Arhiva članaka HRsvijet.net

2.

Talijani, četnici i komunisti tamane hrvatski puk

Rat je najveće zločinstvo, koje sprovode ljudi

Ovdje ću samo spomenuti da su zajednička zločinstva jugoslavensko-srbskih žandara i lokalnih četnika nad hrvatskim seljacima u Slunjskome kraju započela već 1935. naovamo. O tome znademo mi, još živi stariji ljudi. Ta zajednička zlodjela žandara i četnika u selima Slunjskog kotara prije Drugog svjetskog rata, spominje i opisuje Vjećeslav Holjevac u svojoj knjizi »Zapisi iz rodnog grada«, Nakladni zavod MH, Zagreb 1972.

Zatim slijede četnička i pridružena im partizanska zločinstva nastavljena tijekom čitavog Drugog svjetskog rata i u poraću.

Ne treba tajiti niti osvetnička zločinstva druge strane u ratu i bit će navedena u drugoj raspravi, a ovdje, koliko to istina usporedbe i osvete iziskuje.

Radi povijesne istine, a ne radi umanjivanja zločinstava od svih vojnih ustrojstava, mora se reći da su zločinstva četniko-partizana u Slunjskome kraju neizbrojiva i malne u svima zločinstvima prvi zločin su počinili srbsko-fašistički četnici i četniko-partizani, a onda je uslijedila osveta od strane oružanih pripadnika Nezavisne Države Hrvatske.

Srbsko-fašistički četnici i pridruženi im komunistički partizani ubijali su Hrvate radi ostvarenja Velike Srbije na hrvatskome prostoru. To je bilo programirano u svim četničkim planovima, a napose u onima srbsko-fašističkog četničkog stratega Stevana Moljevića i Draže Mihailovića.

Komunistički partizani pod vodstvom samozvanog maršala Tita ubijali su ljude po Lenjinovoj doktrini: »Tko nije s nama taj je protiv nas! Jednostavnije je ubijati nego istraživati!« Titovi četniko-partizani su na toj Lenjinovoj doktrini skladali svoju zločinačku pjesmu: »Narod s nama // Koj' je prot nama // S njim ćemo pod pete...«

Talijani su u Slunju s prekidima od 17. travnja 1941. do 6. travnja 1942.

Razne talijanske postrojbe navraćale su se u Slunj tijekom 1941. Zapovjedništvo od (redom) ovih vojnih postrojba: Cavaleria, Biciklisti, Berselieri i Fašisti je bilo u velikoj jednokatnoj zgradi srbsko-fašističkog četničkog vođe Dmitra Dragaša.

Dobro je poznato da su Talijani plijenili oružje od Hrvata, ali nisu Srbima oduzimali četničko oružje iz skladišta, nego su ga još obogaćivali strojnicama, lakim minobacačima, strjeljivom, odorama i hranom.

Četnički poglavica Dmitar Dragaš i ostali domorodački slunjski Srbi, malne svi četnici, paradno su stajali pri jutarnjem dizanju talijanske zastave na jarbol i pjevali: »Per Duce, per Patria, per Re...«

U tome i u drugim talijanskim ceremonijalima nisu sudjelovali slunjski Hrvati.

Za razliku od svestrano dobrog odnosa Talijana prema Srbima u Slunju, nijedna od spomenutih talijanskih postrojba nije uspostavljala prijateljske odnose s Hrvatima niti Hrvati s njima. U detalje se ovdje ne može ulaziti jer je to polje pisanja za podeblju knjigu.

Spomenuti srbsko-fašistički četnički vođa Dmitar Dragaš, vrijedi i za druge slunjske Srbe napose za Milana i Đuru Vujnovića, malne su svakog dana (obično pred večer) odlazili u srbsko-vlaško selo Zbjeg na sastanke s tamošnjim četnicima. Za ove susrete mogu tvrditi jer ih je put vodio kroz naše polje pa smo ih vidjeli. Ponekad je moj otac Joso Hazler pitao Dmitra Dragaša: »Kuda ideš u noć?« Dmitar je obično odgovarao da ide ubirati dugove od seljaka, koji su četvrtkom (sajmeni dan u Slunju) pili na veresiju u njegovoj gostionici. Razlog je, dakako, bio četnikovanje u srbskim selima: Zbjegu, Mrzlome Polju, Toboliću i suradnički sastanci s četnicima iz Plaškoga... Dokumentarno se znade da je tijekom čitavog rata Đuro Vujnović iz Slunja bio glavni četnički komandant u Plaškome, a poslije rata je sve do smrti četnikovao kao emigrant u Parizu.

Četnici su imali miroljubivi odnos s komunistima

Miroljubivi odnos između srbsko-fašističkih četnika i komunista je za razumjeti. Komunisti, uglavnom Hrvati, bježali su iz gradova u šume nakon Hitlerovog napada na Staljinov Sovjetski savez 22. lipnja 1941. Pridošli komunisti su bili u manjini i htjeli ne htjeli morali su se podrediti srbsko-fašističkoj četničkoj većini. To im nije padalo teško jer su se obadvoji borili za Jugoslaviju, a ideologiju su prepustili vremenu. Povezivala ih je i zajednička borba protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Poneke nesuglasice, svađe i neznatne sukobe sa srbskim fašističkim četnicima običavali su tu i tamo izazvati poneki (ne svi!) od hrvatskih komunista prispjelih u Slunjski kraj (Vjekoslav Afrić, Vladimir Bakarić, Robert Domani, Andrija Hebrang, Nada Galjer, Vilim Galjer, Mile Gračan, Veco Holjevac, Pante Katić, Slavko Markon, Fanika Milašinčić, Joža Milašinčić, Stjepan Milašinčić, Jelka Milinković, Pero Milinković, Slavo Obajdin, Ivo Lola Ribar, Ivo Rukavina, Ivo Vejvoda, Toma Žalac...).

