Zar nije paradoksalno govoriti o jednom režimu, za koji smo sve do danas govorili da je to jednoumlje, diktatorski režim u režiji jedne obitelji čitavih četiri desetljeća, režim koji je sa svojom sigurnosnim aparatom i vojskom , u Libanonu, za vrijeme okupacije činio sve kako bi ih ljudi mrzili.

Ubijali  su neistomišljenike, odveli ljude u sirijski zatvore po uzoru na goli otok u Hrvatskoj (da se ne misle da je to tek izmišljotina,zatvor se zove Mazze, što može svaki čitatelj provjeriti), za koji zna svaki Libanonac da na kažem i Sirijac.

Krali su automobile po cesti. Vrlo jednostavno i okrutno izbace  te iz tvog automobila  i bit će dobri što će ti poštedjeli  život ili eventulano te neće te odvesti u logor Mazze. Predaj kljuć i snađi se kako ćeš doma.T o je bila svakodnevna slika u Libanonu za vrijema sirijske okupacije. To je taj režim protiv kojeg se bore pobunjenici u Siriji.  Paradoks je u tome što je taj režim nekome dobar, da budem i precizinji, nekom je bolji od nečeg drugog.

Naime ,mora se priznati da su kršćani u Siriji kojih je tek nešto više od 10%, nisu proganjani, nisu maltretirani, unatoč ,možda raspoloženju odnosno neraspoloženju stanovništva druge vjere.  Dapače službena politika na njih je gledala sa naklonošću jer  je kršćanska manjina dodro došla kao podrška vlasti s jedne strane a s druge strane uvijek je s tom politikom htjelo pokazati svijetu, osobitu zapadu, kako su kršćani u toj zemlji ravnopravni građani jedne sekularne države.

Tako je zapravo bilo i u Iraku, Egiptu i u svim arapskim zemljama gdje su kršćani manjina, dok je Libanon  jedna jedna sasvim druga priča za sebe jer je Libanon koncipiran drukčije i po drugim možda osnovama, ali je to tema za sebe.

Kršćani koji žive i uživaju jedan određeni status, svjesni tog jednoumlja i izostanka demokracije, daju potporu tom režimu, jer u protivnom, kad tražiš promjene, višestranačje, izbore i slično, dobit ćeš nešto što u samom početku predstavlja opasnost za sam opstanak kršćana.

Bez obzira što je riječ o parolama za svakodnevnu političku potrošnju, koje ne nakon eventualnih promjena vlasti bile neizvedive, ali svejedno za običnog građanina parole zastrašivanja kršćana, incidenti u kojima  ubijaju kršćane, ma koliko god oni bili incidenti, one su opasne i uznemirujuće, jer nedavno ubijanje svećenike i mještane jednog čitavog sela ne može biti dobar put za demokratske promjene .

Prijetnja koja se čuju od strane sirijskih pobunjenika, da se po njihovom dolasku na vlast neće više se čuti niti jedno crkveno zvono, su jako zabrinjavajuće.

Parole u prijevodu,  „alauti u tabut“ (lijes), „kršćani u Bejrut, za jedne smrt a drugima tu mjesta više nema“ nisu ugodne za slušati i kad bi bili vicevi ali one i pokazuju atmosferu  u kojoj žive kršćani u siriji .

Niti u Iraku nije bilo puno bolje. Svi se mi sjećamo kako su po padu režima Sadama Huseina prošli kršćani . Spaljene  i srušene su ima crkve, pobijeni su svećenici i nedužni građani.

Samo zato što su kršćani, prisiljeni su na prodaju svoje imovine, kuća i svega što imaju, zbog čega su i napustiti Irak tražeći svoj mir i sreću negdje po svijetu.

To su činjenice o kojima i službene politike razgovaraju, tako da u ovom slučaju nije riječ ni o kakvim spekulacijama.

Treba li uopće spominjati što Kopti u Egiptu doživljavaju?

Suvišno je govoriti i pisati o tome, jer sukobi i žrtve govore sve. Odmah po padu režima Husnija Mubaraka , Koptima se počelo događati rušenja i paljenja crkava, bezrazložna  ubijanje  i slično.

Dakle, scenarij je potpuno sličan, čuva te jedan režim, nimalo demokratski i okrutan, u kojem vlada lopovluk, nepoštovanje prema pojedincu, zakon je za neke - blagostanje za druge.

U normalnim društvima čovjek bi težio da to promjeni, ali u ovim arapskim prisiljen je braniti diktaturu zbog vlastitog opstanka.

Zar  to nije  apsurd?

Jean Chedid

Jean Chedid je etnički Libanonac - kršćanin, koji ekskluzivno za HRsvijet komentira događanja u Siriji.

Vezani članci:

-Jean Chedid: Je li i BiH potencijalni sirijski barut?