„Nekad smo mi džaci u školi učili o Titu i o domaćim izdajnicima, a ovdje su domaći izdajnici“ – kako nam je objašnjavao nedavno Miljenko Jergović na Bleiburgu. Malo znam srpski, pa je „džak“ vreća, a neki su u školu išli samo kao vreće, da ne kažem – vreće buha.

Što im je odmah dalo prednost da dospiju na „hrvatsku“ televiziju, te postadoše urednici, redatelji, ili dobiše glavne uloge u emisijama, kao npr. Jergović  i onaj drugi Srbin u „Reporterima“ Mirjane Rakić.

Saznali smo tako od ove dvojice (Jergovića i onog drugog Srbina) kako ti „domaći izdajnici“ u stvari nisu ni stradali, a pokazujući na hrvatski grb, Jergović je „mudro“ ustvrdio da „ovaj znak najbolje govori sve – tko i kakvi su bili ti koji su se pod njim borili!“ Saznali smo koliko je žrtava bilo u Jasenovcu (59.000), po Slavku Goldštajnu, no „zaboravio“ je razdijeliti koliko su ih likvidirali Titovi partizani. A ova dvojica, Jergović i drugi Srbin, nisu ga to ni pitali. Goldštajn ih je još podučio da se prisilno bratstvo i jedinstvo nije smjelo provoditi između dva naroda, što on kao Židov, zasigurno, najbolje zna!

Da, u Vukovaru su isto našli kompetentnog sugovornika – Dragu Hedla!

„Ja kao Srbin i ti kao takav kakav si...“ reče mu taj njegov sudrug jugoslavenski s vidnim gnušanjem. „Četnici i partizani su isto!“ – otkrio nam je toplu vodu četnik Vuk Drašković. „Drina je 1942. tekla krvava od ubijenih muslimana“ – reče Jergović. Čudo bi bilo da je on čuo za hrvatske drinske mučenice, koje će uskoro sveticama biti proglašene. Prije se očekivalo da u nastavku kaže da on, Jergović, sumnjiči Hrvate i za te zločine. Jergović kao „džak“ u toj svojoj školi u Sarajevu nije učio ni o rijeci Neretvi, pogotovo da je ona tekla još krvavija. Od Mostarsko-Trebinjske biskupije, Trebinjski dio je iščezao – u Neretvi. Isto 1942!

Srbi, sve u svemu, nisu skloni ni komunizmu, ni Titu, ni partizanima, pa su tako Jergović i onaj drugi Srbin na Dedinju samo popušili – po jednu kubanku!

„Sijaset“ je još toga rečeno u emisiji, ali toliko srpski ipak ne razumjem.

„Miljenko moj, dragi moj HARA-HVATU...“ – ma hajde, jedva je nekako prevalio onaj Srbin preko usta tu riječ. Meni njega uopće nije teško osloviti, pa evo Srbin (jer mu se ne sjećam imena) i po peti put, ali ga potpuno razumjem da je njemu teško Jergovića nazvati Hrvatom! I meni je. Nije Jergoviću nimalo smetalo to yugo proputovanje u neudobnom istoimenom vozilu, bez klime, već su mu oči kopale crkve i džamije na koje su nailazili, pa ih je jadnik uspoređivao s benzinskim crpkama.

Najveće probleme pri pokušaju oživljavanja Yugoslavije, pravio im je cijelim putem upravo najveći ponos te tvorevine – yugo skala ili kako se već zvao. Morali su ga ostaviti i otpješačiti dalje, em ostavljajući svoje smeće iza sebe, em ne znajući ni sami kamo idu...

Dok tako htv pljujući po svojoj državi, ponižava i vrijeđa hrvatske branitelje, istovremeno promiče poštovanje američkih. Dovoljno je pogledati Opru da se shvati sva težina situacije kad se obitelj suoči sa stradavanjem svojeg člana, u nekom od ratova što ih Amerika vodi diljem svijeta. Takve emisije žele animirati zajednicu u kojoj žive stradali, kažu, njih 40.000 spram 300 milijuna Amerikanaca. Nećete tamo, naravno, čuti ni riječi o potrebi hitnog prestanka tih ratova, već, oni su branili naciju... Dok majka američkog vojnika očajava na njegovom grobu, nitko od urednika htv-a nije ni slučajno pomislio napraviti priču o životu jedne hrvatske majke, koja je dala možda i sina i muža ili brata ili je i sama silovana i zlostavljana u srpskim konc-logorima, te potom još godinama s ostatkom obitelji živjela u progonstvu. Kad ste vidjeli hrvatskog ratnog vojnog invalida u kolicima na htv-u? Ili obitelj vojnika koji je izgubio vid u Domovinskom ratu? Je li neka majka ispričala kako mora češati sina po krevetu, jer ga užasno svrbi njegova noga koje nema? Koliko se supruga ispovjedilo tv kamerama kakve drame proživljavaju svakodnevno sa svojim muževima koji pate od ptsp-a? Možete li pojmiti kako je njihovoj djeci, još moraju skrivati svoju sramotu, jer nisu nikad na htv-u čuli da se ne trebaju sramiti svojih očeva koji su zdravlje izgubili za hrvatsku slobodu. Toj su djeci, umjesto vlastitih očeva i dalje uzor američki vojnici, koji su iz kojekakvih, ponajprije financijskih i avanturističkih razloga, postali vojnici, te se okolo po svijetu bore za američke interese. Dok Amerika vlastite državljane jeftino iskorištava za ostvarivanje svojih interesa i za preotimanje tuđeg, na hrvatskoj televiziji gledamo njihove ucviljene obitelji, koje bi svi trebali razumjeti i suosjećati s njima, jer to je pokazivanje nacionalne odanosti, kako nam tumači Oprah Winfrey.

