Sjedio sam sinoć s prijateljem. Zagrepčanin je. K tomu, rođeni. Naravno da smo pretresali političke prilike s obje strane granice. Vrlo smo se lako složili o svemu. Jedino smo se malo razišli oko bivšeg hrvatskog predsjednika Mesića i sadašnjeg Josipovića.

Na kraju smo zaključili da je sadašnji ipak lošije rješenje od bivšeg. Svirucka i naizgled je prihvatljiviji, ali je zato puno opasniji. A onda smo si postavili pitanje kako on nauči to sviruckanje? Tata, partijski moćnik, sinčiću to omogućio. Dobar tata. Postavismo i drugo pitanje. Jesu li njegovi vršnjaci, o ostalima ne ćemo, imali iste mogućnosti, odnosno jesu li im tatice omogućile razvijati svoje prirodne sposobnosti? Pa nam pade na pamet sviruckanje iza rešetaka. Ne bih o ovome dalje. Uglavnom, Hrvat iz Hrvatske i Hrvat iz Herceg Bosne nastaviše dalje i snovaše ne samo o politici, nego i o razvijanju sredstava društvenog priopćavanja, podrazumijeva se hrvatskih, a ona mogu biti i privatna i javna. Bilo je zaista ugodno.

Puno je manje ugodnije Hrvatima u Srednjoj Bosni. Navališe na njih tijekom Domovinskog rata deseterostrukom jačom silom i oni se odhrvaše. Istina, pomogosmo i mi odovud, ali je njihova odlučnost bila bitna. Sada ponovno navališe, s predvodnikom, a tko bi drugi bio, partijom. Hrvanje, izbjegnimo riječ bitka, još nije kraju, iako je pobjeda na vidiku. Tzv. međunarodni predstavnik Valentin Inzko zapovjedi, jadne li demokracije, da i Hrvati imaju pravo na svoj dio vlasti. Platformaši, s kojima su neki, kako se vole nazivati, naši, spremno ustukoše. Spomenuti predstavnik, da mu ime ponovno ne izgovaramo, pohvali dogovor i obeća svijetlu budućnost. Mogao je još dodati: drugovi i drugarice.

Dok promatrah ponašanje prijetvornog katolika pade mi na pamet sljedeći događaj. Nekima ukrali vozilo. Oni se nisu s tim pomirili i nakon istraživanja saznadoše gdje se nalazi. Zapucaše do kuće gospodina lopova. Pred njom uredno prislonjeno vozilo. Sve jasno, kao što je bilo jasno i lopovu. Ali on ga ne želi vratiti. Nakon dužeg uvjeravanja, lopovljeva majka da bi razriješila stanje reče: Ljudi, dogovorite se. Ne znam s kakvim je uvjerenjem to izgovorila, znam samo da od dogovora nije ništa bilo. Vlasnici su se vratili ne vjerujući svojim očima i ušima. Kuća je, napomenimo, bila katolička.

Kad se pogleda djelovanje tzv. Međunarodne zajednice od početka velikosrpske agresije pa do današnjeg dana, sve je isto kao u prepričanom događaju. Puno su nam toga pokrali, a ona neprestano viče da se dogovorimo. Ma, oko čega se imamo dogovarati? Zbog svega toga nisam uvjeren da će primjer iz Središnje Bosne zaraziti i druge krajeve. Međutim, da ustrajati treba potpuno je jasno. Možda tad i lopovljeva majka u liku raznih predstavnika promijeni ploču. Sve je moguće. Nekome će ipak proraditi savjest, netko će drugi to učiniti zbog svojih probitaka. Jedino treba početi razmišljati. Kako, kad je to teško neki bi rekli? Što god čovjek odgovorio besmisleno je sve dotle dok sam ne krene tim putem.

Ovih dana imali smo prilike čitati o smrti mlade pjevačice Amy Winehouse. Pijana i drogirana umrla je u svojoj postelji. Javna glasila kažu da su je mnogi žalili. Jedna od poruka reče da je bila previše nadarena za ovaj svijet. U potonje nisam baš uvjeren, ali nema veze. O mrtvima sve najljepše. Primijetih samo izočnost bilo kakvog razmišljanja. Nitko ne osudi ni drogu, ni alkohol, ni razvrat, ni... Kao da je to nešto prirodno, samo se, eto, malo pretjeralo. I život ode dalje, do nove slične žrtve. Ljudi moji, daj dogovorite se sa samima sobom i počnite ići u smjeru svojih zdravih misli. One bolesne liječite. Da su liječene, Amy bi još bila živa. Bi li pjevala na onaj način na koji je pjevala, ne znam, jer uporno bježim od nametnutih zvjezdica. Vjerojatno ne bi, zdrave misli, zdravi dogovor sa samim sobom, urađa zdravim hodom. Vjerujem da će moja, i naša, Herceg Bosna to razumjeti i nastaviti putem ponovnog početka. Onaj moj prijatelj i ja to sinoć zaključismo. Vjerujem da nismo daleko od istine. Imali smo jedanput svoj politički okvir pa nam ga onda bjelosvjetski lopovi otuđiše, jedno vrijeme nismo vjerovali svojim očima i ušima, sada smo opet počeli. Znam da će nam Bog biti na pomoći, a vjerujem da ćemo biti uporni kao Središnja Bosna.

Miljenko Stojić