Iako Svjetska poštanska banka međunarodne poštanske brojeve dodjeljuje po principu jedna država – jedan broj, od 1. siječnja ove godine taj broj ima i Republika Srpska. Sudeći prema pisanju medija, to se dogodilo zahvaljujući snažnom lobiranju Republike Srpske, koje je stiglo čak do UN-a. Što ustvari znači ova iznimka? Promišljeni i unaprijed planirani ustupak, kao što je bilo i u slučaju Kosova? Podloga za odcjepljenje? Slučajnost svakako nije, ne moramo se s takvom mišlju niti zanositi!

Zašto je i Svjetska poštanska banka učinila ovakav ustupak manjem BiH entitetu  sa srpskom većinom, dok istovremeno političkim i vojnim vođama HR Herceg-Bosne i Republici Hrvatskoj pokušava suditi u Haagu zbog navodnog pokušaja secesije, pitanje je na koje rijetki pokušava pronaći  bilo kakav odgovor ?

Naravno, nerijetki će se složiti kako je dodjela poštanskog broja samo slijed  davno započetih procesa na ovim prostorima. Pažljiviji kroničari povijesti ovih prostora pamte međunarodnu potporu Miloševićevom ratnom stroju za ratove u Hrvatskoj i BiH, pamte naravno i embargo na uvoz naoružanja donesen na prijedlog Budimira Lončara, ali i odluku VS UN-a o podjeli BiH  omjerom 51:49.

Mnogi se sjećaju i ultimatuma. NATO saveza, te vojne oštrice globalne političke moći, kojim su koncem 1995. Hrvatske snage i general Ante Gotovina zaustavljeni svega dvadesetak kilometara od Banja Luke, čime je zapravo velikosrpska Miloševićeva politika, nakon niza poraza u Hrvatskoj i BiH, spašena od  potpunog vojnog debakla zapadno od Drine.

Daytonski sporazum i sve što je nakon toga uslijedilo potvrdilo je Republici Srpskoj stabilan status unutar labave i zamršene državne zajednice, kakva je današnja BiH. Aktivnosti međunarodne zajednice u postdaytonskom razdoblju također su na različite načine pogodovali jačanju opcije neovisnosti RS-a.

U tome se posebice isticao britanski diplomata Pady Asdown, poznat po optužbama Franje Tuđmana za navodnu podjelu BiH,  koji se u vrijeme svog mandata na čelu Ureda visokog predstavnika u BiH, iz nekadašnjeg zagovornika Miloševićeve politike, odjedanput pretvorio u zagovornika centralizirane BiH, čime je zapravo samo potpomogao daljoj homogenizaciji bosanskih Srba oko projekta Republike Srpske.

Kroz čitavo ovo razdoblje službeni je Beograd bio čvrsto uz projekt najprije Karadžićevih a zatim i Dodikovih pristaša. Istodobno, službeni se Zagreb ne samo distancirao od hrvatskog naroda u BiH nego je vodio aktivnu ulogu u slabljenju  položaju dijela hrvatskog naroda koji živi u toj državi. Pojedini hrvatski političari i diplomati otvoreno su se hvalili kako su sudjelovali u demontiranju Herceg-Bosne. Ipak, najdalje su u tome otišli Stjepan Mesić i Ivo Sanader. Prvi zbog lažnog svjedočenja u Haagu a drugi zbog podjele tamošnjeg HDZ-a na dvije opcije, čime su ispunjeni svi potrebni preduvjeti za ulazak u ovu Lagumdžija-Komšićevu sferu potpune majorizacije hrvatskog naroda u toj državi.

Posljednjih mjeseci pred haškim se sudom vode dva procesa – oba hrvatskim generalima i oba zbog sudjelovanja u navodnom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom. Prvi – zbog navodnog organiziranog progona Srba s nekada privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske, osmišljenog po matrici Save Štrbca i njegovog Veritasa.

Drugi – zbog navodnog organiziranog progona Bošnjaka s prostora nekadašnje Herceg-Bosne, osmišljenog na temelju matrice proizišle iz tajnog svjedočenja Stjepana Mesića u Haagu.

Ukoliko u ova dva slučaja dođe do izricanja presuda hrvatskim generalima i nekadašnjim vođama HR Herceg Bosne onda će politički predstavnici Bošnjaka i Srba imati i te kakvih razloga za slavlje.

Bošnjaci će moći likovati zbog činjenice da je tom presudom Hrvatska okarakterizirana kao agresor na BiH, a Herceg Bosna zločinačkom tvorevinom, što će stvoriti sve dodatne pogodnosti  za potpunu majorizaciju hrvatskog naroda u Federaciji BiH te otvoriti sve pretpostavke za tužbu BiH protiv Hrvatske na međunarodnom sudu u Den Haagu.

Ukoliko dođe do presude generalima Gotovini, Čermaku i Markaču onda će to biti i te kakva potpora srbijanskoj tužbi pred međunarodnim sudom u Den Haagu i po svemu sudeći posljednja faza pritiska na Republiku Hrvatsku u procesu od optužnice protiv Srbije.

U slučaju pravomoćnih haških presuda u ova dva slučaja Republika Hrvatska će biti potpuno izjednačena sa Srbijom po pitanju odgovornosti za ratne strahote nastale tijekom ratova vođenih prilikom  raspada nekadašnje države.

Zbog svega iznesenog čini se kako nakane međunarodnih središta moći i njihovo favoriziranje neovisnosti manjeg bh entiteta ne treba nikog iznenađivati. Pogotovo hrvatska javnost ne treba nasjedati na priče o tome. Ono što se nad Republiku Hrvatsku nadvilo poput „damaklovog mača“ su posljedice koje mogu doći zbog dviju nadolazećih haških presuda kao i zabrinjavajući položaj hrvatskog naroda u BiH.

Ukoliko naime Haški sud uvaži zahtjeve britanskih tužitelja u slučajevima Ante Gotovine i Jadranka Prlića, onda će i međunarodni položaj Republike Hrvatske biti sve drugo samo ne i položaj stabilne države.

Upravo do toga dovele su priče o „salveti“, „Karađorđevu“, „dogovoru o podjeli BiH“ i  sudjelovanje jugoslavenskih recidiva s hrvatske strane u njima.

Na koncu, upravo u tim recidivima koji su služenje Beogradu zamjenili služenje Londonu treba tražiti izvorište većine hrvatskih problema.

Nikako u neovisnosti Kosova, Južnog Sudana ili u telefonskom broju Republike Srpske.

Mila Marušić