Srbija je dobila novi Memorandum u kome su detaljno razrađene temeljne strateške odrednice  srbijanske politike prema državama u bližem okružju, tvrde različita sredstva javnog priopćavanja.

Ta vijest, naravno, sama po sebi i nije neka osobita senzacija za bilo koga tko godinama promatra poteze srbijanske strane a posebice podrobnije analizira poteze službenog Beograda  kojima smo kao nacija i država izloženi posljednjih nekoliko mjeseci. Optužnice protiv hrvatskih branitelja, otvoreni zahtjevi za punom konstitutivnošću Srba u Republici Hrvatskoj, upute za izjašnjavanje Srba tijekom najavljenog popisa stanovništva, organiziranje peticije zbog ulaska Hrvatske u EU, kao i različiti pokušaji  pritiska na Haški sud u predmetu Gotovina-Čermak-Markač samo su neki dijelovi u širokom spektru srbijanskih strateških poteza temeljenih na novoj srbijanskoj strategiji.

Boljim poznavateljima prilika i običaja u međunarodnim odnosima poznato je kako u tim odnosima nema mjesta emocijama  - nema ljubavi ali ni mržnje. Dakako, postoje samo goli  interesi i saveznici putem kojih se pokušavaju realizirati interesi zacrtani u ključnim nacionalnim ili državnim strateškim dokumentima.

Nesporni su, dakle, i potpuno razumljivi, srbijanski pokušaji  redefiniranja nacionalne strategiju odgovorne za mnoga zla u bližoj prošlosti. Poglavito su razumljivi pokušaji redefiniranja te strategije zbog gole činjenice da ona opterećuje današnju Srbiju s čitavim nizom  hipoteka iz prošlosti uz istodobno snažno naglašenu želju za „regionalnim liderstvom“, bez obzira što to značilo.

Razumljivi su, isto tako, i srbijanski strateški pokušaji podjele povijesne krivnje za ratne strahote koje su se dogodile tijekom pokušaja prekomponiranja nekadašnje Jugoslavije u projekt Velike Srbije.

Međutim, sve pobrojano stavlja najviše nositelje vlasti u Republici Hrvatskoj  pred ustavnu i  zakonsku obvezu primjene širokog spektra strateških protumjera, čije se odlaganje nikako ne može pravdati već uhodanom krilaticom o tome kako ulazak u EU nema alternative.

Istodobno, političko-diplomatski potezi koje posljednja dva desetljeća vuče bošnjačko političko  vodstvo također su jasan pokazatelj kako se i u ovom slučaju radi o kontinuitetu dobro osmišljenih strateških poteza. Posljednji u nizu tih poteza dolaze u suradnji širokog nacionalnog spektra na čelu sa građanskim SDP-oma koga podupiru svi značajniji bošnjački krugovi - od SDA, preko bošnjačkih intelektualaca, pa sve do islamske zajednice i različitih islamističkih skupina financiranih od strane različitih arapskih fondacija i udruga.

Naravno, bošnjačkim intelektualnim i političkim krugovima nitko ne osporava njihovo legitimno pravo na vlastitu političku prosudbu kako će kroz građansku opciju puno jednostavnije ostvariti zacrtane velikodržavne  ciljeve. Ti ciljevi su sasvim očekivani ali ujedno i vrlo opasni kad  se pokušavaju implementirati u jednoj složenoj višenacionalnoj zajednici kakva je BiH. Bošnjački političko-intelektualni krugovi vide buduću BiH isključivo kao nacionalnu državu bošnjačkog naroda, što je za druga dva naroda u potpunosti neprihvatljivo. U realiziranju tih nakana, bošnjačko političko vodstvo, po uzoru na srbijansku „memorandumsku“ strategiju, ne prežu niti od prebacivanja kriznih žarišta na područje Srbije i Crne, što je vidljivo iz sve otvorenijih bošnjačkih zahtjeva za autonomijom Sanžaka.

