Prije otprilike dvije godine vratio se iz Bruselja u Zagreb Andrej Plenković – čovjek naočit, urešen svim krjepostima: naobražen, iskren, pošten. Znalac pet-šest velikih jezika, praktični katolik – reklo bi se: homo sine macula (čovjek bez mrlje) u karijeri. Malo ga je tko u Hrvatskoj tada znao, no prevratnom je brzinom očarao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).

Kako bi ti to nazvao? – upitah prijatelja. – Što to? – Pa to što novinari nazivaju „aferom Hotmail“ i „aferom Grupa Borg“. – Ne razumijem – otpovrnu on. Moj se stari prijatelj, pomislih, teško snalazi u suvremenoj globalnoj latinštini.

Hrvatska vlast u XXI. stoljeću muku muči s referendumima. Kao izborna elita ona o sebi misli na dlaku isto što i Andrej Plenković o svojim ministrima: Ne će, veli, biti rekonstrukcije Vlade. Njegovi su ministri najbolji.

Banalno pitanje zaslužuje banalan odgovor. Mi smo Hrvati tjelesno još uvijek uglavnom u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. „Naprjedniji“ među nama duhovno su i ondje gdje nisu tjelesno, bilo da to mjesto postoji ili ne postoji – eurohrvati u Europskoj uniji, jugohrvati u Jugoslaviji, turkohrvati u Osmanskomu Carstvu.

Trovrh hrvatske državne vlasti jesenas je složno izostao sa spomen-svečanosti što ju je u povodu „seppukua“ generala Slobodana Praljkau haaškoj sudnici priredila udruga Hrvatski generalski zbor u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.

Kako hrvatski državljani doživljuju madžarskoga predsjednika vlade Viktora Orbάna?

U petak, 13. travnja, [narodni] će zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru glasovati o prijedlogu Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije Vijeća Europe.

Prođoše i korizma i Uskrs. Tih smo dana na televizijskim zaslonima često – češće nego kardinale i biskupe – viđali Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića. To je, vele mudri ljudi, u redu.

Ne valja se, kažu, obzirati. Tako je Orfej izgubio Euridiku. Treba samo ići naprijed i ne dati se obeshrabriti. Znači, odsijeci sve što je bilo, svu prošlost, i predaj se sutrašnjemu danu, budućnosti! Zgodan je to savjet. Zvuči vedro. Ali ima naoko sitan nedostatak. Pretpostavlja da se ono što je bilo jednostavno može „odsjeći“ pa zdravo „ići dalje“. Ako to tko i može, to je iznimka, a ne pravilo. Čovjek bez pamćenja i sjećanja, ako takav postoji, vrlo je težak bolesnik. Od takva čovjeka bježe i liječnici. Za njim čeznu samo politički lažljivci i varalice.

U Hrvatskoj je nekoć među komunističkim snobovima visok ugled uživao francuski ateistički egzistencijalist Jean-Paul Sartre. Neke od tih snobova silno je zanosila Sartreova postavka da je Bog mrtav, a čovjek unatoč tomu još živ. Ta im se mudrost najednom učinila vrhunaravnom! Na posljetku su, valjda, zaključili da vrhunaravnost iskri iz pućkanja duhanskoga dima, pa su se na sve moguće načine ushićeno suobličivali sa svojim filozofom i pušili kratku lulu.