Na VII. susretima književnika hrvatskih manjina s književnicima u Republici Hrvatskoj u Rovinju 14., 15. i 16. listopada 2010., sudjelovala je i hrvatska književnica Ljubica Kolarić-Dumić stihovima i lirskim mementom o dvadesetoj godišnjici progonstva Hrvata iz Srijema, a posebice iz Kukujevaca, njezina rodnoga mjesta, iz kojega je protjerano cjelokupno stanovništvo.

NE KANIMO SE SELITI - piše na požutjelom listu izrezanom iz nepoznatih novina. Ne znam tko mi je poslao članak, jer sam ja već sutradan, nakon događaja, opisana u tom sačuvanom tekstu, otputovala u Rijeku. Maleni izrezak, tek kolika je dužina članka s ovećom fotografijom. Namjerno ili slučajno bez nadnevka i naziva novina? Tih je dana trebalo puno hrabrosti za sve, pa i za čuvanje obične novinske vijesti. Ja sam je sačuvala kao dragu uspomenu na zavičaj. Tekst je veoma znakovit: - Jučer je u Kukujevcima, srijemskom selu nedaleko od Šida održana osnivačka skupština Mjesne organizacije Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, što je nakon osnivanja Saveza u Subotici prva Mjesna organizacija u Pokrajini. Za tu prigodu, Kukujevci, čisto hrvatsko selo, bilo je okićeno hrvatskim trobojnicama, što lokalne vlasti dosad nisu dopuštale... - Prije početka rada osnivačke skupštine - nastavlja autor članka - pročitana je izjava u povodu najnovijih događanja u Kninskoj krajini u kojoj se podupire legitimno izabrano rukovodstvo Hrvatske u nastojanju da smiri situaciju i zaštiti ustavni poredak Hrvatske. Apelira se na stanovništvo Hrvatske, posebno na srpski narod u Hrvatskoj, da svojim dostojanstvom dade doprinos smirivanju političke situacije. U tekstu se spominju riječi Bele Tonkovića, koji je govorio o brojnim nacionalnim manjinama Vojvodine. - On je potanje objasnio - završne su riječi članka - programska načela Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koji se zalaže za političku, kulturnu i ekonomsku ravnopravnost Hrvata koji žive u Vojvodini, za toleranciju i prihvaćanje različitosti, za parlamentarnu demokraciju, slobodnu upotrebu vlastita jezika i pisma u prosvjeti, tisku, na radiju i televiziji i za slobodno iskazivanje nacionalnih, vjerskih i svjetonazorskih stavova... Mi, koji smo sudjelovali u svemu što se zbivalo toga dana u Kukujevcima, na osnivačkoj skupštini, kulturno-umjetničkom programu, svečanom ručku i veselju, uz obvezne tamburaše, do kasnih sati, možemo svjedočiti o jedinom našem grijehu; ljubavi prema onome što jesmo; našem nacionalnom biću, čvrstim vjerskim osjećajima i našem ponosu, što smo duboko svjesni onoga što jesmo. Bio je kraj rujna, znak da se moram vratiti na posao učiteljice. Suprug mi, sjećam se, javlja da se što prije vratim s djecom, jer veli - zar ne znam da je počeo rat, a sudionici osnivačkog odbora DSHV već su sa mnom napravili svoj plan. U svečanom dijelu čitat ću svoje pjesme. Otac se po običaju ljuti, govoreći da se ni u što ne miješam. No i ja sam tvrdoglava. Obećala sam i ne ću odustati. Možda je i ta naša upornost smetala one, koji su nam na sve načine tijekom povijesti nastojali zagorčati život, a mi se nikada nismo dali. Zato još više čudi i traži pojašnjenje, značajna za povijest ovih prostora, tako potpuna predaja i odlazak cjelokupnog stanovništva sa svojih ognjišta. Živjeli smo stoljećima na svojoj zemlji, ponekad lakše, ponekad veoma teško, ali nikada nikome nije došla u glavu tako suluda ideja da nas sve istjera iz vlastitoga dvorišta. Danas, nakon dva desetljeća od događaja, na koji nas podsjeća požutjeli novinski članak, istjerani i raseljeni, skupljamo hrabrost da ne izgubimo dostojanstvo, da ostanemo uspravni kao onoga dana, kad smo puni nade slušali našu himnu, ne sluteći protjerivanje iz zavičaja. Svi smo otišli. Patnja je zamijenila radost, samo na požutjelom novinskom papiru stoje, krupnim slovima, napisane riječi: NE KANIMO SE SELITI.

