Nedavno sam radio intervju s akademikom Stjepanom Babićem. Naravno, uz jezikoslovna pitanja, nezaobilazno je bilo i političko pitanje hrvatskog ulaska u EU. Akademik je konstatirao da je ulazak u EU neizbježan, s čime se ja ne slažem, ali da je najveći hrvatski problem što nakon Tuđmana nemaju političara od formata koji bi bio u stanju valjano zastupati hrvatske interese u zemlji i u svijetu, pa tako i u EU, s čime se slažem.

Doduše, Babić je izrazio stanovite nade u političke potencijale Jadranke Kosor, no kako ja te nade ne dijelim, suzdržat ću se od komentara. Međutim, opaska o ''političarima od formata'' nagnala me na razmišljanje o nizovima političkih lidera i odrazu njihova djelovanja na političku povijest Hrvatske.

U slavljeničkom ozračju povodom svršetka pregovora s EU uočio sam jedan zanimljiv paradoks: najgori niz političkih lidera u hrvatskoj povijesti doveo je Hrvatsku do navodno najvećeg uspjeha u njenoj povijesti! Paradoksi kao takvi uvijek sjaje sjajem malog otkrivenja, čak i onda kada svjedoče o turobnom stanju stvari. Pa uživajmo!

Ante Trumbić i Fran Supilo, lideri s početka dvadesetog stoljeća bili su ljudi od formata, obrazovani, upućeni u politička kretanja u ondašnjoj Europi, iskreni domoljubi i ljudi spremni na rizike koje sa sobom nosi političko djelovanje u neslobodnoj zemlji. Skupa s eksponentom srpskih interesa u Hrvatskoj Svetozarom Pribićevićem uveli su Hrvatsku u prvu Jugoslaviju.

Supilo je, sluteći valjda kobnu pogrješku, poludio, a Trumbić se kasnije u Jugoslaviji prometnuo u najžešćeg hrvatskog nacionalista i protivnika Jugoslavije. Ukupna ocjena političkog učinka – nula!

Sljedeći vođa Stjepan Radić bio je nesumnjivo karizmatični lider, političar od formata. Kao takav stvarao je stanovite probleme srpskom kralju pa su ga smaknuli na spektakularan način, u Skupštini! Dobro, dobro, već vidim dosadne hrvatske povjesničare kako skaču i viču ''Nije u Skupštini …'', nebitno, poživio je još taman toliko da umre u Hrvatskoj i ima veličanstven pogreb.

Vladko Maček nije imao Radićevu karizmu, ali je uspio relativno dobro u mirnodopskim uvjetima kapitalizirati Radićevu borbu i ostvariti Banovinu. Da nije bilo Drugog svjetskog rata, možda bismo danas Mačeka slavili kao utemeljitelja hrvatske države!

Ante Pavelić je izgubio rat i navukao Hrvatima stigmu nacističkih suradnika, no nijedan objektivan povjesničar ne može mu poreći stanovitu karizmu i liderske sposobnosti. Uostalom, dva su Pavelića: jedan koji napušta udoban građanski život doktora prava i narodnog poslanika u Jugoslavenskoj skupštini da bi se na revolucionarni način borio za hrvatsku slobodu i samostalnost; i  drugi - diktator koji panično bježi iz zemlje ostavljajući narod i vojsku u rasulu.

Budimo pošteni i recimo koliko bi današnjih pripadnika naše političke elite bilo spremno učiniti ono što je učinio ''prvi Pavelić''!? iz aktualnog saziva Sabora, bojim se, nijedan!

Josip Broz je bio avanturist, neradnik i bonvivan, no sposoban, okretan i vrlo lukav političar. Stvar koju je zastupao, a to je boljševička revolucija i obnovljena Jugoslavija, ostvario je u potpunosti, stoga je, makijavelistički gledano, bio velik političar. Ukratko: dobar političar, nikakav Hrvat, a čovjek još gori!

Savka i Tripalo su u određenom trenutku predstavljali nadu za Hrvatsku, nisu uspjeli, ali su sačuvali minimum ljudskog i političkog integriteta pa tako i pozitivno mjesto u hrvatskoj političkoj povijesti.

Bakarić, Vrhovec, Bilić, Špiljak, Blažević, Šuvar itd. bili su komunistički apartčici  vjerojatno ni bolji ni gori od desetine tisuća sličnih u ondašnjem socijalističkom svijetu, povijest će pamtiti jedino one koji su se istaknuli po nekom zlu, primjerice Blaževića po suđenju Stepincu.

