Četvrti modul Kurikuluma zdravstvenog odgoja nosi naslov "Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje".

Razmotrimo malo što li to znači?

Od kada u prirodi, na planetu Zemlji, postoji ljudski rod, jasno je da je podijeljen na muškarce i žene, sa određenim spolom. Obje strane su jednako vrijedne, dopunjuju se međusobno i osjećaju međusobno fizičku i psihičku individualnu partnersku privlačnost. Povezuju se ljubavlju, stvaraju obitelji i postaju roditelji novih naraštaja.

Da su muškarci i žene objektivno jednako vrijedni, za razumne i dobronamjerne ljude nije uopće sporno.

Velika ljubav i spremnost na svaku žrtvu za svoju djecu, pa i u životinjskom svijetu za svoje mlade, je sasvim prirodna stvarnost, i to na nagonskoj osnovi, a što je kod ljudskoga roda još i oplemenjeno razumom i dubokim osjećajima. Takvu veliku ljubav prirodno osjećaju i djeca za svoje roditelje, kao i braću i sestre, te bake i djedove, koji silno vole svoju unučad, a prirodna je i međusobna ljubav u rodbinskim vezama, kao i u narodu, a za prave vjernike, koji vjeruju u Boga Oca, Stvoritelja svih ljudi, svi su ljudi braća, koja se trebaju međusobno voljeti, cijeniti, uvažavati i činiti jedni drugima međusobno dobro.

Takvi mogu biti i oni ljudi koji još nisu u potpunosti spoznali Boga i pravi smisao života, samo ako bi htjeli slušati glas svoje savjesti, koja dolazi od Boga Stvoritelja, i koja im uvijek omogućava razlikovati dobro od zla.

Sve te spoznaje, koje su tisućama godina njegovali svi vjerski i filozofski pravci Istoka i Zapada, omogućavali su svakoj pojedinoj ljudskoj osobi da, od najranije dobi, odgojem na temelju ljubavi i saznanja o svojim roditeljima i svome podrijetlu, te promatranjem svijeta oko sebe, razvije svoj čvrst i jasan identitet kao ljudske osobe, kao žene ili muškarca, te da ima svoju psihičku, duhovnu, moralnu i emocionalnu stabilnost i sigurnost, te da bez frustracija i dilema nađe svoje pravo mjesto u svakome društvu i posveti se neopterećeno svome kreativnom i plodonosnom radu za svoje osobno, obiteljsko i opće dobro.

Stoga, kad su te postavke same po sebi razumljive, što se to u novije vrijeme događa sa ljudskim rodom da gubi tlo pod nogama, opterećuje se sa besmislenim teorijama i ideologijama koje se masovno u svijetu pokušavaju i silom nametnuti, osobito mladim naraštajima, kako bi poremetile njihovu prirodnu stabilnost i sigurnost, te ih skrenule na stranputicu života, koja može cijelo čovječanstvo odvesti u ponor i sveopću propast.

Otkud ta takozvana rodna teorija i ideologija neprihvaćanja svoga prirodnog Bogom danog spolnog određenja po rođenju i neprihvaćanja jednakovrijedne različitosti, već usvajanja po svojoj volji nekakve "istosti" kako bi tobože bili svi jednaki i ravnopravni? Otkud za normalan razum nemoguće i neprirodne ideje da svi budemo potpuno isti, kad je bogatstvo i ljepota upravo u različitosti?

Po toj rodnoj teoriji nema više prirodno i Stvoriteljski određenih muškog i ženskog ljudskog bića, nego će biti onako kako netko želi. Znači, neki bi ljudi stavljali sebe na mjesto Boga. Brakovi prema takvima neće više biti između muškarca i žene, nego između dvije osobe, jednako istog ili različitog spola. Djecu mogu posvajati, dobivati umjetnom oplodnjom ili pomoću surogat majke i odgajati tobože jednako dobro obitelji sa dva muškarca ili dvije žene, a da tu djecu zapravo nitko ne uvažava i ne uzima u obzir bi li ili ne bi ta djeca tako htjela. Što bar ne pitaju odraslu djecu, koja imaju mamu i tatu, bi li njima bilo svejedno i da rastu uz dva nazovi tate ili dvije nazovi mame.

Djecu se, dakle, ne uvažava kao osobe, nego se njih tretira kao kućne ljubimce. Iako već postoje znanstvena istraživanja da su takva djeca frustrirana, više zlostavljana i da pate zbog krize identiteta, ide se dalje u zlostavljanju većine druge djece iz normalnih obitelji, kako bi se tobože izjednačila sva djeca.

Nameće se svoj djeci, već u vrtićima, da svoje roditelje ne smiju zvati mama ni tata, niti oni sami ne smiju misliti da su dečki ili curice, nego moraju biti neka neutralna bića. Vjerojatno neće smjeti imati ni imena, muška ili ženska, već neutralna, nešto između i neodređeno, ali jednako za svu djecu.

