Na današnjem prosvjednom okupljanjuna na Kazališnom trgu u Zagrebu, održanom pod geslom"UKLONIMO KOMUNISTIČKOG DIKTATORA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE", iznimno zapaženim govorom okupljenima se obratio i Tomislav Jonjić, poznati hrvatski odvjetnik i publicist.


«Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!»

Nema jasnijega ni preciznijeg opisa hrvatskog položaja u jugoslavenskoj državi, od ovoga koji je izrekao suborac i jedan od najbližih suradnika Josipa Broza, tiranina po kome je nazvan trg na kojem stojimo!

Životni put Jugoslavije i jugoslavenstva obilježen je hrvatskim grobovima.

Iskusili su to naši predci 1916. i 1917. na crnomorskim obalama, kad su ih u Odesi, sileći ih na pristupanje jugoslavenskoj legiji, premlaćivali, nabijali na kolce, tjerali da kopaju vlastite grobove i bacali u more. Iskusili su to hrvatski domobrani na Jelačićevu trgu 5. prosinca 1918., svega nekoliko dana nakon stvaranja jugoslavenske države, kad su ih hrvatski kvislinzi u ime Jugoslavije postrijeljali kao snoplje.

Desetci tisuća Hrvata kundačeni su u ime Jugoslavije, oko tri tisuće naših sunarodnjaka, katolika i muslimana, ubijeno je od 1. prosinca 1918., najcrnjeg dana u našoj povijesti, do početka Travanjskog rata 1941. godine. Hrvatski su narodni zastupnici pobijeni u jugoslavenskoj skupštini, jugoslavenski su batinaši zatukli Milana Šufflaya kao psa na ulici.

«Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!»

I svakomu je bilo jasno da tu svoju tamnicu, tu nakazu od države, Hrvati ne će braniti. Znao je to i London i Pariz, znali su to i Albert Einstein i Henri Pozzi, shvatili su to i babice Jugoslavije poput Seton-Watsona i Svetozara Pribićevića.

Jer, tamnicu se ne brani, tamnicu se ruši!

To nije samo prirodno pravo, to je i moralna obveza!

Boriti se za slobodu – obveza je svih nas i svakog od nas.

Samo amoralan čovjek, samo luđak ili kvisling, izdajica svog naroda, brani tamnicu u kojoj je njegov narod zatočen.

I kad su Hrvati pokazali da žele slobodu, da hoće vlastitu državu, digla se protiv toga šaka izdajica i kvislinga, šaka tuđih plaćenika.

Više od tri stotine Hrvata ubijeno je u ime Jugoslavije samo u Travanjskome ratu, prije nego što se stišalo prvotno, spontano oduševljenje proglašenjem vlastite države, prije nego što je bilo koji Hrvat pokušao pravdu uzeti u svoje ruke.

Ali bile su te žrtve neznatne prema onima koje su slijedile, i za koje je najzaslužniji jedan totalitarni, zločinački pokret kojemu je na čelu stajao upravo bravar čijim se imenom sramoti ovaj trg.

«Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!»

No u našim se školama uz Lidice ne spominju Zrin i Španovica; u našoj kolektivnoj memoriji Krnjeuša i Boričevac ne znače ništa.

Koliko je naših srednjoškolaca i sveučilištaraca, kojima nešto znače imena Mande Devčić ili Anđelke Šarić? Koliko ih je, koji išta znaju o novovjekim sigetskim bitkama, o obrani Travnika ili Gvozdanskoga?

O njima se ne govori u školama, njih ne spominju udžbenici, nema ih na spomen-pločama ni u nazivlju ulica i naselja. Umjesto toga, i danas u srcu Zagreba imamo spomen-ploče u čast Aleksandra Rankovića, i danas se ovaj trg zove imenom «maršala Tita».

Oni su nas oslobodili, tvrdi službena historiografija i još službenija politika.

Ima vas ovdje dovoljno starih, da se sjećate kako su vas u školama učili da su nas oslobodili Petar I. Karađorđević i njegov sin Aleksandar. I baš tako, baš je to istina: Tito i Ranković, Gošnjak i Bakarić su nas oslobodili baš onako kako su nas oslobodili Petar Prvi i Aleksandar Zadnji.

Oslobodili su nas, natičući nam ponovno ropske lance!

Ali, Tito je «antifašist», simbol jednoga pokreta koji se borio protiv zločinačkoga fašističkoga i nacionalsocijalističkog poredka, tvrde naši državni poglavari.

No, na sutrašnji dan prije šezdesetšest godina, opustjelim su ulicama – jer su Zagrebčani pred oslobođenjem zabravili vrata i zakračunali prozorske kapke – opustjelim ulicama u glavni grad Hrvatske nije ušla antifašistička hrvatska vojska. U glavni grad Hrvatske, ostavljajući za sobom krvavi trag od Dakse i Širokoga Brijega do Gospića, od Sarajeva i Ruševa do Gračana, umarširale su snage koje su se i stvarno i formalno nazivale Jugoslavenskom armijom.

Nema hrvatske vojske koja se zove jugoslavenskim imenom! Nije se moglo onda i ne može se danas boriti za slobodu Hrvatske time što se bori za obnovu Jugoslavije.

To oslobođenje platili smo Bleiburgom i križnim putevima, Golim otokom, Starom Gradiškom i Lepoglavom, platili smo ga pola stoljeća kasnije Škabrnjom i Vukovarom, plaćamo ga i danas, Gotovinom i Markačem!

Hrvati moraju umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!

Sve te žrtve, a i one koje nas tek čekaju – jer, nažalost, ta tragična stranica naše povijesti još nije zatvorena (našom krivicom ona nije zatvorena!) – sve su to žrtve Jugoslavije i jugoslavenstva.

Da bi Jugoslavija živjela, Hrvati moraju umrijeti!

Titovo ime, dakle, nije samo simbol jedne zločinačke ideologije kao što je to komunistička; ono je i više od toga, ono je simbol Jugoslavije i jugoslavenstva.

I dokle god naše ulice i trgovi nose to ime, mi nosimo biljeg vlastitoga ropstva. A narod koji šutke nosi znamenje ropstva, ni ne zaslužuje slobodu! Narod koji slavi zločince i izdajice, nije slobodan narod.

Zato borba za uklanjanje svih simbola nasilja, zločina i totalitarizma s javnih površina nije samo borba za Hrvatsku, to je borba za demokraciju, slobodu i pravdu!

 

Tomislav JONJIĆ