Kako se bliže izbori, politička scena se zahuktava. Nikako zbog vladajuće HDZ koalicije, koja nema za ponuditi baš ništa. Jer, njen najveći brand leži u Remetincu, a ostatak vodstva čeka ispred zatvora. Što bi trebalo dati nadu ili bar poticaj SDP-ovoj KUKURIKU oporbi, ali, ništa od toga. Ta čemu bi se imali nadati oni koje predvodi Zoki Milanović? Koga on predstavlja? Čiji je idol? Kome je uzor? Tko bi bezrezervno stavio prst u vodu za tog čovjeka, a kamo li ruku u vatru?

Istina je da njegova stranka ima jaku organizaciju, naslijeđenu od Saveza komunista, isto kao što je istina da HDZ ima Kosoricu, naslijeđenu od Ive Sanadera! Ma, istina je i da su se mnogi poveli za Sanaderom, pa čak i zaklinjali u njega, ali, sad kad su mu kola krenula niz brdo, prvi su ga se odrekli. Njihov brand ispuhao se ko mjehur od sapunice. A tko će tek stati iza Kosorice, njegove nasljednice? Može li itko jamčiti da i njezin balon neće puknuti?

Istina je da mediji danas uzdižu i proizvode idole, a isto tako gaze i pokopavaju ljude. PR agencije zgrću na tom poslu silan novac. One, zapravo, zato i postoje da bi izmislile magiju i uvjerile nas da je stvarna. A to, zasigurno, nije lako i treba uložiti puno truda i dosta novca. Nije lako od g.... napravit pitu, rekli bi naši stari! Jer, balon se brzo napuše, ali pukne još brže. Kad pukne nekoliko takvih balona, teško je ljude uvjeriti da sljedeći neće, isto puknuti. Niste više vjerodostojni i potrošena ste roba. Nitko vam više na vjeruje. Jednostavno, svi koji su vjerovali balonima ili pjeni od sapunice, pali su na zemlju i tresnuli, pa više ništa ne vjeruju bez dokaza.

Zato je brand Zvonko Bušić. Njega nitko nije napuhao, uzdigao, ni izmislio. On je jednostavno tu, među nama. On ne treba PR agencije, niti postoje agencije koje bi mogle proizvesti takvog čovjeka. Nema 10 takvih! Jedan i jedinstven je Zvonko. Baš zato ga se mnogi boje. Jer su odmah shvatili kolika je njegova moć. Koliki je on magnet. Jer, prema nekomu možete biti indiferentni. Ne osjećati ništa. Svejedno vam je. Takav je npr. Zoki Milanović. Nikakav. Ne zanima vas. Nit smrdi, nit miriše. Uostalom, takva je većina Hrvata. Pa tko bi se želio poistovjetiti s takvima.

Ali, biti drugačiji, biti in, biti poseban, biti jedinstven. Biti brand. Da, hrvatski brand. To je Zvonko Bušić. Prema njemu ne možete ostati indiferentni. Ili ga mrzite ili ga volite. Ili ga ne podnosite ili ga poštujete. Uglavnom, o njemu svi imaju svoj stav. Pozitivan ili negativan! U svakom slučaju isključiv! A cijenjeni su jedino ljudi sa stavom. Nema između. Svaka bi ga PR agencija samo poželjeti mogla, kao idealnog. No, jedan je problem. Naime, agencije trebaju materijal od kojeg onda prave i mijese ono što žele. A Zvonko se mijesiti ne da. On je od malo tvrđeg materijala. Kamen hercegovački! Davno oblikovan, skovan, čvrst i nepromjenjiv. Nije balon i neće ispuhati. Ni slomiti se ne može. On stoji. Kao brijeg, rekao bi A. B. Šimić.

A ljudi imaju neodoljivu potrebu opredjeliti se za nj ili protiv njega. Stati iza njega i podržati ga ili suprotstaviti mu se i pokušati ga ocrniti. Neki idu toliko daleko i upinju se u pokušajima ocrnjivanja i obezvrjeđivanja, da ispadaju doista presmješni. Bez argumenata. Dovoljno je samo pogledati iz kojeg miljea dolaze, pa da ih počnemo žaliti. Tko su im bili roditelji i u kojem jugokomunističkom sivilu su ih odgajali. Bez imalo duha! I hrvatstva! Na žalost, ni danas nisu svjesni da je krajnje vrijeme da nas tim jugokomunizmom prestanu TERORIZIRATI.

Nije loša ni ideja otvoriti nagradni natječaj za najžešću jugokomunističku pljuvačinu po Bušiću. Nagrada bi mogao biti izlet u „kuću cveća“ u pionirskoj odori, s petokrakom na čelu. I, naravno, fotka koja će ih takve ovjekovječiti. Jer tekstovi koje pišu zasigurno im ne postižu i ne donose ni prolaznu, a kamo li vječnu slavu.

Već vidim tko bi mogao konkurirati za tu prestižnu fotku u crvenoj marami i bijeloj (ili je ono bila plava?) kapici s petokrakom. Mrtva trka vodit će se između Denisa Kuljiša i Jasne Babić, no u zadnji čas, lako je moguće da im nagradu preotme Sanja Modrić, obzirom da ona, iako „potpuno spremna za nove gospodare“, ostaje u srcu uvijek vjerna starima. Preostaje im latiti se pera, a nagrada je zajamčena. Za sad istureni Ante Tomić i Boris Dežulović, nemaju baš neke šanse. Šah možete zadati bar konjem, s pijunima teško, a i nemate što izgubiti, i ovako ste u pat poziciji.

Tko se, pak, odluči ići za Bušićem, svjestan je da je to težak put, da su to 32 godine, gotovo 12. 000 dana, cijeli jedan život, ali najbitnije je da je oslonac čvrst, pouzdan i neće se ispuhati. Kameni brijeg je, zapravo, jedini čvrsti zaklon i uporište na koje se može osloniti. Uporište naše povijesti, trajanja i zalog budućnosti. A povijest je naš odgoj, naše obitelji i djeca su zalog budućnosti. Jednostavno: HRVATSKA!