Kad sam čuo da se stvara Savez za Hrvatsku, silno sam se razveselio. U nadi kako su se okupili ljudi od imena i ugleda u narodu, koji će oko sebe okupiti one koji ne nalaze izbora u postojećoj ponudi, pa su se malodušni povukli u sebe. Ipak, kad su se na pozornicu počela uspinjati lica koja će Savez tvoriti, moje početno oduševljenje postupno je splašnjavalo.

Da se razumijemo, svatko od nas je krvav ispod kože i ne treba uložiti previše truda kako bi mu se našao poneki, manji ili veći, nedostatak. Zato ću se kloniti takve vrste nedostataka. Navest ću tek neke znakove koji upućuju na oprez kad su u pitanju ljudi koji su pred neki dan jedan drugom dali ruku za Hrvatsku. Bez obzira na njihove dobre namjere koje, vjerujem, većina njih, ali ne svi, doista i ima.

Ono što upada u oči jest da je Savez okupljen oko HDSSB-a, stranke već afirmirane na političkoj sceni, jedine parlamentarno zastupljene među okupljenima. Mučen istim brigama kao njegov istarski pandan s druge strane političkog spektra, pandan kako po snazi na državnom nivou (3%), tako i po regionalnom značaju ali i sukobu s najvećom strankom na svom političkom polu, ovaj se sabor odlučio za sasvim drukčije rješenje. Za razliku od IDS-a, u njegovu slučaju nema ni pomirenja ni sporazuma s jačim na kojeg je prirodno upućen. Svjestan kako izborni prag za EU izbore sam ne može prijeći, radije će oformiti savez u kojem će baš on biti najjači. U onom boljem slučaju (mogući gori ne ću ni spominjati) ova je stranka pod znatnim utjecajem zatočenog hrvatskog generala Branimira Glavaša. A heroj obrane Osijeka, ruku na srce, nije se baš dosad iskazao u procjenama političkih prilika. Zbog jedne od njih još i danas teško ispašta. Na našu sramotu!

Dr. Kujundžić, na glasu kao vrstan liječnik, umalo je postao predsjednikom HDZ-a pridobivši mnoge. Ipak, nije imao vjere ili strpljenja pričekati slijedeću priliku i dobivenu podršku kapitalizirati unutar stranke, već je odlučio osnovati novu. Na izravno prozivanje Andrije Hebranga kako se na poziv Vlade svim liječnicima nije aktivno uključio u Domovinski rat, odgovara uopćeno i odveć samozatajno. Krasan odgovor i stav kad bi se radilo o anonimnoj osobi. Ali ako ste odlučili nastupiti na javnoj sceni, na pitanja od ovakve važnosti za vašu vjerodostojnost, posebno uzme li se u obzir opcija koju želite zastupati, nema mjesta nekonkretnom odgovoru. Nego: Bio sam tamo i tamo! S ovim i onim! Pitajte njih! Ili možda: Nisam bio!

General Lukić, suradnik predsjednika Tuđmana u vrijeme stvaranja hrvatske države, među prvima je iskreno i otvoreno javno progovorio o tome tko zapravo upravlja našom Hrvatskom. I kapa mu dolje zbog toga! Ipak, bilo bi lijepo kad bi objasnio kako to da je tako često i rado viđen gost na lokalnoj televiziji koja je bez zadrške navijala za ljevicu na posljednjim parlamentarnim izbora. A prije nepunih godinu dana i na onim lokalnim, u županiji u kojoj joj je sjedište i gdje ima najveću gledanost. Tako je u županiji kojom upravlja gđa Lovrić-Merzel ljevica preuzela 4 grada kojima dotad nije vladala. I to ona najveća! Sad ta ista televizija otvoreno druka za Savez.

Također, zanimljivo je kako i naglašeno desni internet portal Dnevno.hr vrlo blagonaklono gleda na g. Lukića. Ne bi to bilo ništa čudno kad isti ne bi imao i srpsku inačicu, također nacionalno naglašenu, samo što je druga nacija u pitanju. Navedeno upućuje na zajednički izvor financiranja smješten u inozemstvu. Uloga g. Lukića kao konzultanta austrijske tvrtke u američkom vlasništvu, koja je izgubila

od finske Patrije na javnosti sve poznatijem natječaju, ove sumnje ne umanjuje. A povijest nas uči kako onaj koji strancu nešto duguje, obično mu još i više vrati.

