Izbor Zorana Milanovića za novoga hrvatskog predsjednika uzbudio je hrvatsko biračko tijelo i fotografski razvio političku sliku nacije.

U nedjelju 5. siječnja 2020. hrvatski su birači za predsjednika Republike Hrvatske izabrali kriptokomunista – Zorana Milanovića.

U prvomu krugu predsjedničkih izbora 22. prosinca 2019. sudjelovalo je nešto više od polovice (51 posto) ukupnoga broja birača (3.719.532). Znatan broj glasova dobilo je samo troje kandidata: SDP-ov Zoran Milanović – 562.779 ili 29,55 posto; HDZ-ova Kolinda Grabar-Kitarović – 507.626 ili 26,65 posto; nestranački Miroslav Škoro – 465.703 ili 24,45 posto.

Državna će vlast 10. prosinca obilježiti godišnjicu smrti dr. Franje Tuđmana. Podsjetit će naciju na prvoga hrvatskog predsjednika – svečanije nego ikad dosad! Zašto? Tomu je sigurno više razloga, a dva su kristalno jasna. Prvo, posrijedi je „okrugla“ – 20. godišnjica; drugo, državna je vlast raspisom predsjedničkih izbora tužni nadnevak uklopila u izbornu kampanju kako bi svoju kandidaticu, sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, predstavila kao pravu baštinicu državničke misli i djela prvoga hrvatskog Predsjednika.

Siromahu koji jedva vezuje kraj s krajem nije do kalendara. Svejedno mu je koji je dan. Bio petak ili svetak, on će, ako se tko ne smiluje, u boljem slučaju postiti, u gorem slučaju gladovati. A takvih je siromaha u Hrvatskoj mnogo, jer je vjetar globalizma u zadnja dva-tri desetljeća četvrtinu hrvatskoga pučanstva otpuhnuo na rub ili preko ruba siromaštva.

Kako u ove vruće dane diše, da se poslužim knjižnim naslovom Josipa Jovića, Lijepa Naša kolonija? Očito na škrge.

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

Mi smo stoljećima tu: u Srednjoj Europi i na katoličkom Sredozemlju. Za dvadesetak dana proći će šest godina otkad su nam naši političari neovisnu, samostalnu i suverenu državu „uvalili“ u blagodati Europske unije. Pa kako nam je sada?

Prođoše izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj su oni poput lutrijskoga kola: događaj kojega se već sutradan sjećaju samo dobitnici. To su ovaj put: Karlo Ressler, Dubravka Šuica, Tomislav Sokol, Željana Zovko (HDZ); Biljana Borzan, Tonino Picula, Predrag Matić, Romana Jerković (SDP); Ruža Tomašić (Hrvatski suverenisti); Mislav Kolakušić (Neovisna lista Mislava Kolakušića); Ivan Vilibor Sinčić (Živi zid) i Valter Flego (Amsterdamska koalicija). Izabranicima bi u tom povodu trebalo reći: Gospođe i gospodo, drugarice i drugovi, puno sreće u lagodnom progonstvu!

Političkim Hrvatima (Hrvatima, eurohrvatima, jugohrvatima, etničkim nehrvatima i transhrvatima) nevažne su stvari obično važne, a važne stvari obično nevažne. Kao da gledaju ukriž. Ima ljudi koji se toj pojavi čude, pitaju se što je uzrok naopaku opažanju, te smišljaju načine kako da se izopaka ispravi.