Veliki hrvatski književnik Petar Šegedin bio je šokiran spoznajom da postoji jako puno Hrvata koji strasno mrze svoj narod. Kad god bih pomislio na tu tvrdnju velikoga književnika kao simbol takvih Hrvata uvijek mi se nametala Vesna Pusić.

Jednom me je jedna gospođa upitala što imam protiv Pusićke. Rekao sam:

Ništa. Samo se bojim da će, kada dođe na vlast, izbaciti slovo “H” iz Abecede.

Zapravo, taj odgovor samo pokazuje kako i mi matematičari ponekad znamo biti neprecizni.

Jasno je da sam mislio na njenu “ljubav” prema Hrvatskoj. Međutim, odgovor je neprecizan, jer bi u tom slučaju ostala Rvacka, pa efekt ne bi bio postignut. Svi koji vole Hrvatsku – voljet će i Rvacku.

Zato je moj odgovor treba biti: zabranila bi uporabu slova “H” i “r” jedno uz drugo, tj. “Hr”. Doista tko bi onda znao što nam je to Vatska?

Čitam u Hrvatskom listu tekst prof. dr. Slobodana Langa, Bacite u Neretvu, gospođo Pusić, svoju mržnju. Očito i prof. Lang misli slično kao i ja.

Povod Langova teksta je Pusićkin intervju u Jutarnjem listu. Podsjeća nas Pusićka ponovno na njihovo pismo kojim su tražili ostavku od Oca hrvatske države akademika Franje Tuđmana. Pismo koje je trebalo spriječiti Oluju. To i sama posredno priznaje:

O “Oluji” čula na radiju, u svojoj kući u Istri… Zastrašujući poziv hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu.

Da, poziv je zastrašujući jer je pokazivao neuspjeh u njihovu pokušaju zaustavljanja “Oluje”. Istina, Pusićka je možda mislila na “genocidnost” hrvatskoga naroda: Tuđman ih poziva iako zna da će ih genocidni Hrvati sve pobiti.

Za razliku od njenih prijatelja s Istoka, to se i pokazalo. Dovoljno je usporediti slike razrušenih Vukovara i Knina. Dovoljno je vidjeti koliko je ubijenih tijekom ratnih operacija u Vukovaru i Srebrenici s onom jednom žrtvom u Kninu. A još je operacijom “Oluja” spašeno od 100 do 150 tisuća muslimana u Bihaću. Da, “genocidnog” li naroda! Ali Pusićkino pisanje ima svoj cilj. Kada već imamo takve činjenice, važno je da ljudi iz hrvatske politike svojim izjavama „zamjene“ činjenice s onim što treba gazdama, zar ne?

Ali, ne misli ona samo na potporu “Sudu” u Haagu u predmetu “Gotovina-Markač”. Ne zaboravlja ona ni naše “zločince” iz BiH, pa u tom intervjuu tvrdi:

Tragedija i zločini kasnije. Sama na visećem mostu u Mostaru 1996. godine. Jedno od mojih najdublje proživljenih iskustava. Suočena s nečim tako strašnim što je počinjeno u moje ime, odnosno u ime naroda kojem pripadam, osjećaj je strašniji nego u suočavanju s drugim strahovima.”

Sud u Haagu sprema se donijeti nove rasističke presude Hrvatima iz BiH. Dokazi su kao i u prethodnim presudama – ništavni. Zato moraju hrvatski političari, potvrđujući te laži, omogućiti takve presude. U Haagu se sudi hrvatskoj državi i normalno je da su im u tome velika potpora svi oni koji su uvijek bili protiv hrvatske nezavisnosti, tj. slobode. Svi oni koji strasno mrze svoj narod!

Pusićka tako govori 2011. godine, dakle punih PET godina poslije objave knjige generala Slobodana Praljka, Kako je srušen stari most: činjenice. U knjizi postoji i analiza koju potpisuju: dr. sc. Muhamed Sućeska, dipl. ing. kemije, prof. dr. sc. Slobodan Janković, dipl. ing. str. i dr. sci. Aco Šikanić.

Zapravo, stručnjaci su potvrdili ono sto sam i mislio. Isti dan kada su na TV prikazali rušenje Staroga mosta, zaključio sam da je ono istovjetno rušenju miniranjem velikih zgrada koje znamo gledati na TV-u. Kada sam to rekao generalu Praljku, nije mi dao do znanja da misli isto što i ja. Ili nije htio to reći jer su njega optuživali, ili je kasnije došao do istoga. Ako je to bio slučaj, nadam se da je i moja priča malo doprinijela tomu.

