Kad su jednom jednog visoko pozicioniranog američkog političara novinari upitali o donošenju odluka u njegovome braku. On je na to vrlo spremno odgovorio! Moja supruga odlučuje o malim stvarima, a ja odlučujem o velikim stvarima. Potom su ga upitali – koje su to male stvari o kojima odlučuje supruga. Na to je još spremnije odgovorio. Moja supruga odlučuje u kojem ćemo gradu živjeti, kakvu ćemo kuću kupiti, kakve ćemo automobile voziti, kakva ćemo odijela nositi, gdje ćemo izlaziti i sl. Iznenađeni tim odgovorom, novinari ga upitaše – koje su to onda velike stvari o kojima on odlučuje. Na to je hladnokrvno odgovorio – Ja odlučujem o političkoj situaciji u Kongu. Ovdje je očito riječ o makro i mikro politici.

Makro politiku u Hrvatskoj vode političari, a narod živi u uvjetima mikro politike. I zato narod zanima samo mikro politika. U kakvim će uvjetima živjeti, je li će moći prehraniti obitelj, ja li će moći podmiriti sve režije s skromnim primanjima, je li će se moći zaposliti i sl.

Ulazak Hrvatske u EU je sa stajališta političara – makro politika. A kako će narod u toj EU živjeti je očito samo mikro politika o kojoj brigu vode domaćice. A kako su brigu o mikropolitici vodili vrlo rijetki političari kroz povijest, tako nemojte ni vi očekivati da se političke elite u Hrvatskoj spuštraju na tako niski nivo. Oni imaju čvrsti strateški cilj – Ulazak Hrvatske u EU pod bilo koju cijenu. Kao da je Hrvatska prćija političara, kao da pripada njima, a ne pripada narodu koji ju je stvorio i četrnajest stoljeća svojim životima, krvlju, znojem i suzama branio njen i svoj suverenitet.

To da je ulazak Hrvatske u EU najveći hrvatski strateški interes i to pod bilo koju cijenu, nije proizišlo kao rezultat iz znanstvenih institucija, kao rezultat znanstvenih istraživanja i strateških procjena što će nam se ulaskom u EU dogoditi u budućnosti, već iz glave jedne od najmračnijih političkih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti dr. Ive Sanadera, a objeručke su tu konstataciju prihvatili njegovi politički sljedbenici koji su od njega oktroirano postavljeni na daljnju vlast.

U javnosti nije poznato da su Vlada RH, Sabor RH ili neko ministarstvo, ili predsjednik države ikada naručili od stručnih institucija – studiju o strateškom razvoju Hrvatske i njenim političkim i gospodarskim ciljevima u uvjetima ulaska u EU. Očito tu po njima znanost nema što tražiti i prosuđivati, jer sudeći po podcijenjivanju naroda od strane političkih elita, to nije narod nego koze ili još metaforičnije – stoka sitnog zuba, kako se nekada s političkog vrha moglo čuti.

Nitko se nema pravo kockati sa Hrvatskom. Nitko je nema pravo prisvajati kao svoju. Hrvatska ne pripada političarima, ona pripada svim generacijama koje su živjele kroz dugih četrnajest stoljeća i još više pripada budućim naraštajima kojima smo je dužni predati slobodnu i neovisnu i s punim suverenitetom, a najmanje pripada trenutno živućima jer crta između prošlosti i budućnosti je pretanka tako da sadašnjosti i nema, a posebno ne pripada političarima. Hrvatska je svetinja nad svim svetinjama, i nitko je nema pravu survati u provaliju misleći da je EU – Veličanstvena Europska Unija. Cjelokupna hrvatska inteligencija, a i sam narod svojim nutarnjim ćutilom, i senzorstvom za opasnost dobro znaju da ta unija nije ni blizu dobre, a kamoli veličanstvene. Svaka zajednica je sama po sebi problematična, to smo dobrano iskusili zadnji par stoljeća od Austro-Ugarske na ovamo. Jao mišu ako se nađe zatvoren u društvu mačaka.

