjetovanja i okruglih stolova, 8 svečanih sjednica, dodjela nagrada i koncerata, 7 skupština, 10 posjeta stranih delegacija, 103 predavanja, 53 predstavljanja knjiga, prezentacija programa i prikazivanja filmova, 42 izložbe i 5 komemoracija što čini 307 događaja.

Obuhvaćene su najaktualnije teme iz gospodarstva, pravosuđa, poljoprivrede, prometa, energetike, zdravstva, znanosti, obrazovanja, povijesti, jezikoslovlja, očuvanja okoliša, tehnologije i prijenosa znanja,vrijednosti hrvatskoga društva i dr. Osim akademika sudjelovali su i ostali najkompetentniji stručnjaci  i znanstvenici.  Redovito su doneseni zaključci, smjernice i preporuke. Akademiji je važno da njene poruke dođu do javnosti i političara koji bi onda mogli izabrati neke od tih ideja, ali svjesni smo da oni to ne mogu uvijek trenutno učiniti. Njihovo je vrijeme puno kraće od našeg s mnogo velikih problema koji zahtijevaju trenutnu reakciju i rješenja. Naše su poruke ipak dugoročne, a tako i treba biti.

Strategija razvoja obrazovnog i istraživačkog prostora osnovica je sveopćeg napretka hrvatskog društva pa i gospodarstva. To će omogućiti lakše uključivanje Hrvatske u globaliziranui svijet i uspostavu inovativnog društva. Akademija stalno promiče svijest o temeljnoj ulozi znanja i predvodila je izradu Smjernica za Strategiju, dokumenta od strateškog značenja za svaku zajednicu.

U području umjetnosti prezentirana su vrhunska dostignuća  u književnosti, glazbi, slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi.

Zaklada Hrvatske akademije je dodijelila sredstva za potpomaganje ukupno 152 projekta te za dvije studentske stipendije iz Fonda Nagrade Dragutin Tadijanović.

Akademija se direktno ne miješa u dnevnu politiku  jer bi to bilo protivno njenom položaju nepristrane stabilne institucije koja treba predstavljati državu i promicati najviše vrijednosti nacije. Mi smo, međutim, kao nacija skloniji dramatičnim i herojskim potezima a ne  učinkovitoj organizaciji, pridržavanju propisa i samozatajnom sustavnom i   strpljivom radu koji jedino dugoročno donosi rezultate. To se vidi po nestrpljivosti kojom se traže neka magična rješenja.

U nekim situacijama Akademija djeluje konkretno a ne samo općim stavovima (kao što je to bilo u slučaju presude generalima u Haagu ili referenduma za ulazak u EU).

Akademija je jedna od temeljnih institucija hrvatske države. Odigrala je važnu ulogu u stvaranju kulturnog identiteta i identiteta nacije te je dugo vrijeme uz crkvu imala simboličku vrijednost i bila svojevrsni supstitut državnosti. Često se zaboravlja da Akademija nije samo palača, već da su to članovi i njihova aktivnost. Akademija je stvarala suvremenu povijest Hrvatske kroz djela trajne vrijednosti nacionalnog i međunarodnog značaja  svojih članova kao što su bili:  Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Rački, Stjepan Šulek, Tadija Smičiklas, Ivan pl. Zajc, Vlaho Bukovac, Vatroslav Jagić, Vladimir Mažuranić, Vjekoslav Klaić, Dragutin Domjanić, Milivoj Dežman, Nikola Tesla, Milan Begović, Vladimir Nazor, Andrija Štampar, Ivan Meštrović, Branko Gavella, Mijo Mirković- Mate Balota, Ante Šercer, Drago Perović, Mladen Kauzlarić, Ljubo Babić, Antun Augustinčić, Krsto Hegedušić, Lavoslav Ružička, Gustav Krklec, Grga Novak, Dobriša Cesarić, Miroslav Krleža, Jakov Gotovac, Jure Kaštelan, Boris Papandopulo, Bruno Bjelinski, Vojin Bakić, Antun Šoljan, Vladimir Prelog, Petar Šegedin, Ranko Marinković, Ivo Frangeš, Edo Murtić, Dragutin Tadijanović, Ivan Supek, Dušan Džamonja, Ivo Padovan i drugi.

Sličan je doprinos i sadašnjih članova Akademije.

Posve je razumljivo da Hrvatska akademija ima poslanje i zadaću dostojanstveno i neupitno štititi i boriti se za nacionalne inerese i napredak Hrvatske u svim područjima i u svim vremenima. To se odnosi ne sve njene građane kao i na brigu za Hrvate izvan domovine.