S druge strane, možemo razumjeti da prof. dr. sc. Vesna Pusić ne vjeruje stručnjacima. Ljudi o drugima sude po sebi, zar ne? Međutim, svakom inteligentnijem čovjeku dovoljno je ono što je o tome u Haagu govorio naš veliki general, a što je dano na hrvatskim portalima:

O rušenju Starog mosta

Praljak: "... a onda kada je to sve skupa pripremljeno, jedan engleski vojnik je postavio kameru, to snimio, dobio je pratnju, kako to pišu snage Armije BiH, do Sarajeva, gdje je tu kasetu trebao predati Televiziji Sarajevo. A on je bez ikakvog problema sjeo u Unproforov avion i odletio i to dao BBC-u. E sad sve zaključke ja ostavljam svakome, osim što HVO i Slobodan Praljak s tim nemaju nikakve veze. Tko ima zaključite sami."

Predsjedavajući sudac: "... dakle vi tvrdite da je riječ o jednoj velikoj manipulaciji, ako sam vas dobro shvatio?"

Praljak: "Da, časni suče. Ja tvrdim da je to velika manipulacija. I nije predao on to nikad sarajevskoj televiziji. Sve ono što smo mi gledali, to je preneseno sa BBC-a. Dakle i onaj ORF, austrijski i sarajevska televizija, i sa onim istaknutim komadićem, kojeg je on, ne znam zbog kojeg razloga iskinuo, da li su to bile dvije eksplozije, ja to ne znam, jer nitko ne raspolaže tim originalom. To on nije dao sarajevskoj televiziji. To su svi preuzimali, kako se preuzima, kako se preuzima materijal, kad jedna kuća to objavi. Ali je to objavljeno iste večeri 9-og., 9.11. Samo ne iz Sarajeva nego iz BBC-a."

Praljak: "... i to (o Škotu, vojniku snimatelju, op.a.) izrijekom pišu muslimanske novine, na stranici knjige, evo ja ću vam pokazati, ove, točno gdje je to navedeno, samo malo... Evo to je "Oslobođenje", četvrtak, 19. 6. 1997. godine, stranica hrvatska je 34., gdje se o..., tome govori. I kaže se da je "kameru prema mostu ustremio jedan Škot, koji se u tom gradu nalazio kao pripadnik Britanske Armije." Dakle, Britanaca časni suci dole nije bilo. Meni je nejasno što je pripadnik Britanske Armije radio u Mostaru kad su dole bili zaduženi Španjolci. I kaže se "da je taj čovjek, prema naredbi Dudakovića, a to je bio zamjenik zapovjednika IV korpusa, krenuo u Sarajevo u pratnji pripadnika vojne bezbjednosti komande IV korpusa. I izrijekom piše, "ali, umjesto da dragocjeni dokument, kako je bilo dogovoreno, preda ondašnjem direktoru RTV BIH, on se dočepao prvog Unproforovog aviona i odletio iz Bosne." Ovo pišu muslimani, ne piše Praljak. E sad. To su njihove izjave i to dosta znatno iza toga. Ja tu ne mogu više ništa dodati. Kakvu je on ulogu imao dolje, ja mogu sudu dostaviti njegovo ime, pa bi se moglo, ali ...ne, nema ništa od toga."(8.6.2009.)

