ISTAKNUTE VIJESTI

Argentina je doista posebna. Uspjelo joj je ono što neovisnoj državi ne bi prošlo ni u hollywoodskom trash filmu: bankrotirati dvaput u 12 godina. I to uz pomoć američkih sudova. Kako nije uspjela postići dogovor s fondom Elliott Management milijardera Paula Singera iz New Yorka,  zemlja je od četvrtka u tehničkom bankrotu. Svaka sličnost sa Hrvatskom je slučajna. Ili možda nije?


Nije to kao kad bankrotira privatna tvrtka. Ali na argentinskim ulicama zrak miriše na neizvjesnost. Treće po veličini južnoameričko gospodarstvo ponovno je uzdrmano. Analitičari već predviđaju rast dolara - koji je u posljednjih 12 mjeseci ionako porastao 51 %, te rast nezaposlenosti, pad potrošnje. Uglavnom gore nego što je bilo, a ionako je bilo loše.

Argentinu je otjerao u bankrot fond specijaliziran za otkupljivanje obveznica zemalja u bankrotu, ili najblaže rečeno, država u problemima. Nakon bankrota 2002., Elliott Management se polakomio i jeftino, praktički u bescjenje, kupio argentinske obveznice. Tada je to bio slučaj bez presedana. Kako je bilo nemoguće utjerati dugove, 93% vjerovnika pristalo je na njihovo restrukturiranje, što je u praksi značilo dobiti povrat uložene vrijednosti od 30 do najviše 60%. Na takvu igru nije pristalo 7% vjerovnika, a dio njih je svoje obveznice prodao fondu Elliott. Fond je kupio te ˝bezvrijedne˝ obveznice za 49 milijuna dolara. Danas one, barem prema američkom sudu, vrijede puno, ali stvarno puno više.

Nakon izgubljenih parnica na sudovima u SAD-u, Argentina po presudi suca Griesa mora isplatiti 1,33 milijarde dolara plus kamate, ili postići novi dogovor s vjerovnicima. Argentina to može platiti, ali neće. Jer tvrdi da ne smije ponuditi bolje uvjete investitorima od onih ponuđenih 2005. i 2010. kad je restrukturiran veći dio duga - prema RUFO klauzuli koja istječe 31. prosinca i koju je prihvatilo 93% kreditora. Inače bi morala svima platiti dug kao i fondu Elliott. Nezgodno, zar ne?

Argentina je  2002. godine proživljavala najtežu krizu u povijesti. Bankrotirala je u pravom smislu te riječi. Narod je bio u šoku, predsjednik je pobjegao iz predsjedničke palače. Zavladao je očaj. Građani nisu mogli podizati novac iz banaka. Ljudi su izašli na ulice lupajući loncima i poklopcima u znak prosvjeda protiv stanja u zemlji i političara koji su je dotle doveli. Došlo je do sukoba u kojima je 40 osoba izgubilo život.

Tada je nezaposlenost bila 25%, dok je 52% stanovništva živjelo ispod granice siromaštva. Socijalni uvjeti su bili strašni. Zaduženost Argentine bila je više od 140 % BDP-a. Bila je to zemlja bez budućnosti.

Nakon restrukturiranja duga, zemlja se djelomice oporavila. No i danas ima jednu od najvećih inflacija i vrlo neobične restrikcije glede kupnje dolara kako bi se zaustavilo topljenje deviznih rezervi. Prošle godine cijene su porasle više od 40% u trgovinama i prodaja se srušila. Zatvaraju se restorani i manje prodavaonice, opća potrošnja je u stalnom padu. Više je od 25 tisuća novih nezaposlenih u industriji samo u drugom tromjesečju ove godine.

Javna potrošnja porasla je na 40% dok su prihodi znatno pali. Predviđa se godišnja inflacija od gotovo 40% i produljenje recesije. To u Hrvatskoj, naravno, zvuči bolno poznato. I premda mnogi strahuju od takvog scenarija, analitičari nas tješe da on nije izvjestan, bar ne za sada. Ja im želim vjerovati. Za osobu koja ima dvije ekonomski problematične domovine, treći bankrot prije četrdesetog rođendana - bilo bi to uistinu previše.


Mariana Campera / HRT