Mi nismo eurofobi, nemamo ništa protiv zdrave, poštene i pravne EU koja bi jednako tretirala i male i velike narode, ali mi dobro znamo da ova EU nije takva, već da se iza nje kriju dugotrajno projektirane kolonijalne namjere koje su sve vidljivije, gotovo da su postale javne i otvorene. Hrvatska je to dobrano iskusila još od početka Domovinskog rata pa sve do sada kao grubost u ponašanju EU prema Hrvatskoj, ali kao i sve drugo izgleda da smo i to skloni zaboraviti. Hrvatska je toliko ponižena i izmaltretirana od strane takve EU, uništena dostojanstva i moralno bačena na koljena da narod naprosto zaboli srce kad sluša iz usta naših političara hvalospjeve takvoj EU.

Poručujem političarima – NEMOJTE PODCIJENJIVATI NAROD. Povijest je pokazala da narod u sudbonosnim odlukama rijetko kada griješi. Ne namećite svoju jednostranu političku volju narodu. Ne tražite da narod na svoju budućnost gleda kroz vašu političku prizmu. Dopustite mu da čuje argumente i za i protiv ulaska, i neka tada slobodno sam odluči o svojoj sudbini, o svojoj budućnosti. Ne namećite svoju prizmu gledanja cjelokpupnoj golemoj hrvatskoj inteligenciji. Hrvatski narod je postao misleća kategorija. Nemojte ga kljukati naručenim lažnim anketama, koje kao da su priprema za lažiranje referenduma, po Lenjinovom sustavu – oni glasaju mi brojimo..

Na listi onih kojima narod vjeruje – političari se nalaze na samome začelju. A narod koji ne vjeruje svojim političarima još manje vjeruje njihovoj politici. U protivnom sve ono što se progura mimo većinske volje naroda u pravilu završava velikim zlom, kao što su obje Jugoslavije završile velikim zlom i za narod i za političare, jer su stvorene mimo volje naroda, barem mimo volje hrvatskog naroda.

Hrvatska nisu samo Banski dvori i Pantovčak. Hrvatska je seljaštvo, radništvo, činovništvo, brojna inteligencija kako u Domovini jednako tako i u instranstvu, školareci, studenti, vojska, policija, pa i hrvatsko iseljeništvo i dr. I svi oni biju vlastitu bitku za svoj opstanak, za svoju budućnost. Nemojte odlučivati umjesto njih. Nemojte im prodavati političke floskule (ispraznice) o EU kao budućem raju, kad oni svi dobro znaju da to zasigurne neće biti tako. Nemojte im obećavati da će moći raditi svuda na teritoriju EU, jer to vaše obećanje znači daljnje rasipanje hrvatskog nacionalnog corpusa.

Treba svakoga pojedinca gdje je god to moguće sačuvati i zadržati u njegovoj vlastitoj domovini, a ne još planski raseljavati svoj narod. Nemojte nam pričati dječje priče jer nismo toliko naivni kao što mislite. Priče o europoskim novcima su vrlo upitne, a nikada niste spomenuli da ulaskom u EU i usposrtavom šengenske granice u cijelosti gubimo sav prihod od carine, koji je višestruko puta veći nego sve što ćemo prividno od EU dobiti.

Ne trebaju nam u politici novi Trumbići, Supila ili Pribičevići koji su se kajali zbog svojih političkih stavova. Trebaju nam političari, ne oni koji progledaju naknadno nakon deset godina, (poput mačića) već oni koji će vidjeti događaje i pedeset godina unaprijed, Politika je igra šaha, igra se taknuto maknuto, jer se u politici grješke ne opraštaju, a pobjeđuje onaj koji je sposoban unaprijed predvidjeti veći broj poteza.

Ova 2011. g je sudbonosna godina za hrvatski narod, kao što su bile sudbonosne godine 1918, 1941, 1945, 1991. Eventualna grješka, koja je sve izvjesnija, ići će na dušu političkih elita, kao i u skoro svim naprijed spomenutim godinama, a posljedice će pretrpjeti narod i to vrlo tragične. A kako mi se čini iz povijesti se ništa nismo naučili. Onaj koji zaboravlja svoje nevolje iste takve ili slične nevolje sondira svome budućem potomstvu.

Naprosto je nevjerojatno koliko će posljedica proizići iz odluke da Hrvatska treba ući u EU pod svaku cijenu. Kakva će biti slika Hrvatske za dvadeset ili trideset godina? Hrvatska – naprosto neće biti prepoznatljiva kao pridjevski hrvatska. Neka nam tada Bog pomogne!

Autor: Mile Prpa