O modeliraju rata i (navodnoj) smjeni

"... Dakle snaga koju su imale određene zemlje na tom području je bila takova, da su one modelirale taj rat, to ja tvrdim, šest puta pod zakletvom. Kako će se odvijati, do koje mjere, i kako. I taj rat na teritoriju BiH je vođen, između ostalog kao jedna propagandna ili kampanja reklamiranja deterdženata. Izabere događaj koji se zbio ili nije zbio, novinari ga vam prenesu, a onda vi kažete, "e sad vi morate, jer evo imamo informaciju." Nema informacije časni suče u svjetskoj javnosti o Doljanima, Uzdolu itd. Nema informacije o ofenzivi muslimanskih snaga tri mjeseca na HVO. Nema! A stalno se govori da mi napadamo. Ja kažem, nigdje nismo napali! Mi se branimo! E sad, što se tiče gospodina Galbraitha. Ja ne znam što je on govorio o Franji Tuđmanu, ali ja sam svoju zamjenu zatražio prije Stupnog Dola, s kojim uostalom nemam nikakve veze, to je broj jedan. I broj dva, mislim da je animozitet gospodina Galbraitha prema meni nastao naknadno, jer sam se javno očitovao kad je on držao javni skup, tribinu, na trgu u Slavonskom Brodu, kao da mu je to Amerika i prčija! Ja sam mu rekao, čekajte, nismo mi banana država da nam veleposlanik drži javne govorancije. Tada je on odgovorio "Šta se javlja taj rušitelj Starog mosta." Opet, bez suda i zakona, dovoljno je da ste Amerikanac, a iza toga ide najveća sila na svijetu, najsnažnija sila na svijetu, mene te sile ne interesiranju. Može on biti ne znam kakova sila, nije točno da se mene dole smijenulo." (15.6.2009.)

Kao da Praljak govori o Pusićki, koja obrazlaže spomenuto pismo Tuđmanu i zahtjev za njegovom ostavkom – navodnom Tuđmanovom politikom prema BiH. Zapravo to je potvrda o upletenosti ljudi iz Hrvatske u ovome o čemu govori naš general.

Međutim, mnogo je zanimljivija usporedba ponašanja jednoga hrvatskog generala pobjedničke vojske u odnosu na američkoga veleposlanika s današnjim puzanjem cjelokupnih hrvatskih vlasti pred nizozemskom veleposlanicom, kada im je očitala lekciju o našoj unutarnjoj politici. Jasno je da su Praljak i njemu slični na vlasti – ne bi se ona poslije takovoga nepoštivanja međunarodnih pravila i nepoštivanje države u kojoj je veleposlanica brzo spakirala. Zapravo, ne bi joj palo na pamet da javno pokaže to nepoštivanje. A dolazi iz zemlje čiji sud je već odobrio naknadu štete za obitelji tri žrtve iz Srebrenici. Jer su njihovi vojnici krivi za pokolj 9000 muslimana. Baš je briga za pobijene muslimane - ona se brine za mnogo važniju stvar – za homeseksualce čija prava u Hrvatskoj nisu ugrožena.

A o čemu se radi u tom “sudu” i oko njega lijepo se vidi iz slijedećih Praljkovih riječi:

O gotovim pričama

"... Gotova je priča. Priče su, časni suče Antonetti, gotove kad vam netko hoće staviti priču. Danas se ratovi oblikuju preko CNN-a. Pa to piše u svakoj komunikacijskoj knjizi, koja se bavi. Ako vam CNN hoće napraviti rat, vi ćete imati rat. Najprije dođu oni, a poslje toga možete samo čekat kad će počet rat. Od Bagdada pa nadalje. Tu je stvar sile i snage..." (15.6.2009.)

O uvjerenjima

"Ja sam se uvjerio i u ratu i poslje rata, da je beskrajna količina podmetanja i laži napravljena u tom ratu." (16.6.2009.)

O prišivanju dokumenta

"... U ovu sudnicu su falsificirani mnogi dokumenti, i što se tiče Blaškićevog slučaja i tu su razne službe imale svoje umješane prste. Iz kojih razloga ja ne bih išao dalje. Iz razloga da me dovedu i da me optuže ovdje, evo to su razlozi..." (16.6.2009.)

Ali da nastavimo s onim što je Praljak govorio o ratu u BiH.

O ponašanju muslimanskih izbjeglica

"...oni su znali da u Hrvatskoj ne mogu ostati, ali je dolazilo do čitavog niza drugih problema, jer su se oni ponašali kao da nisu izbjeglice. Njihovi su zahtjevi bili, vidjeli ste, treba nam platiti kartu i uvesti trajektnu liniju između otoka koji nikad nije imao trajektnu liniju. Oni su jednostavno mislili da su oni još uvijek građani Jugoslavije i da im netko treba dati što ih je volja. To je broj 1. Broj 2, pjevali su recimo..." (prekid suca)

"I drugo: Ovi ljudi, vi to ne znate, ali da samo kažem. Kad bi muslimani u 93. godini izvojevali koju vojnu pobjedu, znate što se događalo na Jadranu po hotelima? Muslimanske izbjeglice su pjevale i slavile pobjedu svoje vojske nad Hrvatima u BiH. Desetina puta tako." (18.6.2009.)