Kako će se ta većinska prirodna djeca osjećati kad izgube najvažnije uporište svoje sigurnosti i stabilnosti, ljubav mame i tate, najljepših i najmilozvučnijih riječi u ljudskom jeziku. To one manjinske teroriste nije briga. Misle, kad su već oni jadni i frustrirani, neka to budu i svi ostali, umjesto da liječe svoje prikrivene nevolje, a druge da puste na miru. Na žalost, u nekim zemljama već u dokumente neće unositi imena oca i majke, već će imati oznaku roditelj A i roditelj B, samo se još ne zna tko smije biti roditelj A, a tko roditelj B. Da takve teorije iznose neke psihički i mentalno devijantne osobe, nije ni čudo, ali da to masovno podržavaju mediji i da se takva odluke donose na državnoj razini, u parlamentima sve više zemalja, izvan je svake pameti.

Vjerojatno je cilj tih zlom opsjednutih moćnih skupina u svijetu da većinu ljudi učine nestabilnima i nesigurnima, samostalno nemislećim individuama, spremnim na sve moguće i nemoguće manipulacije.

No, prava je sreća da se u svijetu javlja i pokret otpora zdravorazumskih ljudi, te da već ta pogubna rodna ideologija gubi tlo pod nogama, i to u nordijskim zemljama sjeverne Europe, gdje je i nastala, te da je taj centar, lažno nazvan Znanstveni institut rodne ideologije, u Norveškoj zatvoren.

Na našu nesreću, to ne vrijedi u Republici Hrvatskoj, nego se u spoju sa neoboljševičkom ideologijom onih na vlasti, našoj djeci i dalje silom i nezakonito nameće.

Homoseksualnost

Također se u našem nametnutom spolnom odgoju malobrojna devijantna pojava homoseksualnosti, tj. privlačnosti između dva muškarca ili dvije žene, te prakticiranje takvoga spolnog života, odjedanput mora smatrati normalnom, prirodnom i jednakovrijednom spolnom aktivnošću. To je, prema programu našega spolnog odgoja, samo različita spolna orijentacija. Ja bih rekla, spolna dezorijentacija.

Naši protivnici se vole razbacivati riječju "znanost", pa govore da je njihov stav i znanstven, kao što im je znanost i rodna ideologija. No, objektivno razmišljajući, jasno je da ipak znanost mora imati neke čvrste temelje i čvrstu logiku.

Mislim da ni takvi "znanstvenici" neće zanijekati da sve ispravno i zdravo što se događa u prirodi ima svoju zakonitost i svrhovitost. Kad ne bi bilo tako, ništa se znanstveno ne bi moglo ni otkrivati, ni predviđati.

Nadam se da prihvaćaju kako spolnost kod ljudi, a i među živim bićima životinjskog i biljnog svijeta, ima svoju svrhovitost, a to je produženje vrste.

Sladostrašće, odnosno orgazam, tj. kratkotrajni užitak i zadovoljstvo pri spolnome činu, nije svrha spolnosti, nego samo Božji trik, ili ako neki više vole reći trik prirode, kako bi se lakše ostvarila svrha.

Dakle, užitak je sporedna stvar, a produženje vrste je glavna stvar.

Kakva je to onda ljudska ozbiljnost i odgovornost za spolne čine, koji bi u ljudi uvijek trebali biti čini na temeljima cjelovite i odgovorne ljubavi zrelih osoba različitog spola, u sigurnosti braka, tj. čvrste i zakonski priznate i blagoslovljene zajednice, a ne samo neodgovorni užitak, bez obzira na posljedice.

Takav spolni užitak, koji je sam sebi svrha, naravno da je moguć i kod homoseksualne spolnosti, ali je ta spolna aktivnost skopčana sa puno većim zdravstvenim rizicima, s obzirom da sluznica rektuma i anusa nije otporna na razne spolne infekcije, kao što je za spolnost predviđena vaginalna sluznica. Posebno je povećan zdravstveni rizik ako se prakticiraju analni i oralni spolni čin zbog mogućnosti prijenosa raznih crijevnih infekcija.

Kondom donekle umanjuje rizik, ali ga nipošto ne isključuje. Zbog lažne sigurnosti povećava se promiskuitet, tj. veći broj partnera, a time se svakako povećava rizik dok često kondom takvi i ne koriste, jer on ipak umanjuje užitak, što je njima glavni cilj. Dakle, ti homoseksualni čini nikako nisu i ne mogu biti istovrijedni kao heteroseksualni, jer su više zdravstveno rizični, pa i psihički frustrirajući, jer oni podsvjesno znaju da takvi čini nisu zdravi ni prirodni.

Stoga se, kao odgovorni ljudi, nikako ne možemo složiti da se našoj djeci u osnovnoj i srednjoj školi, kao ni bilo kome drugome, govori kako je jednako dobra i homoseksualna i heteroseksualna spolna aktivnost, bez da ih se upozori kakve sve komplikacije i tjelesno i psihički mogu imati ako bi se, premladi i nezreli, upuštali u bilo kakve spolne aktivnosti.