Zašto upravo Kukujevci?

Iz cijele Vojvodine, a posebice iz Srijema, od 1990. do 1995. protjeran je veliki broj Hrvata, ali tako potpuno i toliko beskompromisno, nemilosrdno i ponižavajuće, na koji su način iz svoga mjesta istjerani Kukujevčani, ne znam je li zapisano u nekom od udžbenika iz povijesti ratovanja. Stoga selo Kukujevci i njegov narod, koji danas živi raseljen u preko 120 mjesta diljem Hrvatske, zaslužuje hrvatsku i svjetsku pozornost i pomno istraživanje toga fenomena. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko važnijih podataka o selu. Smješteno je u bogatoj i veoma plodnoj, srijemskoj ravnici podno Fruške gore. God. 1770. carica Marija Terezija daje izgraditi, u tada sigurno malenom naselju, velebnu crkvu Presvetoga Trojstva. Moglo bi se odmah postaviti sljedeće pitanje. Zašto baš tu? Jesu li postojali neki viši, nama nepoznati razlozi? Na najnovijem skupu Kukujevčana, jer je to jedini način da se vide i čuju, o tome je razmišljao i župnik iz Šida, pod čiju ingerenciju sada spadaju i Kukujevci, nekada s velikom crkvom uvijek punom vjernika, a danas župa bez župljana! Vlč. Nikica Bošnjaković nije postavio pitanje: - Za- što je u jednom malom mjestu carica dala izgraditi tako golemu crkvu? Župnik, čiji je naum obnoviti crkvu u Kukujevcima, pitanje je okrenuo u odgovor i izrekao ove riječi Kukujevčanima i Svijetu: - Nije bez razloga na tom mjestu carica Marija Terezija dala izgraditi onako velebno zdanje! Obnovit ćemo crkvu, dragi Kukujevčani! Uzviknuo je nadahnut vjerom i Božjim milosrđem, siguran u ostvarenje ovog svetog i plemenitog cilja. Uskoro kani otići u Beč po prvobitne nacrte i po njima obnoviti crkvu, podignuti toranj, kakav je bio prije rušenja 1945. Vratit će crkvi njezin sjaj, koji je imala kad je izgrađena. Je li to ludost, pita se svećenik. Nije, odgovaraju mu želje sa samoga dna naših srdaca. Po zavr- šetku Drugog svjetskog rata crkva je minirana, srušen je toranj i krov. Godinama je kao ruševina stajala u sredini sela i čekala da se dogodi ludost, da mještani, osiromašeni ratom, a potom nacionalizacijom i konfiskacijom, oduzimanjem svega što su imali, da tako uništeni i poniženi do ruba bijede i gladi, obnove svoju crkvu. I uspjeli su. Do završetka Drugog svjetskog rata u selu su živjeli Hrvati i Nijemci, koji su odmah istjerani iz sela, a naseljeni kolonisti. O tim godinama života Kukujevčana treba posebno pisati. Kolonisti su se uselili u bogate njemačke kuće, zavladali selom, zastrašivali i tukli naše ljude, a onda polako počeli odlaziti. Tada se u mjesto doseljavaju Dalmatinci i Hercegovci, život se ponovno vraća. Marljivim radom obnavljaju se imanja i Kukujevčani kao nekad žive svoj život, sve do Domovinskog rata u kojemu čitavo mjesto doživljava sudbinu Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Kad god pomislimo, jesmo li kao svjedoci toga vremena, dužni nešto učiniti, onda na prvome mjestu, moramo sebi i Svijetu postaviti dva pitanja: 1. Zašto je u 18. stoljeću u tada malenom selu izgrađena crkva, koja svojom veličinom odgovara katedralama velikih gradova? 2. Zašto je uoči početka naše oslobodilačke akcije OLUJA istjeran onaj dio stanovništva koji je ostao u Kukujevcima?

