Doista se osamljenima doimlju, svojom pragmatičnom razboritošću i odnjegovano privlačnom osobnošću, dvije iznimne dame  hrvatske politike, premijerka Jadranka Kosor i saborska zastupnica Marijana Petir iz HSS-a, gotovo izgubljene među mnoštvom trenutačnih nam državnih i stranačkih  „mudraca“ i para/vladatelja, političkih  čimbenika, koji šutke nalegoše na, usustavljenim otimačinama i prijevarama osiromašeni i razvlašteni,  narod hrvatski  (trećesiječanjskim udruženim  zapadnobalkanizatorskim zahvatom oboren na koljena tako vješto da se on, narod,  još nije uspravio sa zahtjevom da ga se poštuje kao narod, kao suverena, kao  tvorca božićnoga Ustava g. 1990. i ratnoga pobjednika u ratu protiv agresorske Srbije i „JNA“).

Objavi li se znakovito, njima dvjema barem, dok djeluju u službi nacije, hrvatski narod onim što on jest: kao „univerzalno, generičko biće“ potrebito ljubavi,  možda se, pravodobno i na pravi način, zbude, i njihov  i sveopći, cjelovit zaokret u odnosu s narodom, u smislu respekta i kultivirana razumijevanja, i krajnje odgovorna postupanja, što znači i stvarnoga otklona od nomenklaturske prakse  ravnodušnosti, štoviše i prijezira, prema narodu.  Bogoštovni državnik i književnik Ante Starčević, intelektualno-politički gorostas sav u službi slobode i sreće narodne, hrvatski je narod i poznavao i poštovao te svoju vjeru u snagu naroda i njegovo povijestno poslanje jasno i vidovito izricao. Vrijedi stoga i danas, kada stojimo pred odlukama bitnim za budućnost nacije, koje će biti donijete, slobodnom voljom naroda, na referendumu o Europskom Savezu/Uniji i na parlamentarnim izborima, poslušati Starčevićev  proročki glas:

„Narod hrvatski bijaše kroz vjekove osobom.

On je imao i presjajno mjesto, i veliku rieč medju narodi.

On je u poviest narodâ  ubilježio svoju znamenitost i umom i sabljom.

Tu biljegu moći je ne znati, tajiti, oskvrnjivati; - nu zatrti, izbrisati ju nije moguće.

Naroda hrvatskoga nije na onom uzvišenom mjestu.

Nu ovaj je narod i svojim položajem, i svojom narodnom snagom, i okolnostmi vremena, prikladan postati udom velike obitelji narodâ.“

(„Program 'Hervata' 1868.“)

U svome disidentskomu razdoblju intelektualne borbe za slobodu i suverenost Hrvatske, državnik i povjesničar dr. Franjo Tuđman pisao je,  i to u položaju osuđenika na robiju i žrtve srbokomunističkoga progona, u svom pismu od 12.  lipnja 1981.: „Promatrajući s povijesnoga gledišta, za zbiljsko rješavanje sveukupne problematike, od bitnoga značenja za hrvatsko nacionalno biće, podjednako je potrebno: kako stvaranje ekonomskih preduvjeta za normalnu gospodarsku  i demografsku reprodukciju i time ograničenje pretjerane ekonomske emigracije, tako i promjena one političko-psihološke klime što uzrokuje pojave smanjene vitalnosti, a nove političke emogracije, i što je važnije – pojave nezadovoljavajućeg odnosa osnovnih struktura vlasti prema hrvatskom pučanstvu, i obrnuto.“ Poslano nekolicini komunističkih vlastodržaca u Zagreb i u Srbiju, također  i nekim prijateljima suborcima, „dragom Krleži“ među inima (koji nije stigao odgovoriti na Tuđmanov poziv i očekivanje da se, „kao čovjek koji je zaokupljen tragikom povijesti svoga naroda“, javno  oglasi o prijetećoj „pogibelji povampirenja suludoga povijesnog besmisla, što prijeti novim kataklizmama“), Tuđmanovo pismo povjesničara i hrvatskoga revolucionara nije dr. Tuđmana spasilo od trogodišnje robije  (koju je, u studenom iste godine, potvrdio „Vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske“), ali sve nas spašava od zaborava o predrevolucionarnoj  biti  Hrvatskoga proljeća, kulturnoga nacionalno-preporodnoga i antitotalitarističkoga pokreta (antikomunističke „političke diverzije“, kako je i Miko Tripalo,Titov kompartijski „miljenik“, napao Deklaraciju iz g. 1967.), koji je stvorio duhovni temelj i idejni okvir za svibanjsku demokratsku revoluciju, i  pomaže nam spoznati Tuđmanovu  pokretačku ulogu u njemu., njegovu  mojsijevsku zaokupljenost životom  hrvatskoga nacionalnoga bića  u uvjetima okupacije i načinom izvođenja naroda iz „ropstva srpskoga“.

Iako je papa Benedikt XVI. besjedom svojom u HNK  vrhunski blagoslovio, Duh se naroda još nije osovio, jer, da jest, pobuđeno bi ljudstvo već  pokrenulo i zemlju i nebo u prilog slavi Božjoj i  slobodi  narodnoj, a, za simboličan početak korjenita razkida s croatocidnim totalitarizmom i istragaštvom, Grad Zagreb bi prihvatio prijedlog o preimenovanju „Trga maršala Tita“ u „Papin trg“, odnosno, Trg pape bl. Ivana Pavla II. (IKA-bilten, br- 16, str. 8., Zagreb, 20.IV.2005.). Ako nam vladateljstvo, bilo ono svjestno toga ili ne,  slabo radi,  ako nas zloguki proroci zastrašuju, na dobro će nam doći  nauk  sadržan u biskupskomu zapisu bl. Stepinca  nastalomu 5.XI.1940., u vrijeme  anticivilizacijskoga pakta  između Hitlerova nacionalsocijalizma i Staljinova komunizma i trajanja sporazuma tih saveznika u zlu potpisana između Njemačke i SSSR- a: „Svijet ide uistinu u propast ako ga čudesnim načinom ne spasi ruka Božja. Pobijedi li Njemačka, bit će grozan teror i propast za male narode. Pobijedi li Engleska, ostat će na vlasti masoni, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobijedi li SSSR, onda je đavao dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo, Gospodine, nego k Tebi podići oči?“

Hoće li nas, dakle, s najljepšega zagrebačkoga trga,  s „Papina trga“, uskoro blagoslivljati naš čudotvorni, sveti pokrovitelj bl. Ivan Pavao II., s porukom bezgraničnoga prijateljstva i  prema Hrvatima posijanom  u srce naroda: „Ne bojte se! Štoviše, otvorite širom vrata Kristu!“?  Samo jedna Riječ, uz blagotvornu zauzetost ljudi i građana, i  naših Marijana i Jadranka, može spasiti sve, pokrenuvši tijekove ozdravljenja duša u narodu hrvatskom,  duhovno, i temperamentom,  ipak svetojeronimskom. I to je suveren put slobode i mira  do „uzvišena mjesta“ među narodima.

Mile Pešorda /Kolumna Eurogledi, Hrvatsko slovo br. 846.

{linkr:related;keywords:kazali%C3%85%C2%A1ni+trg;limit:7;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}