Iznenadna rekonstrukcija Vlade? Da, doista. Dogodilo se navrat-nanos. Nekoliko sati prije odlaska u Sao Paulo na otvaranje Svjetskoga nogometnog prvenstva predsjednik je Vlade Zoran Milanović smijenio dvojicu ministara – ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića i ministra zdravstva Rajka Ostojića. Na ta ministarska mjesta postavio je Vedrana Mornara i Sinišu Vargu.


Kako smo to doživjeli i preživjeli? Bez uzbuđenja. Sve teče, reče onaj Grk, pa je, dosljedno tomu, i Milanovićeva Vlada – protočna. Iz nje izlaze i u nju ulaze različiti, u biti vrlo slični ljudi. U dvije i pol godine mandata izašli su Zlatko Komadina, Mirela Holy, Radimir Čačić, Veljko Ostojić, Neven Mimica i Slavko Linić. Svojom ili Milanovićevom voljom ili silom zakona. Nitko nije za njima plakao. A i zašto bi? Premda sve teče, reče drugi Grk, sve u biti ostaje isto.

Pa ipak, ova je smjena neobična. Ne toliko stoga što je obavljena u žurbi koliko stoga što Milanović ništa ne zamjera otpuštenim ministrima. On dapače hvali njihov rad. Dobro su, veli radili i Jovanović i Ostojić, ali težak je to posao, ljudi su se potrošili i umorili. Ostojić cvili: Ne, ja se nisam ni potrošio ni umorio, zdrav sam kao drijen i čio kao kakav mladac! Ali cvilež ne pomaže. Vlada ga ispraća pljeskom. Plješće i Milanović.

Nije manje neobična bila ni najava novih ministara. Milanović nije govorio kakvi su to ljudi, ali nam je jasno dao na znanje da se od njih ničemu ne nada. Čeka ih, veli, težak rad po predodređenim obrascima u ministarstvima koja su prepuštena sama sebi, bez novca i međunarodne pomoći. A godina i pol mandata prekratko je vrijeme za korjenite zaokrete. Ako je tako, čemu novi ministri? Pomniji promatrač stječe dojam da naprednjački predsjednik Vlade sije naprednjačku maglu u kojoj je, ako se to i ne tvrdi, „novo“ uvijek bolje od „staroga“. Sije, i nije ga briga što hrvatsko kulturno, društveno, gospodarsko i političko iskustvo već petnaestak godina bolno opovrgava tu predrasudu.

Oporbenjaci u Partiji gledaju na taj događaj kritičkim okom. Nije to, vele oni, nikakva rekonstrukcija Vlade, to je Milanovićeva osveta. Veliki Vođa kažnjava pobunu na sjednici Glavnog odbora Partije, gdje je Ostojić stao na stranu izopćenog Slavka Linića. A vjerni je Jovanović, tumače gubitnici, očito žrtva koja prikriva Milanovićevu osvetoljubivost. Neki od njih ne zaziru ni od povijesnih analogija. Njima su bivši ministri „tragičari“. Prošli su, vele, kao nekoć Hrvati i Madžari nakon gušenja Madžarske revolucije! Hrvati su tada dobili za nagradu isto što i Madžari za kaznu: apsolutizam Alexandera Bacha, a Jovanović danas za nagradu isto što i Ostojić za kaznu: apsolutizam Velikoga Vođe.

Analogija je statički zgodna, ali dinamički grozno šepa.  Zloglasni je Alexander Bach bio austrijski Nijemac. U hrvatsku i madžarsku povijest ušao je kao nemio tuđin. A Milanović je Hrvat – koji ne želi „ući u povijest“. To je, dakako, „kiselo grožđe“ našijenca kojemu se novija hrvatska povijest zamjerila. Oko takva se takvi jate. Njima, naravno, nije mrzak Milanovićev apsolutizam. Oni ga dapače, kao dragocjen povijesni recidiv, u SDP-u brižljivo njeguju, a njihovi sunarodnjaci izvan SDP-a kukavno trpe.

Tko hoće, lako vidi što je tu posrijedi. Dostatno je podsjetiti na dvije-tri izazovno znakovite stvari. Čim su stupili na ministarske dužnosti,  gospoda su Jovanović i Ostojić pred televizijskim kamerama promijenili natpisne ploče na zgradama ministarstava. Tako smo umjesto ministarstva športa dobili ministarstvo sporta, a umjesto ministarstva zdravstva ministarstvo zdravlja. Gospoda ministri očito mišljahu da smo mi „Srbi svi i svuda“? A Milanović ustrajava na nasilnu i protuzakonitu uvođenju srpskog jezika i pisma u službenu porabu u Vukovaru, jer su, kako sam iskreno reče, Srbi njegovi birači.

U taj smjer sjajno se uklapaju Andreja Zlatar Violić i njezino Ministarstvo kulture. Znakovit je njihov odnos prema Hrvatskomu slovu. Hrvatsko je slovo jedini hrvatski tjednik za kulturu. Izlazi već 19 godina bez prijekida u nakladi višoj nego što je ikada u Hrvatskoj izlazio ijedan drugi kulturni tjednik. Zahvaljujući požrtvovnosti urednika, suradnika i čitatelja, ugledat ćemo ovaj tjedan njegov 1000. broj. Lijep jubilej. A kako se prema takvu tjedniku odnose ministrica i Ministarstvo kulture? Maćehinski. Njeguju ga godišnjom novčanom potporom za trećinu manjom od potpore koju dodjeljuju ministričinu  – dvotjedniku – Zarezu.

Tako dakle. Odoše pločari. Ali ostadoše ploče. Ne će valjda dugo čekati da ih valjani ministri pospreme u muzej naših narodnih sramota.

 

Benjamin Tolić