Zapravo je svejedno koju emisiju gledate, jer na „Po ure kulture“ vidjeli smo kako je predsjednik Josipović posjetio izložbu tapiserija, iako je istovremeno održana i promocija knjige „Sunčica“ o svjedočanstvima silovanih Vukovarki, ali to niti je kulturno, niti Josipovića zanima – niti su zločinci kažnjeni, niti se o tome govori.

A znate li tko su Josip Čuljat i Slavko Markon? To su komunistički teroristi koji su četrdesetih godina prošlog stojeća postavljali bombe po središtu Zagreba. Tako su minirali poštu u Jurišićevoj izazvavši strašnu eksploziju i ogromne štete, a htv ih se nostalgično prisjeća i nakon 70 godina, jer borili su se za Jugoslaviju. O 20-oj godišnjici smrti Ante Paradžika ne govori nitko, htv pogotovu, jer on je ubijen samo zato što je bio HRVAT! Upravo i samo zato citirat ću neke isječke iz njegovog govora u Sarajevu 1991, pola godine prije nego je likvidiran:

„Nigdje na svijetu nema naroda koji ima dvije države, samo Srbi imaju 4!... Hrvati su jedini narod koji nema svoju državu. Suverenitet ili imaš ili nemaš!.. Na našoj krvi rodit će se nova Hrvatska! Ili će Hrvatska bit – ili je neće bit! Moja djeca neće više robovati... Ja sam kivan, ja plačem, nema na kugli zemaljskoj kilometra di nema Hrvata. Ko ih je potjerao?...  Tko prizna hrvatsku državu i njene zakone, založit ću se da nema manja prava... Nitko u Hrvatskoj ne smije, osim Hrvata bit državotvoran, ne smije! Svi imaju ista prava, ako je priznaju kao svoju domovinu, ako ne – selite iz Hrvatske! Ako je to zločin, ako je to građanski rat – onda ga već imamo! Građanski rat ne vodi Franjo Tuđman – vode ga četničke horde koje nose Dražu Mihajlovića u Knin. Hoće li na kraju 20. stoljeća ponovo ubijati?...  Zar sam ja ubio nekoga? Zašto sam bio 4 godine na robiji, izmišljenoj, kao predsjednik studenata Hrvatske? Samo zato što sam Hrvat! Nikada Hrvati nisu ubijali Srbe! Hrvata je bilo svugdje manje – samo u zatvorima više – u Jugoslaviji, jer to je bila tuđa zemlja... Ako svi hoće slobodu, hoće i Hrvati! Gdje je tu zločin? Ako imate i jednu kap hrvatske krvi...ja bih plakao nad sudbinom hrvatskog naroda. Zašto su bili Turci 500 godina? Jer su se ponašali daleko civiliziranije nego Srbi! Njima smo davali samo desetinu!... Jedan dan slobode bolje nego 50 godina ropstva! Ja više ropstvo NEĆU!“

Zato je ubijen! Teško da će ikad više neki Hrvat održati takav govor i usred Zagreba, a kamo li u Sarajevu. Kome su, uostalom, zanimljivi oni koji nisu planirali ratovati, ali im je rat došao doma i morali su se braniti. Red je da sad doživotno budu krivi radi toga. Jedini. Sami sa svojim obiteljima. Bez dirljivih tv emisija. Na hrvatskoj televiziji su neki drugi. Oni kojima riječ „hrvatski“ oduvijek izaziva žgaravicu i grč u želucu. A hrvatski grb očima ne mogu vidjeti. Jedino što mogu je okupirati hrvatsku televiziju i soliti nam mozak. A hrvatski branitelji spomenu se samo kad treba reći protiv kojih je podignuta najnovija optužnica ili na koliko godina su pojedini osuđeni. Bilo u svojoj ili u tuđoj državi – u koju čizmom nisu kročili.

No, i Opru gledajući, svašta se može naučiti. Ona je, po prirodi stvari, vrlo osjetljiva kad su u pitanju prava crnaca, pa tako citira Martina Luthera Kinga: „Nepravda  bilo gdje – prijetnja je pravdi svugdje.“ Još mi je draža: „Na kraju nećemo pamtiti riječi neprijatelja, već šutnju prijatelja.“

Politička scena