Zahuktala se predizborna godina. U zaglušnoj „ratnoj“ buci najrazgovjetnije se razabiru strogi bruseljski zahtjevi i prodorni krici münchenskoga „povijesnog revizionizma“.

Europsko povjerenstvo traži od Hrvatske da znatno smanji svoj proračunski manjak, koji je trenutno gotovo dvostruko veći od dopuštenih tri posto BDP-a, a bavarski Viši zemaljski sud u Münchenu sudi Udbi – samoj biti titoizma. To su vanjske nepogode. Unutarnje su ravne vanjskima. Danas, pri kraju kukurikavačke vladavine, jasno vidimo da je Plan 21 bio sprdanje s nacijom. Nerijetko to vide i „lijevi“, na „desno“ oko ćoravi promatrači. Milanovićeva se družba, nudeći naciji tu sprdnju, domogla slatkih „sukoba interesa“, a naciju – ah, Bože moj! – gurnula u galopirajuće propadanje i opću besperspektivnost.

To bi, valjda, kukurikavcima trebalo donijeti izbornu katastrofu? Svakako. No ne treba smetnuti s uma da Hrvati nisu samo nacionalisti, šovinisti, ksenofobi, homofobi, ognjištari, ustaše. Među njima je uvijek bilo i bit će barem 30-ak posto „politički korektnih“ i kozmički vidovitih ljudi. Ti bi ljudi, i da ih kukurikavci na ražanj nataknu, glasovali za SDP. Zašto? Zbog Tita i titoizma. To su takvi ljudi. Oni vole martirij – mučeničko svjedočenje! Navlastito kad su muke i svjedočenje lažni.

A ni „najbolja hrvatska Vlada“, kako veli Zoran Milanović, nije posve loša. Ona junački odolijeva svim nepogodama. Pogledajte samo ministra financija Borisa Lalovca i potpredsjednika Vlade Branka Grčića! Lalovac Bruselju nudi žrtvu paljenicu, a Grčić Hrvatima veliča bruseljske fondove. Ako se Bruselju žrtva svidi, iz Bruselja će, tvrdi Grčić, u Hrvatsku obilno poteći med i mlijeko. Valja se dakle nadati. Nismo valjda zavrijedili da nam magarac crkne dok trava naraste? Ali što jest, jest – i najpouzdaniji je Milanovićev Ostojić, ministar unutarnjih poslova Ranko, ozbiljno podbacio! Pokušao je u izbornoj godini maknuti hrvatski državni grb s automobilskih registarskih pločica! O, Ranko, Ranko! A nakon ozbiljnih prijetnja münchenskomu svjedoku Ivanu Krmpotiću uskratio je tomu čovjeku policijsku zaštitu! Od brisanja je hrvatskoga grba na posljetku, ne svojom voljom, odustao, a hrvatske državljane Krmpotića i njegovu ženu odvela je njemačka policija iz Hrvatske na sigurno mjesto u Njemačkoj. Pa što? Tako sitna djela i propusti ništa ne govore o SDP-ovu domoljublju, a još manje govore o SDP-ovu državništvu. Glavno da ustaše ne ubiju ljude, zar ne?

     O, da! Slažemo se sa Shakespeareom: Sve je dobro što se dobro svrši. Pustimo dakle to. Svrnimo pogled na neposrednu budućnost. Opet nam se bliži sveti mjesec „rožnjak“. Mjesec u kojemu cvjetaju ruže i svibanjske pobožnosti. Usred „rožnjaka“ održava se Bleiburška komemoracija. Od saborskoga pokroviteljstva nad tom tužnom svečanošću kukurikavci su, s ideoloških razloga, odmah odustali čim su došli na vlast. Ove je godine pokroviteljstvo preuzela Hrvatska biskupska konferencija (HBK). To je koliko neobično toliko žalosno. Katoličkim duhovnicima nije nacija prva dužnost. No oni njeguju sjećanje na najveću nacionalnu tragediju. Narodnim bi zastupnicima prva dužnost trebala biti skrb o dobrobiti nacije. Ali oni, kao što vidimo, čine ono isto što su činili zatornici nacije kada nije bilo hrvatske države. Zabranjuju sjećanje na nacionalnu tragediju koja je zločinački smišljena i uprizorena na Bleiburškom polju.

U svibnju bi nas osim toga – u smislu izreke: što nas ne ubije, to nas ojača – mogla „okrijepiti“ i dva vrlo svjetovna događaja. U Haagu će, tvrde gostionički sveznadari, Arbitražni sud objaviti svoju odluku o razgraničenju Hrvatske i Slovenije na moru, a u Zagrebu će, kako je sam navijestio, bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović osnovati novu političku stranku pod imenom – „Naprijed, Hrvatska!“ Lako bi se moglo dogoditi da se u svibnju sretno sretnu međunarodna pravednost haaške arbitraže i nova pravednost Ive Josipovića. Bio bi to sarkazam bez premca.

U tom slučaju ne bismo trebali proklinjati Jadranku Kosor i saborski Savez za Europu koji je odobrio njezin dogovor s Borutom Pahorom o arbitražnom rješavanju graničnoga prijepora sa Slovenijom. Umjesto toga možemo, da stvar bude potpuna, u kolovozu organizirati proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti ne samo u Kninu i Zagrebu nego i u – Bruselju.  

 

 

Benjamin Tolić

Share
0