Kad su u pitanju odnosi unutar BiH bošnjačko političko vodstvo, pak, u potpunosti slijedi upute određenih međunarodnih krugova koji ih godinama bodre u nakanama kako prioritetno moraju centralizirati odnose u Federaciji BiH, odnosno završiti proces dekonstituiranja hrvatskog naroda. Poruke ovakvog sadržaja posljednjih mjeseci su mjeseci redovito pristizale od strane britanske i turske diplomacije, različitih udruga i znanstvenika iz ovih dviju država ali i od međunarodne krizne skupine.

Analizirajući ovdje spomenutu praktičnu primjenu elemenata iz srbijanske i bošnjačke strategije dolazimo i do potrebe izrade obimne analize preventivnih političko-diplomatskih protumjera s hrvatske strane, odnosno prosudbe temeljnih elemenata iz hrvatske nacionalne strategije.

Međutim, najblaže što se u ovome slučaju može kazati svakako je zaključak kako te protumjere s hrvatske strane  nisu uopće kvalitetno usuglašene, niti  vidljive. Puno je naime dokaza koji, na žalost, potvrđuju činjenicu kako današnja Hrvatska uopće nema definirane nacionalne strategije. Nema čak niti sustavnih strateških odgovora na zamke koje pred hrvatske nacionalne interese stavljaju službeni Beograd ili Sarajevo.

Na žalost, posljedica je to već uhodanih politikantskih aktivnosti i prakse ispunjavanja tuđih zahtjeva, na što se doslovce svela ukupna aktivnost  hrvatske nacionalne politike u posljednjem desetljeću.

Upravo zbog toga svakodnevno svjedočimo paradoksalnim situacijama u kojima određeni politički krugovi u današnjoj Hrvatskoj doslovce bacaju „klipove pod noge“ vlastitom narodu i nacionalnoj državi. Neshvatljivo je i neprihvatljivo da hrvatsko državno vodstvo ne želi otvoreno stati uz hrvatske generale, časnike, dočasnike i vojnike koji su tu državu stvarali i branili. Neshvatljivo je i neprihvatljivo da hrvatsko političko vodstvo ne želi otvoreno stati uz hrvatski narod u BiH koji bije odsudnu političku bitku za vlastitu opstojnost. Neshvatljivo je i neprihvatljivo, isto tako, da hrvatsko političko vodstvo zagovara različita regionalna približavanja istočnim susjedima koji različitim metodama, istovremeno, ugrožavaju hrvatsku suverenost i pravni poredak.

Neshvatljivo je i neprihvatljivo da hrvatski politički i gospodarski predstavnici traže investicijske partnere po čitavom svijetu ali istovremeno na sve načine pokušavaju onemogućiti investicijska ulaganja hrvatskog iseljeništva u današnju Republiku Hrvatsku.

Sve su ovo gole i nepobitne činjenice koje idu u prilog tezi da hrvatski narod danas uopće ne upravlja svojom nacionalnom državom. Možda će neki reći kako su ovo preteške riječi.

Složit ču se i kazati: Da, naravno, teške su!

Međutim, teška je također i spoznaja kako Hrvatska Država u posljednjem desetljeću nema nikakve strategije osim strategije golog sluganstva, uništavanje ponosa vlastitih ljudi i rasprodaje nacionalnih interesa.

Strategija suverene države ne može, niti smije, biti temeljena na odumiranju i nestanku te suverenosti, bez obzira od kud ti zahtjevi i želje dolazili.

Hrvatska nacionalna strategija mora, naime, dati kvalitetan odgovor na ključna pitanja obrane  temeljnih nacionalne interese od različitih izvanjskih nasrtaja, bez obzira dolazili oni sa istoka ili zapada.

Dakle, nije uopće problem što Beograd, Sarajevo, London, Ljubljana, Berlin, Moskva, Washington ili Rim imaju vlastite nacionalne strategije. Problem je u tome što nas službeni Zagreb sustavno pokušava uvjeriti kako je golo poltronstvo i potpuno nezreo odnos spram većini strateških pitanja temeljna hrvatska nacionalna strategija.

Ilija Zovko