Arhiva članaka HRsvijet.net



NORMALNE U LUDNICU

AUTOR: Boris Kolak


Shizofrenija je, kao što znamo neizlječiva bolest, a neki je poradi nedostatka adekvatnih metoda liječenja, nazivaju i "rakom duše". Iako se o shizofreniji još uvijek premalo zna, čovjek kod kojeg se ta opaka bolest dijagnosticira, neminovno će biti "anatemiziran" od strane svoje bliže okoline, što će njegovu agoniju još i dodatno produbiti, a duševni rak će metastazirati. Od strane moderne medicine, prijete mu uz obligatorne antipsihotike i ostale tabletice sumnjivog porijekla i namjene, čak i elektro-šokovi, a kad se procjeni da bolesniku "nema spasa", navlači mu se i legendarna "luđačka košulja" te ga se dodatno kljuka tabletama i lijekovima.

Bilo bi to sve skupa poprilično bezazleno, da isti ili sličan scenarij ne čeka i sve one, koji na bilo koji način sustavno prkose uvriježenim modelima ponašanja i bivstvovanja te se odbijaju prilagoditi diktaturi i dogmatici modernog konzumerizma. Ljude koji, naprimjer pišu poeziju, automatski se proglašava budalama i zanesenjacima, a ako su muškog roda i pederima. Slikari su "luđaci" i "narkomani", a pisci "dosadnjakovići" i "čudaci". Nije stoga ni čudo da svi spomenuti umjetnici žive na "margini društva", a egzistencija im visi o tankim nitima.

U Lijepoj našoj, situacija je sukladna svjetskim i europskim standardima, kojima se u jednoj maloj i beznačajnoj državi poput naše, uvijek pridaje posebna pažnja. Tako je želja većine hrvatskih roditelja da mu dijete kad odraste bude doktor(ica), trgovac, pravnik ili inžinjer - logična poslijedica ovih gornjih zaključaka. Ne moramo se stoga čuditi što izbor svakog drugog srednjoškolca pada na ekonomski ili pravni fakultet te što poslije imamo toliko nezaposlenih školovanih kadrova. Loša obiteljska procjena, potpomognuta neadekvatnim i neučinkovitim sustavom profesionalne orijentacije, direktni je krivac za prepune ludnice i psihijatrijske ustanove, ali i sve zauzetije klupe u parkovima i na željezničkim kolodvorima.

Paradoks svega toga krije se u očitom propadanju religije kapitalizma i konzumerizma i njihovih bankarskih crkava, čiji su kraj predskazali velikim dijelom i oni koji se sada, nakljukani sedativima i koktelima tableta, nervozno šetaju parkovima prihijatrijskih klinika. Nerijetko su to upravo ljudi, koji su u potpunosti spoznali žalosnu i bolnu istinu ovoga svijeta; istinu koja je za njih bila preteška i preokrutna, a da bi se dalje "igrali civilizacije" i svakog jutra stupali kao poslušna "mravlja vojska", prepunim tramvajima, autobusima i cestama, do središta svog društvenog  života - firme u kojoj rade. Lijepo je to kad čovjek radi posao koji ga zanima i ispunjava, ali što je s onima koji  svako jutro ustaju osjećajući se kao da ih je pregazio kamion, a razina radnog morala im je ravna potrebi Nives Celzijus za ontološko-metafizičkom diskusijom.

Najlakše je uprijeti prstom prozivajući "lijenčine" i "neradnike", ali činjenica je da su ti ljudi nesretni i da pate. Nemojmo dozvoliti da glavobolje i migrene prerastu u depresije, a depresije u samoubojstva. Shvatimo već jednom da živimo u jednom svijetu "izokrenutih vrijednosti", u svijetu gdje pravi luđaci nisu u ludnici, već na visokim političkim i državničkim funkcijama. Uostalom, zar nije lud onaj koji svaki dan fizički radi 12 sati, s ciljem da kupi najnoviji model BMW-a ili onaj koji potpisuje tridesetogodišnje stambene ugovore s "bankarskim vragovima", u trenucima kad se čitav sustav financiranja i bankarenja nalazi pred raspadom i restrukturiranjem? Zar nisu ludi oni kojima je dragi Bog dao ogroman talent za glazbu, sport ili slikanje, a oni se odlučuju za "sigurnost" takozvanih "normalnih zanimanja"?

Mnogo je neodgovorenih pitanja, ali siguran sam da, kad bi se duševne bolnice umjesto dosadašnjim "luđacima", napunile odabranim političarima i znanstvenicima, ali i pojedinim tvrdoglavim "sirovinama" i "sveznadarima", svijet bi bio mnogo sigurnije i sretnije mjesto za život. Stoga, molim lijepo - normalne pod hitno u ludnicu!