Hrvatski komunisti Afrić, Hebrang i Žalac nisu bili zločinci

Na ove hrvatske komuniste valja gledati različito. Prvi među spomenutima, Afrić, bio je glumac i ne spada u zločince. To se isto može reći i za posljednjeg po abecedi, učitelja i kasnije doškolovanog srednjoškolskog profesora, Tomu Žalca koji je iz domobrana prešao u partizane. Za njih se znade da su često puta spašavali Hrvate od četničko-partizanskih zločinaca.

Njima srodan bio je hrvatski komunist Andrija Hebrang koji je zabranjivao ubijanje zarobljenika iz redova svih protivničkih vojska. Napose je zabranjivao ubijanje hrvatskih vojnika: domobrana, oružnika i ustaša, koje su kao zarobljenike u Slunjskom kraju bez milosti ubijali četniko-partizani dok se tome nije suprotstavio Hebrang. Zbog takvog stava i ponašanja dolazio je Andrija Hebrang tijekom rata u sukob s Milovanom Đilasom, s Mošom Pijadom i s najvećim zločincom, samozvanim šumskim maršalom Titom.

Većina hrvatskih komunista su ratni zločinci prema vlastitome narodu

O ostalim spomenutim komunistima se ne bi moglo reći ništa pozitivno, nego ih svrstati u ratne zločince po zapovjednoj i po izvršnoj odgovornosti. Najistaknutiji među takvima su diverzanti na zagrebačku poštu u Jurišićevoj ulici, 14. rujna 1941. Od njih četvero glavnih izvođača zločina na pošti: Josip Čuljat, Nada Galjer, Vilim Galjer i Slavko Markon, samo Čuljat nije ostavio nikakvog zločinačkog traga u Slunjskome kraju, zvanome Kordun. Zločinac Vilim Galjer, koji je bio glavni sudionik uništavanja telefonske centrale u Zagrebu, pri čemu je bilo ranjavanja i smrti nedužnih poštanskih službenika, nastavio je svoje zločinstvo po selima Slunjskog kraja i susjedne Bosanske krajine. Poginuo je kao komandir četničko-partizanske čete tijekom ožujka 1942. u jednom napadu na sela Šturlić u Bosanskoj krajini i na Furjan u Slunjskome kraju (Zbornik 18, HAK, Karlovac, 1989.). Njegova udovica Nada Galjer istakla se je po brojnim zločinstvima. Vrhunac njenog zločinstva jest to što je 15. studenoga 1942. zajedno sa Srbinom Mješinom Kukićem dala zazidati 22 živa ranjenika u dvorišnoj zgradi Nikole Neralića u Slunju. To su bili mladi hrvatski vojnici, ranjeni ustaše iz X. bojne, poglavito dečki iz Hercegovine i petorica iz Slunjskog kraja.

Među četničko-partizanskim zločincima u »prvome oslobođenju Slunja« najveći je bio Ćanica Opačić. On je bio glavni sudac u tzv. »Narodnome sudu«, u kojem se sudilo Hrvate samo na smrt.

Hrvatski komunisti su postupno mijenjali četnički naziv u naziv partizani

Neki od hrvatskih komunista su dolaskom u šume »na slobodni teritorij« postupno razbijali četničko-fašistički duh u redovima srbskih i vlaških banda, ali mržnju na sve hrvatsko nisu iz njih iskorijenili, jer su se i oni kao komunisti borili protiv Hrvatske. Za srbsko-fašistički četnički i komunistički savez ima bezbroj primjera u Slunjskom kraju, napose u Blagaju i Glinicama, u susjednoj Lici, prije i napose nakon tzv. ustanka u Srbu i drugdje po Hrvatskoj. Poznata su četnička razaranja nekoliko hrvatskih sela u Lici i ubojstvo hrvatskog komuniste Marka Oreškovića već početkom rata. Od istaknutih Hrvata ubijen je pjesnik Ivan Goran Kovačić. Njega su ubili četnici 1943., a daljnja ubijanja Hrvata od četniko-partizana po čitavoj Hrvatskoj tijekom rata s krunom u tragediji Bleiburga su neizbrojiva.

Jedan od četniko-partizana, Srbin Simo Dubajić hvali se da je ubio trideset tisuća Hrvata i žali što nije još više. Dubajić se u svome zločinstvu čak točno izražava, jer u samohvali kaže da je ubio više od 30.000 Hrvata, koje navodi pod nacionalnim imenom, a ne pod nazivom ustaša. Republika Hrvatska daje i danas visoke mirovine »zaslužnim« četniko-partizanima – ratnim zločincima, kojih je na mirovinskome popisu 47.000. Nijedan od ovih ratnih četniko-patizanskih zločinaca nije osuđen za svoja zlodjela niti od pravosuđa Republike Hrvatske ni kroz sprovedbu Deklaracije Europske Unije za lustraciju komunizma i komunista u Republici Hrvatskoj.

 

NASTAVLJA SE


Autor: Miljenko Stojić

 

Vezani članci:

Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 1.