Kad je stigla tužna vijest iz Hrvatske da je danas, u nedjelju ujutro, 1. studenog 2013., pronađeno mrtvo tijelo Zvonke Bušića u njegovoj kući u Rovanjskoj blizu Zadra, suzdržao sam se od zaključka, ali nakon izvješća Zvonkinih prijatelja i službenih informacijama suočio sam se s stvarnošću: mučenički je život – i tragično je  preminuo!

Ipak, ne mogu vjerovati da je čovjek s takvim čvrstim karakterom, s voljom za život i ljubavlju za domovinom, podigao ruku na sebe i ostavio u tuzi svoju suprugu, suputnicu i suborca, obitelji, rodbinu, brojne prijatelje i znance, pa i veliki broj državotvornih istomišljenika.

Mogao smo, naime, očekivati od Zvonke neke drastične odluke, čak i izvan zakonskih okvira, jer u životu on nije poštivao zakone koji nisu bili pravični. U njegovoj duši nije bilo kompromisa između dobra i zla, a nije se bogme puno ni predomišljao ako je trebalo suprotstaviti se protiv svih ljudskih zala. Njegov hrvatski nacionalni idealizam bio mu je barometar u životu; vjerovao je u Bog i imao je nada da će za vrijeme svoga života vidjeti oslobođenu Hrvatsku.  To je i doživio.

Ali, dočekao je oslobođenje Hrvatske u američkom zatvoru, gdje je čamio 32 godine zbog preuzimanja američkog putničkog zrakoplova, iz kojeg je prisilio New Times da objavi memorandumom o položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji, a u letu preko Atlantika (od New Yorka do Pariza) bila je informirana svjetska javnost o strahotama koje čini četničko-komunistički režim u Hrvatskoj.

Uspjeh je bio izvanredan, ali kazna je bila drastična. Nikad se nikome nije požali da mu je teško izdržavanje zatvorske muke u američkim zatvorima. Nikada se nije požalila ni  njegova supruga, koja je također bila sa Zvonkom u akciji i na izdržavanju  kazne.

Američki su zatvori vjerojatno jedni od najokrutnijih zatvora u svijetu. Pokojni Drago Sudar, koji je također prošao sve zatvorske torture u američkim  zatvorima (od službenog osoblja do zatvorenika, mahom američkih crnaca, meksikanskih drogaša i multinacionalnih mafijaša), tijekom posjeta i dopisivanja dao mi je jasnu predodžbu što se sve događa u zatvorskim ćelijama, a on je bio u stalnoj vezi sa Zvonkom, pa sam tako donekle imao uvida i u Zvonkine zatvorske okolnosti.

Hrvatska je emigracija ponižena i odbačena

Kada razmišljam o sudbini hrvatskih emigranata, koji su dali svoje živote za Hrvatsku, te o onima koji su dali sve od sebe – izuzev života, a kako su bili omalovažavano dočekani, primljeni  u RH od oni koji su od nas uzeli novce, a potom uzeli i vlast u Hrvatskoj, te vladaju s istim metodama s kojima je vladala Jugoslavija, protiv koje smo se borili i koju smo vojnički uništili.

Doduše, ima veliki broj emigranata, koji su u emigraciju došli iz različitih potrepština,  među kojima ima i avanturista, provokatora, izdajica i ubojica, koji su se vratili u prvih mah i zauzeli visoke položaje u državnim institucijama, obogatili se u privatizaciji i uživaju u raskošnosti.

Zvonko je sve to imao u vidu, i nakon izlaska iz američkog  zatvora, i povratka u Hrvatsku, mislio je da može sa svojom osobom,  koju nije trebalo predstavljati, unijeti duh zajedništva u hrvatske desničarske stranke, strančice i udruge, kako bi stvorili zajedničku višestranačku udrugu, koja bi se mogla suprostaviti izdajničkoj i srbo-komunističkoj Vladi u Hrvatskoj.

Konačno se Zvonko uvjerio da mnogi čelnici nacionalnih (desničarskih) stranaka, koji su verbalni  ''domoljubi, rodoljubi i državotvorci'', nisu ništa bolji od onih koji su na vlasti, jer su zaraženi egoizmom i samodopadljivošću, kojim je stalo do položaja, isto kao i onima koji danas vladaju u RH.

