Već smo usred proljeća! U čarobnom mjesecu svibnju,kako nekoć pjevašeHeinrich Heine. Hm, mjesec – čaroban? Ne bi li se moglo reći štogod određenije? Kako ne bi! Svibanj je u našim zemljopisnim širinama mjesec mladosti i topline, ljubavi i čežnje, radosti i sjete; mjesec u kojemu cvate svib i pjevaju ptice; mjesec u kojemu „svibanjskim pobožnostima“ častimo Blaženu Djevicu Mariju i sv. Antu Padovanskoga.

Kada je riječ o suzbijanju populizma, dobro bi bilo najprije odrediti što je – populizam. Ne mislim da to čitatelji ne znaju. Bože sačuvaj! Nitko od nas nije ni sličan onomu slavnom Grku koji je znao da ništa ne zna. Svi mi znamo sve što se zna, pa kako ne bismo znali što je populizam?! Unatoč tomu dobro je unaprijed odrediti središnji pojam razgovora. Zašto? Riječi kao oznake pojmova, pogotovo tuđice, često imaju više značenja. Ako jedan sugovornik podrazumijeva jedno, a drugi drugo, sugovornici se ne mogu sresti u razgovoru.

U četvrtak, 25. travnja, hrvatskoj je javnosti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavljena knjiga Mate Granića „Diplomatska oluja“. Riječ je o uspomenama na stvaranje Republike Hrvatske. Nakladnik „Večernji list“navješćivao je događaj objavljujući intrigantne dijelove knjige u svomu istoimenom dnevnom listu.

Vjerojatno se na prvi pogled čini ovako: Nekakav samozvanac čitatelju soli pamet, ćudoredno ga prosvjetljuje, propovijeda mu kršćanski vrijednosni sustav.

Mi politički Hrvati (Hrvati, etnički nehrvati, eurohrvati, jugohrvati i transhrvati) demografski smo stara nacija. Ali resi nas jedna izrazito mladenačka, da ne velim djetinjasta značajka: lako se oduševljavamo.

Počnem li s izjavom: Zbunjen sam – poneki će se čitatelj nasmijati i odustati od čitanja. – Neka člankopisac – reći će čovjek – nosi svoju zbunjenost sa sobom. – Drugi možda ne će odoljeti znatiželji pa će nastaviti čitati. Da ga ne bih razočarao, odmah priopćujem: Nije člankopisca zbunio „svieta tiek bjegući“.

Tri, četiri – sad! Red je zaustiti uznosno: Predsjednica je prije tjedan dana raspisala Druge izbore za zastupnike u hrvatskomu nad-parlamentu, parlamentu „naše šire Domovine“ iliti jednostavno – u Europskom parlamentu. Dakle, za manje od dva mjeseca, točnije 26. svibnja, politički će Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati i transhrvati) izabrati 12 (ako Britanci odu) ili 11 (ako Britanci ne odu) od 751 zastupnika u Europskom parlamentu!

Gdje ja to, zaboga – čudi se čitatelj – na ovoj „Baltičko-jadranskoj uspravnici“ vidim nekakva Matiju Ivanića, Gyögya Dózsu, Matiju Gubca?!

Malo tko zna za knjigu Ralpha Keyesa „Postistinsko doba: nepoštenje i prijevara u suvremenom životu“ (Post-Truth Era: Dishonesty and Deception in Contemporary Life, 2004.). Mene je na tu knjigu upozorilo Uredništvo Oxfordskih engleskih rječnika (Oxford English Dictionaries) kada je imenicu post-truth (post-istina) izabralo za međunarodnu Riječ godine 2016. na anglosaskom jezičnom području. „Riječ godine“ – što bi to bilo? Bio sam krivo pomislio: najčešće rabljena riječ u javnom govoru. No rečeno me je Uredništvo poučilo: Nipošto, to je riječ koja „najbolje opisuje dušu godine“.

Evo ga na, pomislit će tkogod, neko je vrijeme s neznana razloga uljudno šutio, a sad se, ničim izazvan, po uzoru na Gospodaricu Pantovčaka, preko noći okrenuo za 180 stupnjeva! Od njega bismo očekivali, ako već zausti o kazalištu, da štogod napiše o Miri Gavranu.