Svatko od nas, deklarirao se kao ateist ili kao vjernik, ima neku kapelicu u kojoj se moli. I duh ili zloduh te kapelice, koliko god ga prikrivao, iz njega progovara o čemu god govori. Treba ga samo osluhnuti. U govoru, plaču ili smijehu. Čovjek je najtužnija životinja i zato je, valjda kao kompenzaciju, jedini dobio dar smijeha. Raosov don Pavao umirući govori: Tako, daklem… Mislim da sam sve sredio i da u miru mogu biti otpušten. Dugo sam živio u zdravlju i veselju, premda – osim ljetos kad ono prvi put vjenčah Vrtirepku s mrtvacem – nisam, daklem, nikad prekoračio međaša svoje biskupije. I nije mi žao, kao što mi nije žao ni mnogih stvari koje sam u životu propustio. Tako, primjerice, nikad nisam pojeo ni goluba ni jarebicu, a kamoli šljuku, za koju, daklem, kažu da je slasnija od ambrozije. Nije mi žao. Nikad se nisam opio, nikad u kolo uhvatio, nikad zaigrao ni na buće ni na karte. I nije mi, daklem, žao. Nikad nisam, ne poznao, već ni pomilovao ženu. Ni to mi, daklem, nije žao. Samo jedno prežaliti ne mogu. Djeco moja, malo sam se smijao, malo šalio, a tko zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale i biti! Stoga se smijte, djeco moja! Smijte se, daklem, i smijte, smijte se… – i stade se veselo smijati, zaista veselo i od srca. Ljepše pohvale smijehu u hrvatskoj, a za mene ni u svjetskoj književnosti nema. Ali nije ni svaki smijeh od Boga, potvrdio bi don Pavao da ga možemo pitati.  Raosov zemljak Ante Tomić ovih je dana pokušao biti duhovit pišući o Zvonki Bušiću: Ne znam kako biste se vi ponašali, ali ja nisam bio ravnodušan što letim skupa s osuđenim otimačem zrakoplova. Istina, Zvonko Bušić taj put do Zagreba nije ništa glupo napravio. Možda zato jer je avion bio dash 8-Q400. Spasilo nas je da nijedan terorist koji drži do sebe ne bi gubio vrijeme na mali avion s propelerima. Ali, da je airbus 320, tko zna? Bušić vjerojatno ne bi odolio iskušenju. Jedno bi se vrijeme obuzdavao, lomio prste i trzao lijevim kapkom, dok bi mu se pljuvačka skupljala u ustima, a onda više ne bi izdržao, kratko bi se živčano zakikotao i češljem napao stjuardesu. Hajde, ako bismo ovaj pasus i ocijenili prolaznom ocjenom premda je u njemu više rugalačke zlobe, karakteristične za Tomićeva zavičajna gruba seoska prepucavanja, negoli istinskog humora – nastavak teksta pretvara se zapjenjeno pljuvanje po čovjeku kojega se Tomić iz nekog svog razloga boji. Korijen mržnje najčešće je strah. Završetak teksta uopće nije tomićevski, više podsjeća na deranje histerične frajle koju je poprskao auto u prolazu:  Svatko ima pravo vjerovati što god hoće, pa i u krvave, nepromišljene i kretenske pizdarije, no taj čovjek posljednjih se dana po novinama predstavlja kao spasitelj koji će ponovno okupiti hrvatsku desnicu i vratiti zemlju na tvrdi patriotski kurs. A ta stvar je, oprostite, zabrinjavajuća. Ona je užasna, moralno čudovišna. Samo naprijed, užasni se Tomiću! Bolje je da se šačica ''utorkaša'' užasne a narodu se vrati osmijeh na lice nego obrnuto! Ta demokracija je, nije ''samoupravni socijalizam''. A humoristu je poraz kad mu se ono što je započeo kao humoristički tekst otme i završi histeričnim moraliziranjem. To Tomić zna, ali lovi ga panika pa griješi, ostavlja ono u čemu je koliko-toliko vješt i upušta se u ono što ne razumije. U jednom trenutku otme mu se priznanje koje ga s jedne strane dezavuira kao moralnog prosuditelja, a s druge strane otkriva koliko zapravo zavidi Bušiću kojega pokušava učiniti smiješnim: Život je čovjekov, kao što znamo, besmislen. Teško je koji put naći ikakav suvisao razlog našem uzaludnom trajanju, umirivati se metafizičkim opsjenama i uzvišenim pričama o svetosti domovine, naroda, heteroseksualnosti ili barem nogometnog kluba za koji navijate. Pretpostavljam da je to još neizmjerno teže kada vas na mnogo godina zaključaju. O svome životu ovdje govori Tomić, o svome jadu i praznini koja ga izjeda! Pokušava se skriti iza prvog lica množine frazom ''kao što znamo'', a zna dobro da svatko o životu ima svoje znanje, i tamo gdje jedni vide samo očaj i besmisao, drugi vide smisao i vedrinu. Koji su u pravu, racionalnim raspravljanjem nikada nećemo utvrditi, ali iskustvo nam govori da su ovi drugi sretniji i bolji ljudi.