(Ne bi me iznenadilo da je ponekad, zajedno s njima, pjevala i gđa Pusić, op. J.P.)

O dvostrukoj politici

"... Ne može se voditi dvostruka politika prema nekome koga naoružavate, stalno! Ne može, ne može, ne može i ne može. Ne možete neprijatelja koga hoćete poraziti, izbaciti, naouružati i naouružavati tokom cijelog rata. Pa to je van! (18.6.2009.)

Da, to je izvan svake pameti. Ali za one koji vole Hrvatsku. Hrvatima koji strasno mrze Hrvatsku nikakva logika ne pomaže. Ponovimo, Pusićka i drugovi su pisali pismo tražeći ostavku od Predsjednika zbog njegove politike u BiH. Njihove laži su ono o čemu govori Praljak, tj. s istim tim lažima on je danas suočen na tom “sudu”. Dapače, oni se i danas trude pomoći Sudu u Haagu da optužuje i sudi Hrvatima s presudama koje nemaju nikakva smisla. Jer za osuditi one koji su im srušili njihovu Jugoslaviju ne trebaju dokazi. Dokaz je već sama činjenica da im nema Jugoslavije.

Možete li uopće i zamisliti da bi Pusićka tvrdila ovo što “Sudu” kaže naš general:

O tezama i uzrocima

"Jedan čovjek, jedan glas". Od Islamske deklaracije pa nadalje, je ono što je uzrokovalo rat između Hrvata i muslimana! I ja bih sutra išao u rat protiv te teze! To je moj teritorij, na kome ja prebivam. To je moja zemlja i nitko me neće etnički okupirati!"

Naravno da ne. To je Hrvatima koji strasno mrze svoj narod - “agresivni nacionalizam”.

Moj dragi prijatelj profesor Lang kaže:

Ako zatraži, gospođi Vesni Pusić treba pomoći da upozna svoj narod, a ne da ga se na visećem mostu u Mostaru stidi. Treba joj pomoći da se oslobodi mržnje…

Kolega Lang jest liječnik. Ali ovdje mu je pogrješna dijagnoza. Može se pomoći onima koji mrze svoj narod, ali za one koji ga mrze strasno - nema pomoći!

Ali ne griješi samo profesor Lang. Evo, baš na Portalu HKV-a čitam tekst našega velikog književnika Hrvoja Hitreca Pogled u Bosnu, 12. svibnja 2011.:

Spomenuh Stari most uz spomen na Praljka koji je upravo tih dana u Zagrebu, na "dopustu", u očekivanju očekivanih presuda. Sav se haaški, paneuropski i hrvatski projugoslavenski tisak svojedobno natjecao u optužbama da su Praljak i Hrvati općenito srušili taj doista lijepi, stari most, a otkako je Slobodan Praljak u jednoj od sedamnaest ili više svojih knjiga uz pomoć eksperata (koji nisu bili Hrvati) dokazao da svi skupa bezočno lažu – zašutjeli su kao zadnji bijednici koji nemaju snage ni za ispriku.

Vidimo da oni koji strasno mrze svoj hrvatski narod, kao gđa Pusić, ne šute! Strasna mržnja je takva da ne šute i kada je svima jasno kako su bezočno lagali i još uvijek lažu.

Zanimljivo je da je ovih dana u Hrvatskoj proveden i svojevrstan popis onih koji strasno mrze svoj narod. Nazvaše ga REKOM (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o žrtvama rata na području bivše Jugoslavije). Vodio ga je u Hrvatskoj Pusićkin brat, te Teršelička, Puhovski,… Uz ogromna materijalna sredstva uspjeli su popisati samo 20000 u Hrvatskoj. Brojke su pokazale za čiji interes rade. Mnogo, mnogo više je potpisa od agresorske strane. A među ovima u Hrvatskoj sigurno je puno ne-Hrvata.

Zapravo, nije lako shvatiti samo postojanje Hrvata o kojima govori Šegedin. Meni je pomogao Mate Meštrović kada je poslije “Oluje” prešao iz oporbe u HDZ preneražen činjenicom da se čelni ljudi grupacije oporbenih stranaka kojima je on pripadao nisu radovali pobjedi Hrvatske vojske. Zapravo i on je poput Šegedina bio šokiran činjenicom da postoji toliko puno Hrvata koji strasno mrze svoj narod.

akademik Josip Pečarić