Hrvatska stranka prava, vođena od Danijela Srba, u slobodnom je padu aterirala na 1,4% glasova na prethodnim EU izborima. Čime je zapravo na prirodan način završen proces ujedinjenja pravaša. Ne sastankom lidera i podjelom funkcija, već slobodnom voljom birača koji su izabrali Ružu Tomašić. I to na zajedničkoj listi s „omrznutim“ takmacom. Vrijedi spomenuti i kako postoji inačica HSP-a koja je na vlasti. Ona u Federaciji BiH. Izabrana od bošnjačke političke elite s mizernim udjelom glasova u hrvatskom biračkom tijelu služi tamošnjem SDP-u kao čekić za zabijanje čavala u lijes političkih prava BiH Hrvata. U Hrvatskoj je živahna tek u jednoj, već spomenutoj županiji, kao kamenčić u ne baš bisernoj ogrlici županice Lovrić-Merzel.

Branko Borković, zadnji zapovjednik obrane Vukovara, samim se time već upisao u legendu. No nije li neobično kako dijabolična teza o prodaji Vukovara, rado promicana od onih koji potiču podjele među Hrvatima, kod njega nailazi na iznenađujuće dobar prijem? Ne kod nekog razočaranog branitelja načeta zdravlja, nego baš zapovjednika, k tome još i čovjeka s političkim ambicijama?! Također, nije lako zaboraviti kako je iste večeri kad je narod u Vukovaru odnarođenoj vrhuški okrenuo leđa, pohitao u TV studio amortizirati političku štetu posramljenih vlastodržaca protiv kojih bi se sad, eto, borio. Ili možda ne bi protiv njih, nego protiv koga drugog?! Previše je loših znakova da bih povjerovao u dobre namjere Mladog Jastreba. Volio bih da se varam…

Začuđuje i način donošenja odluka za koji su se odlučili u Savezu. Bez vođe, suglasjem njih osmorice (kud baš 8 kao nekad na ovim prostorima), što bi se prije moglo očekivati u komuni hipija nego u političkom savezu desne orijentacije. A da ne spominjemo kako se mnogi od njih nisu uspijevali usuglasiti ni sa onima sebi sličnijima u strankama u kojima su se prethodno našli. Sudeći prema tome donošenje odluka Saveza moglo bi potrajati.

Ipak, nekako je ostalo visjeti u zraku kako bi Savez trebala predvoditi gđa Željka Markić koja je maestralno vodila zapaženu inicijativu „U ime obitelji“, sve do konačne referendumske pobjede. Ipak, gđa Markić pokazala je kako ima izražen politički instinkt i samokontrolu. Hinjena novinarska podilaženja i već pomalo nervozna nagovaranja nisu u njoj pobudila sujetu. Nije se dala uloviti na bačen mamac. Otrovnih pera, a i kamera, jedva bi dočekali njeno svrstavanje u stranački tor, jer bi dobili uvjerljiv povod za daljnje blaćenje njezinog budućeg društvenog, a moguće i političkog, djelovanja što širinom nadilazi granice stranaka i zajedničkih lista.

Možete li zamisliti kako GONG i B.a.b.e prelaze u SDP ili HNS ? Teško, jer tad bi bili skoro posve beskorisni. Stoga je razumno postaviti pitanje kako će svrstavanje Hrasta u novi politički savez djelovati na angažman, vjerodostojnost i percepciju nevladinih udruga koje vode njihovi ljudi. Udruga koje su se iskazale vrijednim radom na iznimno važnom području gdje je ljevica dominantna. Radom koji se očituje u društvenim inicijativama, izobrazbi kadrova, kreiranju obrazovnih programa i modula i okupljanju intelektualaca. Zašto ne i stvaranju budućih istaknutih članova desnih stranaka i stranaka centra? A netko će trebati sjediti i u vijećima javnih tvrtki i kulturnih ustanova. Vrijedi naglasiti i važnost ovih udruga pri donošenju osjetljivih svjetonazorskih odluka od strane, bude li je uopće, buduće desne vlade. Ne samo u njihovoj pripremi, već i izražavanjem nezadovoljstva što nisu bile radikalnije.

Bilo bi zanimljivo i nekako provjeriti zna li itko od 8 veličanstvenih kako trenutni izborni sustav može donijeti veći broj mandata jednoj listi s 40% glasova nego dvjema listama s glasovima podijeljenim u omjeru 34:11? Iako je ukupan zbroj glasova u drugom slučaju veći za 5%, što i nije malo.

A ima ih možda i koji misle: Ako se ljevica dijeli na blokove, možemo i mi! Ali što ako je na ljevici u tijeku preuzimanje a ne dijeljenje?! Ona je to sposobna učiniti, jer ima za to potrebnu pozadinsku strukturu, znanje i medijsku infrastrukturu. Baš kao i za mrvljenje desnice.

Grgur S.