-Vezano donekle uz prethodno pitanje, ovih dana u Hrvatskoj je gostovala dr. sc. Judith Reisman i održala niz predavanja u kojima problematizira istraživački rad Alfreda Kinsayja. Jedan dio javnosti, medija i intelektualaca lijeve provenijencije dočekao ju je vrlo oštro i s negodovanjem, sabotirano je njezino sučeljavanje s profesorom Štulhoferom na filozofskom fakultetu, a na čudan je način otkazala tehnika prilikom pokušaja prikazivanja filma "Kinsey's Paedophiles, Secret History" engleskog autora Thimotyja Tatea, koji je s gospođom Reisman došao u Hrvatsku. Međutim, ostavimo li po strani ideološku ostrašćenost oko ovog slučaja, zanima me medijsko praćenje slučaja kao i reakcije pojedinaca iz akademske zajednice, to jest je li korektno i dopušteno gospođu Reisman zvati ''lažnom znanstvenicom'', ''kvaziznanstvenicom'' i ''pseudoznanstvenicom'' ako već ima sve formalne uvjete koji i kod nas važe za određivanje nekog kao znanstvenika, to jest doktorat s relevantnog američkog sveučilišta, objavljene radove u relevantnim publikacijama itd.? Pitanje vam se može učiniti nevažnim i banalnim jer dolazi iz dnevnopolitičkog konteksta, međutim mislim da je vrlo važno zbog šire javnosti. S obzirom na veliki ugled i autoritet znanosti u suvremenom društvu, za širu javnost izuzetno je važno znati tko je pravi znanstvenik, a tko se samo takvim predstavlja? Čini mi se da je akademska zajednica, pa tako i Akademija u tom smislu dužna društvu pojasniti takve stvari, štititi društvo od utjecaja lažne znanosti pod maskom prave znanosti, pa radilo se tu o gostujućoj američkoj predavačici ili teorijama pojedinih profesora sa Zagrebačkog sveučilišta!

U demokraciji, za koju mi izgleda još nismo dovoljno zreli, svi mogu o svemu govoriti. Kada se pojavi neko sporno pitanje najčešće se na obje strane sukobljavaju osobe ekstremnih, isključivih stavova, nepomirljive i često netrpeljive sa bombastičnim izjavama. Njihove ideje su često privlačne  ali nerealne ili teško izvedive. To vješto koriste mediji jer su takvi ljudi sa medijskog stajališta vrlo pogodni, dižu gledanost ili čitanost. Razumni, uravnoteženi, kompromisni stavovi ili takve osobe nisu atraktivne i ne dolaze do izražaja.

-Sve bliži je datum ulaska Hrvatske u EU, kakvom vidite budućnost Hrvatske u toj multinacionalnoj zajednici? Hoće li se išta za HAZU promijeniti ulaskom Hrvatske u EU?

Povijest je htjela da naša generacija bude privilegirana i sudionikom tisućugodišnje težnje hrvatskoga naroda: ostvarenja vlastite države. Sada se, međutim, ponekad čini da joj nismo dorasli i da se u njoj dobro ne snalazimo. Čini se da su događaji išli prebrzo pa samo dva decenija nakon samostalnosti ulazimo u novu asocijaciju. Uz promjenu društvenog sistema te globalizaciju očito je toga bilo previše za naše društvo. Bez sumnje, u demokraciji je teže artikulirati ono što zovemo javni interes.

I danas se također vodi bitka, možda, ne manje važna od one prije dva desetljeća. Nastavlja se bitka za Hrvatsku koju su branitelji u Domovinskom ratu izvojevali svojom hrabrošću i  žrtvom. Tada ostvarena samostalnost sada je ugrožena na drugi način, gospodarski. Za nas bi trebalo biti utješno to  što je naša sudbina opet u našim rukama i što ćemo je moći oblikovati svojim radom i ponašanjem. Čini se kao da je ova kriza iznijela na vidjelo sve ono što nismo dobro radili u proteklim razdobljima a bili smo uljuljkani u takav život. Osim gospodarske postoji i kriza duha i poremećen sustav vrijednosti. Raspadom obitelji i nestankom tradicionalnih autoriteta stvoren je vrijednosni vakuum.Došlo je i do destrukcija gotovo svih institucija. Sada to treba mijenjati  i tu su potrebna odricanja i solidarnost. Da bi smo u tome uspjeli neophodan je društveni optimizam i vjera u konačni uspjeh. Često se stiče dojam da društvo nije dovoljno svjesno težine  gospodarske situacije ili da vjeruje u trenutna bezbolna rješenja.

Ako se ne organiziramo i ne promijenimo pravni sustav te odnos prema radu i odgovornosti doći ćemo  u nepovoljniji položaj od onih  koji imaju te kvalitete i više snage da uvedu promjene.

Uloga HAZU u razvoju i usmjeravanju procesa u društvu u ovim prijelomnim vremenima krize i ulaska u Europsku Uniju je također  važna, budući da Akademija ima dobro razvijenu suradnju sa mnogim akademijama i institucijama u Europi i svijetu.

Ulazak u Europsku Uniju je za nas velika prilika i naš će položaj ovisiti o nama samima. Akademija stalno promovira povijesne stečevine a posebno one Domovinskog rata  i aktivno sudjeluje u očuvanju nacionalnih interesa i izgradnji europskog identiteta Hrvatske, koji će nam omogućiti ravnopravni status u europskoj zajednici naroda.