Hrvatska, objektivno rečeno, nije ni smjela imati istinskog lidera nakon gušenja Hrvatskog proljeća, tako da se taj period faktično i ne računa.

Tako stižemo do novije povijesti gdje se kao svjetionik izdiže gorostasna Tuđmanova figura okružena liliputancima poput Mesića, Račana, Budiše, Čačića i sličnih. Ostavimo li po strani deset slavnih Tuđmanovih godina, koje epehaovska piskarala vole nazivati mračnim, dolazimo do niza: Račan – Mesić, Sanader – Mesić, Kosor – Josipović.

Te tri kombinacije upravljale su Hrvatskom posljednjih deset i pol godina. Odmah da kažem, barem po mojem sudu, vrlo loše, katastrofalno! Ali tko sam ja, i kome je važan moj sud!? Činjenica je da gotovo sve relevantne političke snage u zemlji zagovaraju ulazak Hrvatske u EU, a posljednje ankete navodno pokazuju da i većina građanstva takvu politiku podupire, doduše tijesna većina, ali ipak većina!

Činjenica je također da i najveći broj javnih osoba zdušno podržava hrvatski ulazak u EU, a isto tako i svi veći mediji. Logičan je zaključak stoga da je ulazak Hrvatske u EU najvažniji, a često se čini i jedini politički cilj suvremene Hrvatske. Gore navedeni liderski niz, kakav god bio i kakvim se god kome činio, zaslužan je da smo nadomak tog cilja! Prema tome, za najveći politički uspjeh suvremene Hrvatske zaslužni su upravo ti lideri. Činjenice su neumoljive. A paradoks je sljedeći: i Račan, i Mesić, i Sanader, i ostali – i objektivno, i po mišljenju najvećeg dijela javnosti – nekarizmatični su lideri, blijede pojavnosti, a neki od njih, bogme, i zatvorske ptičice!

Račan je blijedi aparatčik kojega je uzdigla poslušnost Partiji nakon sloma Hrvatskog proljeća, Hrvatski list je svojedobno pisao da je nekažnjeno pregazio dijete, nikada nije naučio futur prvi ( govorio je, primjerice, ''raditi ću'' umjesto ''radit ću'') niti je znao što konkretno raditi. Razoružao je Hrvatsku pred rat, a postavljajući ministra Radoša na čelo Hrvatske pridonio je razoružanju i urušavanju Hrvatske vojske nakon rata, preveslao je Budišu i uzvisio Mesića, snizio je plaće zaposlenicima u državnim službama, a gospodarstvu nije pomogao, enormnim zaduživanjem u inozemstvu započeo je hrvatsko srljanje u dužničko ropstvo, ukinuo je prepoznatljive državne blagdane i simbole i uveo neprepoznatljive, čuveni ''škrabalaj'', pokrenuo je detuđmanizaciju i počeo progon hrvatskih generala, ženio se mnogo puta i liječio se, kao i svi hrvatski moćnici, izvan Hrvatske, počiva na Mirogoju pod pločom bez križa.

Stipe Mesić nikada nije ni slovio za pretjerano ozbiljnog čovjeka, sam je u Haagu, gdje li, priznao da mu nitko osim supruge ne vjeruje. Ja osobno gospođu Mesić ne bih tako podcijenio, ali to je njihova stvar. Pričao je neukusne viceve, međutim nikada nije objasnio otkuda mu novci za prvu kampanju. Njegov politički i ljudski habitus najbolje oslikava nedavna izjava da je Hrvatsku u ratu bilo lako voditi i da je to mogao bilo koji vozač tramvaju podjednako kao i Franjo Tuđman. Najžalosnije je što on uistinu tako i misli. Budući da je vodio dvije države a tramvaj ne zna voziti, čini mu se da je lakše upravljati državom nego tramvajem. Zaboravlja međutim da se prva država koju je vodio neslavno raspala, a i druga je pod njegovim vodstvom došla na rub propasti.

Ivo Sanader je teatrolog kojega su neumjerena ambicija i inozemni sufleri navukli na zabludu da je pravi teatar izvan kazališne zgrade, u svijetu. Igrao je svoju ulogu glumački razmetljivo, dakle loše, no provincijska publika, kojoj je kazalište uglavnom neprijateljski teritorij, popušila je i takvu glumu.

