Snažnu monodramu Moj slučaj, predstavu o životu i djelu Vlade Gotovca, velikog hrvatskog književnika, filozofa i političara, dovela je Glumačka družina Histrion u Split, u Kaštilac, Meštrovićeve Crikvine, u utorak, 30. srpnja na 59. Splitsko ljeto.

Prema izboru Čede Price, Boris Svrtan dramatizirao je, režirao i glumi u predstavi o Vladi Gotovcu, hrvatskom intelektualcu nezainteresiranom da se od djetinjstva uključi u kolektivizam lijevih, desnih i srednjih, o njegovu pronalaženju i čuvanju osobnosti i vlastitog identiteta, o borbi za ideale, o pobjedi duha nad nečovječnosti i onima koji svesrdno i svakodnevno žele, nastoje i hoće pod svaku cijenu zatrti istinu i vječnost.

Svrtan je tako dobro odigrao Gotovca, kao i mnoge brojne prošle i sadašnje lidere, kao i njegove progonitelje, političare koji su sudili pjesniku, ali i hrvatskoj državi. „Moj slučaj“ počinje i završava čuvenim govorom Vlade Gotovca iz 1991. ispred tadašnje Vojne komande u Zagrebu.

Gotovca, toga veleumnog čovjeka, mudroga pjesnika koji je bio nepodoban svakom sustavu, a ponaosob komunističkom režimu Svrtan je strastveno i snažno oslikao uzevši u obzir najmanju sitnicu njegova života, tako predan i točan, strastven, podroban, srčan i iscrpan, podigao mu je trajni pijedestal na hrvatskom kamenu dramom koja je silnički izravna, direktna, snažna i praskovita, i krajnje izazovna za današnju hrvatsku zbilju u kojoj se ponavljaju stari probitci i rađaju novi.

Gotovac, prema osobnom svjedočenju, od samog djetinjstva volio je istinu i nije znao, nije želio, nije htio, i nije mogao šutjeti. Rođen u Imotskom, u gradu koji se ne da zavarati, u malom narodu, ušutkanom, sklonom dvojnom životu, jednom u javnosti i drugom u obiteljskom domu. Čega ga je sve to stajalo, jer je više volio ideal nego uvjerenje, i zašto usprkos tome nije bilo načina ni cijene kojom bi ga se moglo zaustaviti i ušutkati, Svrtan pokazuje s glumačkom strašću koja je snažnija od kazališnoga čina i kazališne drame, a to je, već itekako, pokazala dosadanja kazališna kritika, kao i dugi gromoglasni pljesak koji mu je u utorak večer u bogomdanom MeštovićevomKaštilcu podarila splitska publika. Riječ je tako tekla spontano i jasno, onakva, samo gotovčevski nevjerojatna, živa, trajna,svevremena…, nije je poremetila ni bura koja je razbacala stvari po pozornici, kao da je bogomdano došla osnažiti dramski učinak.

Monodrama Moj slučaj obuhvaća djetinjstvo, odrastanje, zrelu dob, godine tamnovanja, literarno stvaralaštvo i predratnu i poslijeratnu borbu Vlade Gotovca za raznolikost nasuprot ograničavanju i ujednačavanju u svim područjima života te beskompromisnu raščlambu naše suvremenosti.

Ta je monodrama kristalno jasna, odašilje poruku istine, ljubavi, duhovnosti, zajedništva i uvažavanja različitosti stavova i mišljenja, pravde i iskrenosti, prolaznosti i vječnosti, duboko usmjerena protiv mržnje i netrepetljivosti za koju je Vlado Gotovac bio nasilno i lažno optužen. Ona govori o čovjeku, koji je volio istinu i dom, koji čuo glas svog naroda i jezika, ona je oda pjesniku koji se nije želio baviti politikom, ali, nažalost, politika s bavila njime …

Ova kazališna predstava ne će promijeniti tijek povijesti, ni vratiti vrlinu u ljudsko srce, niti iznjedriti Hrvatsku kakvu je sanjao Gotovac, ali svejedno, poziva na ćudoređe u politici, koje se u posljednje vrijeme izgubilo, na štetu Hrvatske, stoga, veliko bravo Borisu Svrtanu što je, režirao i glumio, i postavio monodramu Moj slučaj na hrvatsku pozornicu.

I zaključimo u konačnici, bezobzira gdje i kad igrao, u kojoj državi, u kojim prostorima, u koje doba, pod kojim uvjetima, u koje vrijeme, svojom vrsnom izvedbom (za koju je potrebna dobra psihološka kondicija) u skladu riječi i pokreta, tijela i kretnje, gromoglasja i šutnje, Boris Svrtan, nošen stvaralačkom i glumačkom strašću svjedoči i najavljuje da će ta strastvena monodrama Moj slučaj posvećena svevremenom i suvremenom velikanu hrvatske misli i pera ( u kojoj se čuje hrvatski glas) biti i u budućnosti rado tražena i gledana, jer on(a) iznova, i iznova, iznosi i opisuje bit ljudske stvarnosti u vječnoj neprolaznosti.

Dragica Zeljko-Selak