U nas je previše destrukcije i negativne energije i stječe se dojam da se svakoj akciji koja se planira poduzeti nalazi masa nedostataka i ona se zaustavi ili uspori. Poseban je problem zakonodavni okvir. Mnogi zakoni i propisi su neprovedivi ili teško provedivi što dovodi do toga de se slabo pridržavamo i drugih propisa. Neki propisi opet proturječe jedni drugima. To mi se čini bitno da se u tome području uvede red.

Za promjene navika i mentaliteta potrebno je dugo vremena i stalni rad svih u društvu i u najmanjim stvarima što je dio civilizacijske razine i kulture. Uloga Akademije je važna za formiranje društvene svijesti (prvenstveno odgovornosti) te promjene poremećenog sustava vrijednosti što dugoročno jedino može dovesti do istinskih društvenih promjena.

U današnje vrijeme masovnih medija, opće estradizacije i spektakla mnogo je teže promovirati nešto ozbiljno. Mediji dosta skromno prate rad Akademije, mi nastojimo da atraktivnim temama, a da ne snizimo razinu, dopremo do javnosti.

Točno je da se Akademija u javnosti još uvijek nedovoljno percipira, a golem potencijal i snaga njezinih članova nisu dovoljno iskorišteni ni prepoznati u društvu. Danas je percepcija onoga što se događa u javnosti uglavnom uvjetovana medijskom prezentacijom i senzacionalizmom. Pa i rad političara procjenjujemo prema njihovom nastupu u medijima i koliko su uspješni s dramaturškog gledišta. Kriza gospodarska, a i društvena nije posljedica samo nečijih grešaka već načina života suvremenog čovjeka, konzumerizma to jest života na dug. Mi smo decenijima trošili više nego što smo zarađivali. Moramo se naučiti da čemo raditi više za daleko manje. U atmosferi u kojoj svi o svemu nekritično govore i sude ne dobiva se na konstruktivnoj kritičnosti i dodatno se narušavaju već ionako niski kriteriji. Traženje krivca izvan vlastitog ponašanja značajna je crta hrvatskog nacionalnog karaktera.

Promjena odnosa prema radu, odgovornosti i pridržavanju propisa u svim sferama života te vladavina prava uz socijalnu osjetljivost preduvjet su i za gospodarski razvoj, koji je sada u nas prioritet. Takve korjenite promjene traže promjenu mentaliteta što nije lak zadatak. Bilo koji politički sustav nedostatan je za promjenu mentaliteta. Dodatna je teškoća loša ekonomska situacija većeg broja građana koji nisu krivi za svoj položaj i često ne mogu podnijeti i shvatiti reformske promjene koje bi trebalo provesti, a za koje bi bio potreban opći društveni konsenzus. Bilo kojoj vladi će samoj to biti teško, promjene u društvu nisu lagane, rezultati su dugoročni i nisu vidljivi odmah, a u  nas u skoro ničemu nema kontinuiteta. Postoji bučna predstava sa pseudo-sukobima oko često beznačajnih simbola i detalja. Široki konsenzus bi bio znak zrelosti društva u jednoj ozbiljnoj situaciji. Ako u tome ne uspijemo, u EU ćemo ući kao slabo, neorganizirano društvo. Tada ne samo da nećemo iskoristiti prednosti i šanse koje se pružaju već će nam drugi uređivati život i donositi odluke.

Akademija kao krovna znanstvena i intelektualna neovisna i nepristrana institucija s tradicijom i moralnim autoritetom te kao savjest nacije poziva sve čimbenike u društvu na konsenzus i odricanje od parcijalnih interesa  radi  izlaska iz sadašnjeg teškog stanja.

-Gospodine Kusiću, zahvaljujući vam na razgovoru, postavio bih vam još jedno pitanje. Odlukom nadležnog ministarstva brojni časopisi važni za hrvatsku znanost i kulturu ostali su bez državne potpore ili im je ona drastično smanjena, kao npr. našem tjedniku. Kako to komentirate, je li ispravan stav da u situaciji krize štednja uvijek prvo krene od znanosti i kulture?

Razlog tome je što je korist od znanosti i kulture dugoročna i nije odmah vidljiva. S druge strane gospodarska situacija je u zemlji vrlo teška i mnogi toga nisu uopće svjesni. Vlada teško pronalazi rješenja za održavanje sustava: zdravstvo, obrazovanje, mirovine i.t.d., Svima je jasno da je trenutno od najveće važnosti pomoći gospodarstvu jer od toga sve ovisi. Tu treba naći pravu ravnotežu, ne dozvoliti urušavanje znanosti, obrazovanja i kulture ispod razine koja bi u budućnosti ugrozila razvoj cijeloga društva.

Razgovarao: Damir Pešorda / Hrvatsko slovo