Za nas, kršćanske vjernike, našu djecu i mlade, svaka spolna aktivnost izvan braka je i grijeh protiv VI Božje zapovijedi ("Ne sagriješi bludno!"), jer ima velike i štetne posljedice za njihovo cjelovito zdravlje i njihovu budućnost.

Djeca i mladi mogu i trebaju naučiti i shvatiti da svoj spolni nagon mogu i trebaju držati pod kontrolom svoga razuma i svojih osjećaja. On se u razvitku ljudskog bića, pod utjecajem hormona spolnog sazrijevanja, sigurno, kao što svi znamo, osjeća dosta rano, već od 11, 12 ili 13 godine, kao i osjećaji privlačnosti prema suprotnome spolu, no to je svakako važno kako bi se ispravno razvijao jasan spolni identitet svake ljudske osobe. Stoga je važno da djeca rastu i odgajaju se u obiteljima gdje imaju i mamu i tatu, kako bi se curice identificirale sa svojom mamom, a dečki sa svojim tatom.

Spolnu energiju treba akumulirati i zdravlje čuvati za doba zrelosti i braka iz ljubavi. Prije toga, spolna energija se može preusmjeravati u druge korisne stvari u njihovu razvitku, kao što su učenje, šport, glazba, pomaganje roditeljima i drugima potrebitima, kao i za zdravu kreativnu zabavu.

U zemljama dekadentnog Zapada, gdje se desetljećima propagira liberalan spolni preodgoj, već se pokazalo koliko takav život razara i tjelesno i psihičko zdravlje mladih, zbog svih mogućih međuspolnih komplikacija, spolnih bolesti, pa i SIDE, tako da u pravo vrijeme, kada bi trebali stvarati obitelji, te imati djecu, nisu, u velikom broju, uopće sposobni ni za spolni ni za obiteljski život. Znači, ako se ti sadržaji koriste u nevrijeme, obvezno se istroše i zakažu u pravo vrijeme. Sve je više onih koji se bezuspješno ili sa slabim uspjehom liječe od impotencije i frigidnosti.

Takav sponi odgoj, koji je i nama diktatorski i nezakonito nametnut, odgovara samo materijalnim interesima moćne erotske i farmaceutske industrije, te trgovine ženama i djecom radi prostitucije.

Potiču ga i moćni pedofilski pokreti iz zapadnih zemalja, koju su već utjecali da se nemoralno i protivno Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. godine, u mnogim zemljama, pa i u nas, u Republici Hrvatskoj, zakonski i nelegitimno mijenja i definicija djeteta. Naime, u članku 1. te konvencije se kaže: "Dijete je ljudsko biće koje nije navršilo 18 godina života, ako se na temelju zakona koji se odnosi na dijete punoljetnost ne stječe ranije."

Tako i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, dijete je samo do 14 godina života, a maloljetna je osoba ona koja nije navršila 18 godina života. To je slično i u više drugih zemalja Zapada, a u nekima ta dob djeteta je spuštena i na 12 godina. Znači, svjesno se krši Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, pa i u nas, iako se punoljetnost stječe tek sa 18 godina. Time se ide na ruku pokvarenim starijim, pa i starim pohotnicima, jer je dijete, tobože zrela osoba sa 14 godina, tako izabralo, a pedofili ili pedofilke nisu učinili nikakvo kazneno djelo.

Zaista je žalostan i bijedan ovaj svijet, u kojem se već djecu uči da budu seksualni ovisnici, kao da u životu nemaju nikakvog drugog zadovoljstva, radosti i sreće, osim kratkotrajnog seksualnog užitka.

Nažalost, ide se čak tako daleko da se incest, tj. rodoskvrnuće, proglasi normalnim i legalnim, samo ako se radi o obostranom pristanku sudionika starijih od 14, ili pak 12 godina.

No, činjenica je da je ljudska povijest već pokazala da gdje god društvo prihvati seksualni razvrat i trku za užicima, bez obzira na moralne norme i dužnosti, i gdje su ti užici postali sami sebi svrhom, što degradira ljudsku osobu kao uzvišeno i posebno biće u prirodi, ta društva su svakako bila na zalazu i doživjela su svoj krah.

I u vrijeme Rimskoga carstva na vrhuncu, širila se takva ideologija. U društvu senatora, jedan je govorio kako je najbolje u životu uzimati sve što ti život pruža, svaki užitak i svako zadovoljstvo, jer se samo jednom živi. Drugi mu je odgovorio: "Dabogda da tvoj nauk prihvate naši neprijatelji!" Ipak, u većini su ga prihvatili oni, te znamo kako su završili.

Po svemu sudeći, takav scenarij je već na djelu u današnje vrijeme u zemljama bogate i obijesne Europe, Amerike i Velike Britanije. Kao što vidimo, već galopiraju nove seobe mladih naroda, koji vole i cijene život.

dr. Ružica Ćavar