Kada je hrvatska Predsjednica rekla: Ovo je Hrvatska, a ne Regija, famozni je „Region“ bio nakratko zamro. Činilo se da je svoju dušu Vragu vratio. Ali, gle, evo ga opet! I već je mjesec dana življi nego ikad prije.

Srpska pravoslavna crkva odlučno se protivi kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca. Vojvoda Toma i ađutant mu Aca u „prestonici Regiona“ trguju sa Zoranom Milanovićem – premještaju protupravno osuđenog hrvatskog branitelja Veljka Marića iz srpskoga u hrvatski zatvor. Za to će, kako nagađaju javna općila, dobiti reviziju „klimavih“ optužnica protiv 2900 zločinaca koji su nakon Domovinskog rata našli utočište u Srbiji, a možda i „kapetana Dragana“ (Vasiljkovića) kada ga Australija izruči Hrvatskoj. Sarajevski „mali Haag“ podiže mnoštvo optužnica zbog „udruženog zločinačkog pothvata“ protiv časnika i dočasnika Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane koji su prije 20 godina sudjelovali u Domovinskom ratu na području Bosne i Hercegovine. Emil Tedeschi i drugi gospodari hrvatskoga „radnog naroda“ kriče na sav glas da je Regija hrvatska sudbina, jer – nema alternative. Hrvatsko društvo pisaca pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske organizira u Zagrebu i Krapini trodnevni festival Stih u Regiji (SUR), na kojemu se uživo slave pjesnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Proces Brdo–Brijuni, koji svojim imenom priziva duh bivšega „regionskog“ diktatora, teče tako skladno da se ni u Berlinu skladnije poželjeti ne može…

Čemu toliko ružnih stvari u tako kratku članku? Ni meni se to ne sviđa. Te gadosti ne mogu nikoga i ništa opravdati, ali ovdje su potrebne jer omogućuju razumijevanje postupaka postmodernoga hrvatskog visokog plemstva.

Kakvo sad plemstvo?! Pa još postmoderno i visoko?! Polako. To su ljudi koji po posebnim pravilima – poput svjetovnih magnata i crkvenih prelata u feudalnoj Hrvatskoj – ulaze u Hrvatski [državni] sabor. Oni zastupaju tzv. nacionalne manjine. Ima ih osam. U ovom sazivu Sabora to su poimence: Milorad Pupovac, Mile Horvat, Dragan Crnogorac, Furio Radin, Nedžad Hodžić, Šandor Juhas, Veljko Kajtazi i Vladimir Bilek. Ta su gospoda 14. svibnja 2015. u Puli, zajedno s Aleksandrom Tolnauerom, predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, donijela i potpisala Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj.

Gospoda tvrde da mnogi „pripadnici nacionalnih i drugih manjina osjećaju povećanu nesigurnost i nelagodu zbog ponovnog proizvođenja straha i netolerancije u posljednje vrijeme u Hrvatskoj“. Oni zbog toga, „u njihovo ime i kao njihovi zastupnici“, traže „solidarnost i pomoć svih odgovornih institucija, a u prvom redu institucija Hrvatske vlade, institucija Europske unije i institucija civilnog društva“.

Kada to pročita čovjek koji pri zdravoj pameti živi u Hrvatskoj, najprije mu se učini da je hrvatsko visoko plemstvo posve otišlo na kvasinu. Spopalo ga nekakvo političko bjesnilo. Pa gdje je drugdje položaj narodnih manjina bolji nego u Hrvatskoj? Zatim mu se počne ćudoredno dizati želudac u grlo: Kako mogu…?! Eto, mogu. I ne treba se zgražati. To nema nikakve veze s ćudoređem. To je racionalna politika. Etnički knezovi Milorad i Furio čine samo ono što im dopušta protuustavni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Oni vrlo dobro znaju da je slaba Hrvatska kako uvjet njihova visokog društvenog položaja tako i uvjet bez kojega nema obnove „Regiona“. I djeluju u skladu s tim znanjem.

Kakve su reakcije na Deklaraciju?Jovan Ajduković, predsjednik srpske Naše stranke, veli da su to Pupovčeve i Radinove laži. Utjecajne institucije civilnoga društva u Hrvatskoj (tj. Vesna Teršelič i Zoran Pusić) generalno podupiru Pupovca i njegove deklaracije. Europska unija još se nije oglasila. No, oglasila se Ruska Federacija. Ona je, čini se, poduprla Pupovčevu i Radinovu Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj prije no što je donesena i objavljena. Kako inače protumačiti priču ruskog ministarstva vanjskih poslova da je u Republici Hrvatskoj u zadnjih 19 godina 30.000 Srba prešlo s pravoslavlja na katolištvo? Mene ta priča neodoljivo podsjeća na Pupovčevo „prekrštavanje 11.000 pravoslavne djece“ iz god. 1992.

Kako na Deklaraciju reagiraju državne institucije? Nikako. Sabor šuti, Vlada šuti, Predsjednički dvori šute. A kada vlast šuti, šute i glavna javna općila. Pupovcu i Radinu od te šutnje trnu zubi. Bezrazložno. Mogu biti mirni. Ne će Republika Hrvatska tako skoro dokinuti svoj postmoderni feudalizam. Posrijedi je dobroćudna šutnja: u Saboru se naime svi uzajamno preziru, Milanović je trenutno zaglibio u predizborno domoljublje, a Predsjednicu je bio nakratko zaokupio Proces Brdo-Brijuni.

 

 

Benjamin Tolić