Zvonko nije našao sebe u Hrvatskoj, kao što nije našao sebe u oportunističkoj i minimalističkoj emigraciji, koji su u naše vrijeme bili u većini. Teško je zamisliti, da sva ona očekivanja, nade i želje, koje je Zvonko imao dok je robovao, u njemu razbuktati razočarenje u hrvatski narod kojeg je volio više nego samog sebe, jer sebe je dao na oltar za hrvatsku državu.

Jugoslavenska propaganda, kao i današnji režimski mediji u RH imaju isto gledište glede Zvonke Bušića – da je terorist, a 43.000 četnika, komunista, udbaša i Titovih sljedbenika kojima je dokazano da su zločinci, jer su ubijali i klali u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću, kao i u vrijeme Osloboditeljskog rata (Domovinskog rata) - njih se tretira slobodnim građanima RH. S druge strane, srpska nacionalna manjina ima isti broj zastupnika (3) u hrvatskom saboru, koliko ima cijela hrvatska diaspora - polovica hrvatskog pučanstva! Samo čovjek koji nema razuma može razumjeti ovakvu apsurdnost!

Zvonko Bušić će ostati simbol hrvatstva

Dok je bio živ Zvonko je bio simbol muke i patnje u hrvatskoj emigraciji, ali očito nije bio prihvaćen u Hrvatskoj, jer ono zašto se je borio u suprotnosti je s onim s čime se susreo u (ne)slobodnoj i (ne)demokratskoj RH. Hrvatski se narod hrani s malodušnošću, malonacionalnošću, malokatoličanstvom, maloljudstvom i nimalo volje za žrtvu, a najbolji naputak  je sebičnosti.  Prije dva desetljeća Hrvati su bili uzor herojstva u svijetu, a danas ih se može samo prepoznati na nogometnim utakmicama hrvatske reprezentacije.!

U Hrvatskoj je domoljublje prihvatljivo, ali nacionalizam je rak-rana, ili kako jedan  umišljeni novinar napisa: 'tinjajući žarište mržnje''. No, Zvonko je imao drugačije tumačenje, jer je upravo zbog manifestiranje hrvatskog nacionalizma dobio drakonsku zatvorsku kaznu.

Kada se čovjek oduči da oduzme život sam sebi, onda je to krajnje ishodište koje je moguće učiniti u tom sudbonosnom vremenu, a ako to ljudi čine još pri punoj svijesti, kao što je Zvonko bio, jer je ostavio dva pisma; jedno svojoj obitelji i drugo hrvatskom narodu, onda je to bezizlaznost - odluka u očaju.  Na žalost, nije Zvonko jedini koji je sebi oduzeo život, naime ima više od 2000 hrvatskih branitelja koji također nisu mogli više živjeti u Platonovoj pećini (kako je Zvonko Bušić nazvao Republiku Hrvatsku), pa su svojim životom ukazali i posvjedočili na zlodjela koja su ih natjerala na najdrastičniju smrt.

Koliko god nije prihvaćeno samoubojstvo s ljudskog i Božjeg gledišta, kao odgovor na bilo kakvu životnu prisilu, suosjećan s onima koji su se odlučili na takvo okončanje života, jer su vjerojatno došli do prepreka koja su više i jača od njihove ljudske  izdržljivosti.

Možda će smrt Zvonke Bušića probuditi i pobuditi duše hrvatskog naroda, možda više nego što su to bile njegove riječi i djela, pa će u znak  žrtve koju je doprinio za Hrvatsku, biti ponukani da se trgnu iz učmalosti, oslobode od sebičnosti i organiziraju hrvatsko zajedništvo, koje će pobijediti vladajuću crveno-crnu kliku i sve neprijatelje hrvatskog naroda. Aleluja!

Možda se u Hrvatskoj neće podići spomenik pokojnom  Zvonki Bušiću, ali to nije ni bitno, jer on je za vrijeme svog života podigao spomenik sam sebi, kojeg neće moći srušiti zlobnici, antihrvatski i antikatolički neprijatelji, jer je učvršćen u srcima i dušama hrvatskih državotvornih rodoljuba.

S bolom u duši uručujem sućut ucviljenoj supruzi Julienni - Zdravki, ožalošćenoj obitelji i svim Hrvatima u obje domovine, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i u svijetu, koji suosjećaju tužni svršetak mučnog života pokojnog Zvonke Bušića. Pomolimo se  Isusu Kristu za njegovu dušu da po Isusovom milosrđu dođe u Kraljevstvo nebesko. Mučeniče, neka ti bude laka hrvatska gruda za koju si živio i u kojoj si preminuo!

Rudi Tomić, Kanada