Malo tko zna za knjigu Ralpha Keyesa „Postistinsko doba: nepoštenje i prijevara u suvremenom životu“ (Post-Truth Era: Dishonesty and Deception in Contemporary Life, 2004.). Mene je na tu knjigu upozorilo Uredništvo Oxfordskih engleskih rječnika (Oxford English Dictionaries) kada je imenicu post-truth (post-istina) izabralo za međunarodnu Riječ godine 2016. na anglosaskom jezičnom području. „Riječ godine“ – što bi to bilo? Bio sam krivo pomislio: najčešće rabljena riječ u javnom govoru. No rečeno me je Uredništvo poučilo: Nipošto, to je riječ koja „najbolje opisuje dušu godine“.

Evo ga na, pomislit će tkogod, neko je vrijeme s neznana razloga uljudno šutio, a sad se, ničim izazvan, po uzoru na Gospodaricu Pantovčaka, preko noći okrenuo za 180 stupnjeva! Od njega bismo očekivali, ako već zausti o kazalištu, da štogod napiše o Miri Gavranu.

Gotovo je. Što je gotovo? Odbijena su oba zahtjeva za održavanje referenduma što su ih na izmaku proljeća prošle godine pripremile građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.

Za sto dana Europska će unija izabrati novi sastav zastupnika u Europskom parlamentu. Dosad je te izbore diljem Europe odlikovala mala izlaznost birača na birališta. Ove godine – zbog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Unije i zbog dvojbe „savezna država ili savez država“, koja sve jače razdire Uniju – ti bi izbori mogli biti zanimljiviji nego inače. Ali ni u jednoj se državi članici ne očekuje pretjerano zanimanje birača.

Zagrebački gradonačelnik i predsjednik političke stranke Bandić Milan 365 neke je svoje sugrađane opet sablaznio, a neke oduševio. One koji se „ne bi šteli mešati“ samo je – tko zna koji put – iznenadio. Čime? Rijetko viđenom iskrenošću i dosljednošću.

Ljudi obično ljube istinu potajno i ponizno. Ali ima i primjera vrlo samosvjesne, uzvišene ljubavi. Malo, ali ima ih. Zašto ih je malo? Nitko to ne zna. Možda stoga što je uzvišena ljubav okrutna i što katkad traži najvišu žrtvu.

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

U slučajnu društvu upitah slavitelja političke stabilnosti: – Što je za naciju bolje, loša politička stabilnost ili dobra politička nestabilnost? – To je – odvrati on – prenategnuta glupost! – A njegov mi drug odbrusi: – Vaše je pitanje poteklo iz sumnjiva izvora: iz površna promatranja ili iz slijepe žudnje za promjenom. – Kako nitko nije dvojio da je za naciju bolja dobra politička nestabilnost od loše političke stabilnosti, ostali su prijeporni samo izvori – moje promatranje i moja žudnja.

Što je vic? Nekoć je ta riječ bila nepotreban germanizam u standardnomu hrvatskom jeziku. Umjesto „vica“ rabile su se hrvatske riječi: dosjetka, doskočica, šala, pošalica, smješica, pošurica. Nakon Drugoga svjetskog rata književna je teorija tim germanizmom stručno označila kratki pripovjedni oblik s iznenadnim obratom (v. Josip Užarević, „Književni minimalizam“, Zagreb, 2012.). A što bi bio politički vic?

Potkraj ove godine pogled mi je bila zaokupila dobrota dobrih ljudi. Oduševljeno sam slušao lijepe vijesti iz domovine i svijeta, pa sam bio naumio u zadnjem tjednu Došašća napisati uznosan članak koji podgrijava nade i u bolju budućnost nacije.