Otišao je kad su mu gazde rekle da kupi prnje, nasljednica ga je strpala u zatvor, a dojučerašnji mu podrepaši se kunu da ga ne mogu smisliti i da su ga trpjeli samo zato što je bio nasilan i osvetoljubiv. Navodno je i najveći lopov od postanka Hrvatske, i silno škrt jer najbližim suradnicima nije davao ni mrvice sa svoje lopovske trpeze. Tako barem oni tvrde.

Oni koji su ga poznavali tvrde da je bio opsjednut svojom ulogom u povijesti i da je htio nadmašiti Tuđmana, međutim ispostavlja se da je imao sporednu ulogu i da je sa scene, kada se htio vratiti, maknut nimalo nježnim ''vritnjakom''. Bježeći, dokazao je i da je kukavica. Zahtijevajući da se vrati iz austrijskog zatvora u hrvatski pred same izbore, daje naslutiti da je spreman i na sporedne denuncijantske uloge kako bi zaštitio svoju debelu kožu. Bilo kako bilo, odavno je već nevažan osim po šteti koju je počinio.

Ivo Josipović i Jadranka Kosor aktualni su lideri i osobe koje će, ako se Hrvati ne uzjogune u posljednji tren, Hrvatsku uvesti u EU. Njega su donedavno zvali ''kuhanom nogom'', a nju Suzanom i Jacom. On je zaljubljeno gledao Tadića, ona Pahora; on piše neslušljive skladbe, ona je pisala sladunjave pjesmice; njega savjetuju Jović i Mojzešica, ona koalira s Pupovcem i Stanimirevićem; njemu su puna usta Regiona i EU, njoj EU i Regiona. Te neznatne razlike nikada dosada nisu bile razlogom ozbiljnijeg konflikta među njima. Kad bi se sutra raspala EU, njih oboje bi zapali u očaj, a ako bi se isto to dogodilo s Hrvatskom, možda ne bi ni primijetili.

Sve ili gotovo sve što rekoh o našim dičnim liderima potvrdio bi najveći broj Hrvata, takav barem imam dojam iz svakodnevnog života u ovoj zemlji. Tko će, primjerice, danas u birtiji braniti Sanaderovo poštenje ili Mesićevu dosljednost? Nitko!  Međutim, kako je onda moguće da su nas ti i takvi lideri doveli nadomak najvećeg cilja u našoj povijesti, ulaska u EU!?

Ili je negativna predodžba o liderima kriva ili nešto ne štima sa samim ciljem? Svatko tko poštuje logiku morao bi pristati na jednu od ovih dviju solucija. Stoga su ljudi koji brane Sanaderovu politiku, ograđujući se od njegovih financijskih malverzacija, ljudi koji plješću Josipoviću, Mesiću i Kosorici i vesele se ulasku u EU – dosljedni ljudi. Ma što mislili o njihovim stavovima.

Međutim, smiješni su mi oni koji galame da su navedeni lideri veleizdajnici i lopovi, a svejedno pristaju uz tezu da ''ulazak u EU nema alternative''. Zrele, naime, nacije spremno opraštaju svojim vođama određene ''nestašluke''ako uspješno ostvaruju zacrtane nacionalne ciljeve. Ako je naš strateški cilj uistinu ulazak u EU, onda nema druge nego gospođi Kosor i gospodinu Josipoviću čestitati, sve drugo su prazne priče. Kao, primjerice, ona o ''uspravnom ulasku''.

Kad ulaziš u nečiju kuću, prilagođavaš se visini ulaznih vrata. Ako su preniska, pognut ćeš se ili ćeš odbiti ući. Nećeš valjda rušiti kuću u koju si pozvan da bi ušao ne priginjući se!? I misle li možda svi ti ''dobri katolici'' iz Hrastovih, crkvenih i inih krugova da je u redu rušiti tuđu kuću? Misli li možda svi oni iz eurofilske pravaške stranke (nije riječ o Srb-Đapićevoj stranci jer su se oni izjasnili protiv ulaska u EU) da mi Hrvati možemo rušiti, proširivati i povisivati ''europska ulazna vrata'' kako bismo ušli ''uspravno''? Ako misle, krivo misle i žalibože političkog truda i ispraznog oporbenjaštva. Ako tako misle, neka onda, kako reče teatrolog Ivo, ''dadnu dite materi''. A materi je trenutno ime Jadranka.

Damir Pešorda