Još nisam načistu što je to, ili mi se priviđa ili se nešto doista događa?!


Prije deset godina, kada je HDZ prvi put nakon Tuđmanove smrti pobijedio na saborskim izborima, Ivo je Sanader uveo Srpsku demokratsku stranku (SDS) Vojislava Stanimirovića u hrvatsku državnu vlast. Malo zatim, na domjenku Pupovčeva Srpskog narodnog vijeća (SNV), Sanader je formulom Hristos se rodi! čestitao pravoslavni Božić svojim novostečenim političkim prijateljima. Bili su to prejasni znakovi vremena.

Tko nije htio vidjeti te znakove, tomu je oči otvarao Vladimir Šeks. U vodstvu i u biću HDZ-a, govorio je negdašnji samoproglašeni „Tuđmanov jastreb“, dogodio se „kopernikanski obrat“. Trabunjao je Šeks o „dobrim aranžmanima“ što ih je „tiha diplomacija“ HDZ-ove vlasti sklopila s glavnom tužiteljicom Haaškoga sudišta, razmetao se svojom ulogom u „kopernikanskom obratu“, tvrdio da bi on sada, god. 2004., i Tuđmanu, da je živ, savjetovao da ide u Haag.Tim bolesnim maštarijama stvarnosnu je dimenziju malo zatim dala Sanaderova ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt. Ona je, kao predstavnica Vlade, priredila svečanu večeru u čast glavne tužiteljice Haaškoga sudišta Carle del Ponte.

Protuhrvatska hrvatska javnost vrlo je brzo shvatila epohalnost tih događaja. I bila je neviđeno egzaltirana. Tako te je Jelena Lovrić javno očitovala političku ljubav Ivi Sanaderu i obećala mu glasovati za njegovu stranku na sljedećim izborima, a viteški je EPH-ov novinar  Davor od „Visokih Izvora“ bio tako oduševljen Sanaderovom proeuropskom politikom da je u Morgenblattu počeo objavljivati izmišljene razgovore s „dragim Ivom“.

Što su tada slavili ljuti neprijatelji Franje Tuđmana i njegova HDZ-a? Kako, što?! Pa jasno, slavili su „kopernikanski obrat“ – nakon izbora! Nisu se toliko radovali ni pobjedi Ivice Račana i njegova SDP-a prije četiri godine.Taj im je obrat bio dokazom da je sotonska izreka Populus vult decipi (narod hoće biti varan) duboko istinita. Kako li su tek uživali kada je Vlada zatim bespogovorno prihvatila čudovišne optužnice Carle del Ponte protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka! Naočigled te razuzdane kroatofobije hrvatski su domoljubi uglavnom šutjeli ili potiho rogoborili. Samo je predsjednik jedne političke stranke na tiskovnoj konferenciji osudio taj postupak kao – veleizdaju. Osuda se međutim nije čula, iako je izrečena u nazočnosti dvadesetak novinara.

Čemu, pitate se, sada ta priča? Možda je pripovjedač zaboravio što je htio, pa zastranio u daleku prošlost? Ma, ne! Nisam ni zaboravio ni zastranio. Samo gonetam što se ovo sada zbiva. Je li to privid ili je doista opet na vidiku obrat? Tabuirana se naime riječ ovih dana iznenada probila u javnost. A sada – gle čuda! – trešti i s Pantovčaka. Bi li i to mogao biti nekakav znak vremena?

A počelo je neobično, prije nekoliko mjeseci. Sudac Ivan Turudić, sudeći Ivi Sanaderu u predmetima „Hypo“ i  „INA–MOL“, u usmenom je obrazloženju presude njegova kaznena djela ogorčeno nazvao – veleizdajom. Riječ je kapnula u zdenac šutnje. Nitko nije prosvjedovao. Nitko nije kriknuo da Sanader nije optužen zbog veleizdaje, nego zbog ratnog profiterstva i primanja mita. Nitko nije  upozorio ni na članak 340. Kaznenoga zakona Republike Hrvatske koji veleizdaju definira kao ugrozu teritorijalne cjelovitosti ili ustavnoga ustrojstva države „uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način“.

Zašto su se Hrvati tako ponijeli? Sudac Turudić, kao i drugi Hrvati, izdaju doživljuje dublje nego hrvatski zakonodavci. Izdaja je njima: prelazak na tuđu stranu; predaja u neprijateljske ruke; odavanje tajne; kršenje obećanja; vjerolomstvo. A čovjek može izdati prijatelja, bračnoga druga, tvrtku, narod, domovinu, državu, pa i sebe sama.

Svaka je izdaja u vrijednosno koherentnu društvu gnusan čin, a izdajica odvratan i prezren čovjek. Izdaja domovine, naroda i države u takvu je društvu osobito gnusna. Hrvatski je jezik naziva – veleizdajom (velikom izdajom), a drugi europski jezici per antiphrasin „visokom izdajom“: njem. - Hochverrat, franc. -  haute trahison, engl. - high betrayel. U vrijednosno divergentnu društvu veleizdaja se, kao što smo vidjeli na primjeru „kopernikanskoga obrata“, katkada časti kao djelo političke krjeposti.

Odatle je, valjda,  jasno zašto Sanader nije optužen zbog veleizdaje; zašto je zakonodavac nenasilne oblike veleizdaje izbacio iz njezine kaznenopravne definicije; zašto je veleizdaja gurnuta u područje ćudoređa; zašto se pravednik Ivo Josipović, iako je kaznenopravni stručnjak, u predizbornoj kampanji neobvezno zgraža nad Sanaderovom veleizdajom, a ne podnosi kaznenu prijavu protiv Milorada Pupovca, kojega je sam javno optužio da „reketari“ hrvatske vlade i bavi se „etnobiznisom“; odatle je napokon jasno i zašto Zvonimir Šeparović osniva – Hrvatski etički sud. Ako je ovo zadnje znak vremena, dobar je to znak.


Benjamin Tolić