Arhiva članaka HRsvijet.net
Mile Pešorda: Corpus Croatiae
Našega naroda, nacionalno suverena ili s obilježjima nacionalnoga i državno-političkoga subjektiviteta neprekinuto tijekom proteklih više od tisuću ljeta (izuzevši krvava desetljeća croatocida pod tiranijom „Srboslavije“ u stoljeću XX. i četverogodišnju nacističko-fašističku okupaciju Hrvatske), kao da uopće više nema, toliko je naime nestao, od godine 2000., i kao pojam i kao nositelj suvereniteta i kao graditelj demokracije, u prigodnim javnim govorima i ozbiljnim razgovorima i euro-dogovorima, a koji se odnose na život i sudbinu samoga naroda hrvatskoga i države Hrvatske, koja izvorno po tom narodu nosi ne samo ime, nego esencijalno jest to što jest, oduvijek i, tako će, vjerujemo, ostati zauvijek, na istoj Stijeni iz koje bî stvorena Baščanska ploča. Govor predsjednika Josipovića, na svečanoj sjednici Vlade RH u povodu dvadesete obljetnice („trećesiječanjskoga“!) Dana državnosti 25. lipnja, u tomu je smislu uzorno „trećesiječanjski“, a to znači i račan-mesićevski, jer govornik, ni u takovoj jubilejskoj prigodi, ne izusti nijedanput riječ „hrvatski narod“, čak niti kao pojam iz Ustava RH, a ne spomenu se ni doista narodne žrtve u junačkom obrambeno-osloboditeljskomu ratu, borbi na život i smrt, cijele nacije, za slobodu Hrvatske.

Kada bi se razčlanila, ta besjeda, u svjetlu razuma, pravde i slobode, besjeda inače prazna od povijestno-filozofskoga promišljaja o hrvatskomu čovjeku i njegovu državotvornomu putu kroz povijest kao božanskoj kušnji i žudnji milijuna kao organičke nacionalne cjeline za doista svojom državom kao realitetom slobode i mira i absolutom istine, svakomu bi postalo jasno kakova nam se siva sutrašnjica piše bude li o njoj presudno odlučivao ovaj ili onaj „glasnogovornik“ ili „državnik“ koji uopće ne poimlje djelo Providnosti i Duh Univerzalnoga u životu naroda i tvorbi njegove povijesti, koji hrvatski politički narod u Republici Hrvatskoj svodi tek na „građane“, a hrvatski narod u Bosni i u Hercegovine i sve Hrvate van granica današnje Hrvatske, koja je u Domovinskomu ratu za nezavisnot nastala i stasala, na „dijasporu“, bude li i dalje razdržavljenim i obezdomljenim Hrvatski (državni) sabor, i to na način da tolerira, ili štoviše pokroviteljski podržava (Srb, 27. srpnja 2010.!), neke antieuropske postupke i fešte totalitarista po Hrvatskoj, da odgovarajućim rezolucijama i zakonima (pa, tako i jedinstvenim zakonom o hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnoj baštini) ne zaštićuje hrvatsko nacionalno blago, još nepopisano, od otimačina i od prisvajanja. Nu, ako se hrvatski narod slobode nije narodio u misli i svečanomu govoru sadašnjega hrvatskoga predsjednika, jest, ali kao dedijerski „narod genocida“, u znaku „privatnoga“ posjeta Hrvatskoj Josipovićeva privatnoga prijatelja Borisa Tadića, predsjednika rečetnizirane Srbije (države koja je, pod krinkom „Jugoslavije“, a prema riječima legendarnoga hrvatskoga partizana i književnika Vjekoslava Kaleba u „Vjesniku“ 8. ožujka 1992., „za sedamdeset godina okupacije promijenila nacionalni sastav na štetu Hrvata, to jest smanjila hrvatsko pučanstvo za najmanje trideset i pet posto“, da bi, u ratnoj agresiji na Hrvatsku nakon 30. svibnja 1990., prema svjedočenju istaknutoga člana srpskoga parlamenta i slavnoga glumca Bate Živojinovića u beogradskoj „Dugi“ g. 1992., osiguravala plaće i svu inu logistiku za 300.000 srpskih „Mladića“ na velikosrpskim četničkim radovima po okupiranoj Lijepoj Našoj), koji je 26. srpnja došao iz Srbije u Hrvatsku, u Jadovno, na spomen-dan pobijenim hrvatskim državljanima i građanima srpske nacionalnosti nevinim žrtvama „ustaškoga logora smrti“ g. 1941. u Jadovnu. Poklonio se srpski predsjednik na grobu svome rodu, ali i našemu narodu, u zemlji i državi Hrvatskoj, no u kojoj mjeri to bijaše izrazom boli i poštovanja prema životu živih i mrtvih, a u kojoj pak nastavak „rata simbolima“ i znak „nepoštovanja“ demokratske Hrvatske i „nastavak Koštuničine politike“ (N.Prokić), o tome će još progovoriti, savješću prosvijetljena, slobodna misao, misao slobode.
Glede na prešućivanu istinu o martiriju Corpusa Croatiae, na zaboravljenu „volju hrvatskoga naroda i svih građana“ da se „Republika Hrvatska oblikuje kao suverena i demokratska država“ (Ustav RH), dobro je podsjetiti na demokratsku dinamiku nastajanja Hrvatske i na dan 25. lipnja 1991., kada je predsjednik Tuđman, u Hrvatskom (državnom) saboru u Zagrebu, obznanio „s neskrivenim zadovoljstvom i ponosom cijelom svijetu volju hrvatskog naroda da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom“ te pozvao „sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnoga svijeta.“ Nepuna tri ljeta kasnije, podnoseći svoje „Izvješće predsjednika Republike o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini“, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga sabora, 15. siječnja 1996., dr. Franjo Tuđman je ustvrdio: „U čitavom Domovinskom ratu hrvatski narod imao je sljedeće ljudske žrtve: u Republici Hrvatskoj 10.668 poginulih i 2.915 nestalih (ukupno 13.583 poginulih i nestalih), te 37.180 ranjenih. U Bosni i Hercegovini Hrvati su imali 9.909 poginulih i nestalih i 20.649 ranjenih.“ („Izvješće...“, str. 14.)
Urotnike neistine, sluge novca i kneza tmine, koji rade na propasti slobodne i samostalne Hrvatske kao neodvisna nacionalnoga subjekta i na potresanju temelja na kojima je ona stvorena, narodne žrtve podnijete za spas i sreću cijele domovine i svih njezinih stanovnika ne će zaustaviti u mogućemu izvršenju zlodjela velike izdaje. Na savjesti je i političkoj volji živih odluka o slobodi nacije, to jest čin obznanjenja istine hrvatskoga Corpusa Croatiae, pod žarkom svjetlošću koje bi također nestali, u mraku naizgled tako moćni, nekim jugoovisnicima čak i privlačni, kukci barbarogenija i onemogućeni svi himbeni politički čini koji proizvode nacionalizme i vode u zavade među narodima, u sužanjstvo i propast.
Mile Pešorda (Hrvatsko slovo br. 845, Kolumna Eurogledi)