Bosnu i Hercegovinu ovih su dana zapljusnuli valovi nasilja. Prosvjedi koji su u prvim trenucima nazivani socijalnim buntom i pobunom „gladnih usta“ ubrzo su pokazali svoje pravo lice.

Rušilački pohodi prema državnoj i privatnoj imovini, upotpunjeni slikom spaljenih institucija, uz šutnju najviših predstavnika vlasti i orkestriranu kampanju djela medija, stvorili su sliku koja podsjeća na razdoblja revolucionarnih prevrata u zemljama trećeg svijeta.

Ubrzo nakon neuspješnog plasiranja te iste revolucije na hrvatska područja u BiH, u djelu bošnjačke javnosti pojaviše se neke neformalne skupine, koje sebe nazivaju „Plenumima građana“, samouvjereno najavljujući kako su spremni preuzeti vlast.

Okićeni crvenim zastavama i zvjezdama petokrakama, ubrzo priopćiše javnosti kako je temelj njihovog angažmana borba za radnička prava, poništenje privatizacije, povrat tvornica radnicima i naravno, preuzimanje vlasti bez izbora.

Nedugo nakon izbijanja „kontroliranog kaosa“  oglasi se i jedan tamošnji sindikalni čelnik, proglasi njihove zahtjeve revolucionara dobrim i podrži poništavanje privatizacije i davanje poduzeća radnicima, uz dodatak da „bahate i bogate vlastodršce“ treba „ staviti na minimalac“.

Da ne bude zabune, ne radi se o početku Brozovog komunističkog ustanka, niti Castrovog, niti Gadafijevog, niti Sadam Huseinovog, niti ustanku Crvenih kmera. Riječ je o Bosni i Hercegovini i zahtjevima izrečenim ljeta gospodnjeg 2014.,  odnosno dva desetljeća nakon što je u modernoj Europi, bar prividno, srušen komunizam.

Odmah po izbijanju „radničke“ revolucije u BiH uslijediše potpore avangardnih skupina i pojedinaca iz „Regiona“. Tako s beogradskih Terazija dobiše potporu  nekoliko stotina srpskih komunista, kojima se pridruži i „hrvatski“ beograđanin Boris Dežulović, preko svoje medijske potpore u Republici Hrvatskoj.

Sa ozemlja onog djela bivše države, koji je trenutno u Europskoj uniji, oglasiše se mnogi avangardni pojedinci i skupine, te otvoreno podržaše zahtjeve radničke klase koja je ostala bez tvornica. Raščlanjujući njihov popis jednostavno se dođe do zaključka kako je riječ o istoj onoj strukturi koja je uz potporu sredstava  iz državnog proračuna pokušala oboriti referendum potaknut od strane inicijative „U ime obitelji“.

U takvoj situaciji, dok se predsjednik Ivo Josipović u Sočiju družio sa Lukašenkom, Janukovičem, Erdoganom i drugom „demokratskom“ elitom „modernog svijeta,  Zoran Milanović krenu na poziv svog bosanskohercegovačkog kolege Vjekoslava Bevande na put u Mostar.

Jedan od rijetkih državničkih poteza aktualnog premijera, u međuvremenu bi izviždan sa Baščaršije, uz jasnu asistenciju Josipovićevih zagrebačkih zviždača, kojima su odsustvu aktualnog predsjednika dirigirali njegovi dvorski savjetnici. Potporu im dade i redateljica Jasmila Žbanić, svojevrsni fenomen koji je u svojoj dosadašnjoj filmskoj karijeri dobi znatno više nagrada nego što je snimio filmova, ali i zaslužio ozbiljne optužbe prema kojima je riječ o uradcima koji promiču pedofiliju.

U pozadini ovog „radničko-LGBT-ovskog“ igrokaza i na „djelu Regiona“ koji se nalazi u Europskoj uniji  nastaviše se slični procesi. Tako analitičari zamijetiše iznimnu sličnost između Mesićevog predsjedničkog programa iz 1999. i do sada objavljenih dijelova programa novoformiranog Saveza za Hrvatsku. I jednim i drugim obećanja o poništavanju privatizacije jedan je od glavnih ciljeva, što je jedna od poveznica i sa „radničkim prosvjednicima“ s početka ovog teksta. I Mesić ranije, kao i novoformirana koalicija sada,  imaju slične stavove u lustraciji. Mesić je, prisjećanja radi, obećavao, i proveo, detuđmanizaciju, što je također lustracija, ali ne ostataka jugoslavenskog komunističkog sustava, nego onih koji su stvarali i branili Republiku Hrvatsku.

Kojim bi pravcem neki od ključnih članova Saveza sa Hrvatsku, ali nikako svi, poveli proces lustracije koji ustrajno zagovaraju, teško je iz ove perspektive procijeniti.  Sudeći prema njihovim dvojbenim životopisima i čestim promjenama svjetonazora čini se izglednim da bi taj proces mogao ići u oba smjera.

>>Savez dobrih namjera …

Kad se sve to pokuša sagledati trendovski, ponovo se kao izgledna nameću oba zaključka. U slučaju potpori izručenja Josipa Perkovića nameće se jedan trend, dok u slučaju potpori  ustavnim promjenama s ciljem suđenju Perkoviću u Hrvatskoj, kao  i na poništavanje  privatizacije i pozivanja na „povratak tvornica radnicima“, nameće sasvim suprotan trend.

Ta dvojnost nameće se i u odnosu prema Željki Markić i inicijativi „U ime obitelji“. Dok s jedne strane očekuju pridruživanje ove inicijative Savezu, s druge se strane neki od članova tog istog Saveza otvoreno  solidariziraju sa „nositeljima bošnjačkog proljeća“, kao i LGBT udruge i Zelene liste, što svakako cijeloj ovoj situaciji daje tragikomične obrise.

Upravo zbog ovakvih postupaka i čestog pribjegavanju trendovima birači moraju biti posebno oprezni kome daju svoj glas. Prije nego kažu svoje „DA“ neka dobro odvagnu kamo koja opcija u biti vodi. Umjesto potpori desnici u konačnici bi mogli poduprijeti Ivu Josipovića i svjetonazor „crvene Hrvatske“, koji je zagovarao u prošloj kampanji.

Ukoliko ovaj put i Josipović ne promjeni trend i otvoreno, poput bosanskih „proljećara“ ne  iziđe sa sloganom „Tvornice radnicima!“

Josip Zdunić