Zvonko mi je jednom pričao o svom zatvorskom sudrugu, čovjeku obrazovanom i talentiranom koji je živio životom raskalašenog glazbenika. Suočivši se s besmislom hedonističkog načina života, konvertirao je na islam, ratovao za Allaha u Bosni i Aziji i bio uhićen. Kao svojevrsni autoritet u zatvoreničkoj sredini, gdje autoritet stječu samo oni od najčvršćeg materijala, Zvonko je bio susretljiv prema njemu i oni su se sprijateljili. Vodili su duge filozofske rasprave o čovjeku, Bogu i smislu, a on je, naravno, pokušavao Bušića preobratiti na islam. Kada je izlazio iz zatvora, Zvonko ga je priupitao kako bi on završio njihove dugačke rasprave. On mu je odgovorio: ''U zatvoru nisam imao i vjerojatno neću imati boljeg prijatelja od tebe, ali kada bih i ja bio slobodan i kada bih te sreo vani, ubio bih te. ''Zvonko ga upita zašto, a on mu odgovori: ''Oni koji nisu imali priliku upoznati Istinu, a Istina je Allah, nisu svojom krivnjom u zabludi, ali oni koji imali prilike upoznati Muhamedovo učenje, kao što si ga ti imao prilike upoznati u razgovoru sa mnom, a svejedno se nisu obratili, zaslužuju smrt! ''Bušić mi je to pričao s osmijehom vedrim kao da priča neku veselu dogodovštinu, da bi na koncu dometnuo: ''Sve sam njegove razloge pobio, doduše, rasprava je bila neravnopravna, ja sam ipak puno duže brusio i kušao svoju vjeru, a imao sam i puno više vremena za čitanje i razmišljanje od njega. Svejedno, poštujem ga zbog čvrstine uvjerenja iako je u krivu, no sumnjam da bi u svojoj nakani uspio, nisu to uspjeli ni puno sposobniji od njega''. Vjerojatno je mislio na udbaške killere one iste Jugoslavije kojoj je mlađahni Tomić namjeravao služiti kao oficir, ali se pokazao premekanim da završi vojno školovanje pa je strugnuo u književnost. Tu se bolje snašao, štoviše pročuo se kao humorist. Posjeduje priprostu, no živopisnu imaginaciju, kad piše neopterećeno, uspijeva nasmijati čitatelja. Pišući o Bušiću, otkriva svoje komplekse i orjunaški background, a kad je tako, smisao za humor ga napušta. Uostalom, teško je biti tjedno po zadatku duhovit na dvije-tri kartice. Humor, kao i sve drugo vrijedno u životu, nastaje iz života, a tamo gdje je rutina zamijenila život nastaje najčešće ispraznost. Zato je puno duhovitiji od Tomića bio pilot koji je upravljao avionom od Splita do Zagreba. Da l' baš onaj put kada je u avionu bio i Tomić ili neki drugi put, ne znam. Ali anegdota je zgodna, čujmo je!  Prepoznavši Bušića dok je ulazio u putnički avion na relaciji Split-Zagreb, pilot sa smiješkom upita svog putnika: ''Gospodine Bušiću, gdje danas letimo?'' A Bušić mu, prihvaćajući šalu, odgovori: ''Ovaj put samo do Zagreba, gospodine.'' Više je u ove dvije rečenice humora nego u cijelom Tomićevu tekstu. Jer taj humor izrasta iz života, iz susreta dvojice ljudi koji su različiti, možda i daleki jedan drugome, ali obojica su samosvjesni ljudi, ljudi koji imaju život, sudbinu, ljudi koji, konačno, nešto znaju i mogu napraviti. Pilot zna letjeti avionom, Bušić je znao kad je trebalo avion oteti da bi skrenuo pozornost svijeta na nasilje nad svojim narodom. A što zna Ante Tomić? Kad ga ne nosi mržnja, zna nasmijati ljude, a to je puno! No kad mrzi, ne zna ništa. Ironija životne pozicije tog čovjeka je da nikada nije uspio postati ono što je želio, naime oficir JNA, kao i to da mora živjeti u zemlji koju ne voli, kao i to da, kad mu je voljena Jugoslavija nestajala, nije skupio hrabrosti poput istomišljenika mu Gorana Babića i prešao na onu stranu kojoj intimno pripada, kao i to da nikada nije uspio čak ni stići do svoje istinske ''kapelice'', karaule na ''jugoslovensko-albanskoj'' granici, nego ju je morao u mašti stvarati. Zato mu se valjda i čini da život nema smisla. Tužno.

Svaki čovjek, deklarirao se ovako ili onako, ima neku svoju kapelicu u kojoj se moli kad se zapita nad smislom vlastitog života. A duh ili zloduh te kapelice progovara iz njega o čemu god da govorio. Iz Tomića progovara duh ili zloduh, kako kome, one karaule na granici u kojoj, koje li ironije, nikada nije bio. Nego ju je morao u mašti izgraditi. Mukotrpan je to posao tako beznačajan i siv, zapravo sivomaslinast objekt graditi u mašti. Klinci u mašti obično grade velebne dvorce i hramove, zato je dirljiv i poštovanja vrijedan napor provincijskog adolescenta i neuspješnog pitomca iz Prološca. Bilo kako bilo, svaki je čovjek ono što vjeruje. Pa tako i Tomića treba poštovati po uvjerenju, po kapelici koja je karaula na granici. Ako se pak više ni u njoj ne moli, onda ispod šlampavog šešira šeta veliko ništa.

Taik i šeširdžija, nemoguća usporedba.

Damir Pešorda