Nada ne gasne

Poznata činjenica da je iz Vojvodine, posebice iz Srijema, protjeran veliki broj Hrvata, za Kukujevce ne vrijedi. Iz toga je sela istjerano cjelokupno stanovništvo! Poslije devedesete godine pred zastrašivanjima, mučenjima i nakon nekoliko ubojstava, uplašeni stanovnici odlaze u Hrvatsku. Ali ne odlaze svi. Ipak su, iako u strahu, mnogi još ostali u selu, poput Hrvata u drugim selima i gradovima Vojvodine. Uoči hrvatske oslobodilačke akcije OLUJE u selo upada, ne znam je li službena ili neslužbena vojska, koja je oružjem istjerala ostatak sela. Važno je napomenuti: Ako su na ovaj prostor htjeli naseliti srpsko stanovništvo, koje nije htjelo ostati u Hrvatskoj, imali su pokraj Kukujevaca i druga sela s nesrpskim stanovništvom. Zašto su odabrali baš Kukujevce? Pitamo se godinama mi Kukujevčani. Smatramo da selo nije zaslužilo takvu sudbinu i da bi bilo bar donekle pravedno, ako se u ovako strašnom zločinu uopće može govoriti o pravednosti i pravdi, da je dio stanovnika ostao u selu kao i u ostalim mjestima Srijema, Bačke i Banata. Kukujevčani se nikomu nisu nametali, ničije prisvajali, ni uzimali, ni za čijim težili. Uvijek nam je bilo dosta samo na- šega. Imali smo bogatu zemlju i vinograde. Imali smo vrijedne ljude, uvijek dio školovane mladosti, našeg Živka Bertića, odvjetnika, književnika i političara, liječnike, inženjere, učitelje, profesore, slikare, kipare, graditelje, vrhunske majstore svih zanata... Imali smo školu, dobre učitelje, dva doma kulture, knjižnicu i čitaonicu, naše običaje i tradiciju ljubavi prema zemlji. Ostaje nam vjerovati, kao što smo uvijek činili - da će jednoga dana na našu veliku radost, ponovno gromoglasno zazvoniti zvona crkve Presvetoga Trojstva u Kukujevcima. Zazvonit će naša zvona da nas kao nekad pozovu na krštenje novorođenih Kukujevčana. Do tada ćemo se nadati. Čekati odgovore na naša pitanja i radovati se ponovnom susretu. Nemoguće je - jer je Božje milosrđe veliko i Njegova odluka konačna - da je uzaludno 1770. izgrađena onako velebna crkva, a da u 21. stoljeću bude bez i jednog vjernika. I nadamo se da će nam se samo otkriti, samo kazati: - Zašto su tijekom dva rata iz našega sela istjerani njegovi stanovnici, koji su se okupljali u toj crkvi? God. 1945. Nijemci, a od 1990. do 1995. Hrvati. Za obilježavanje dvadesete obljetnice svoga protjerivanja iz zavičaja, Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata, odlučili su se i za svoju himnu pčiji su autori Ljubica Kolarić-Dumić (tekst), Josip pl. degl’ Ivellio (glazba). Pripremamo se tužno, ali dostojanstveno obilježiti žalosnu 20. obljetnicu kako bismo Svijet upozorili na veliki zločin, koji nam je učinjen. Da se više nikada ni jednom narodu ne dogodi ovakva tragedija! I da naša djeca znaju tko su i odakle dolaze.

Ljubica Kolarić - Dumić / Hrvatsko slovo

Vezani članci:

Otvoreno pismo vojvođanskih Hrvata Ivi Josipoviću

Ivica Dačić: Nove optužnice protiv Srba ne vode pomirbi