Tko će skupiti 76 zastupničkih mandata u Hrvatskomu [državnom] saboru te od Predsjednice Republike dobiti mandat za sastavljanje sljedeće vlade?

Hoće li to biti Tomislav Karamarko, Zoran Milanović, Božo Petrov ili netko o komu se dogovore poslijeizborni saveznici? Ta pitanja strastveno glođu potuljeni „ustaše“ i „partizani“ škiljeći prema Mostu Bože Petrova.

To su međutim vrlo važna pitanja i ostalomu hrvatskom svijetu. Zašto? Hrvatska je na razmeđu kultura, grca u državnom dugu, svakodnevno je napušta njezino mlado, školovano stanovništvo, a ona istodobno preko svoga ozemlja besplatno prevozi stotine tisuća, uglavnom muslimanskih Azijaca na njihovu putu u „obećanu zemlju“ – Njemačku. Hrvati strahuju da će Njemačka dio tih Azijaca vratiti u Hrvatsku. Nakon islamističkoga pokolja u Parizu i Hrvatska je, po Lisabonskom ugovoru, na koji se poziva francuski predsjednik François Hollande, kao članica Europske unije dužna ući u rat protiv terorizma. To je gadan rat. Neprijatelj ne nosi odoru, a u susjednoj je Bosni i Hercegovini ovih dana ubio dva vojnika, izveo neuspjeli bombaški atentat na načelnika Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH generala pukovnika Antu Jeleča, bombom napao policijsku postaju u Zavidovićima.

U takvim okolnostima vrlo je važno tko će, kada i kako sastaviti vladu. Hrvatskoj treba jaka, razborita i domoljubna vlada.

Bude li vladu sastavljao Karamarko, ona će biti slaba. S obzirom na političko iskustvo „kormilara“ Petrova, mogla bi se vrlo brzo nasukati na Hrid Drage Prgometa i njegovih dviju narodnih zastupnica. Osim toga tu je i Mostov ljuti HSP-ovac Stipe Petrina. On bučno štuje uspomenu jugoslavenskog integralista Josipa Broza Tita i jednako bučno mrzi uspomenu hrvatskog suverenista Franje Tuđmana. Ako Petrina zbog kakva hira ili trenutnog probitka i pristane na takvu vladu, on sigurno ne će čuvati ni postojanost ni opstojnost te vlade. Ali tko zna, možda se dogodi nešto čega zasad nema na vidiku.

Bude li vladu sastavljao Milanović, ne će biti iznenađenja. Bit će to nastavak njegove sprdnje sa „slučajnom“ hrvatskom državom i njezinim državljanima. Ćudoredni će Mostov „jezičac na vagi“ u tom slučaju vrlo brzo potonuti u gnjusu SDP-ove i HNS-ove političke pragme kakva je dosad cvjetala u Hrvatskoj. I ta bi vlada nužno bila slaba. U Saboru bi imala tanku zastupničku većinu, a ovisila bi ne samo o Mostu, nego i o hirovima takvih političara kakvi su Branimir Glavaš, Milan Bandić i Radimir Čačić.

A Petrov? Malo je vjerojatno da će Petrov tražiti, a još manje da će Milanović ili Karamarko njemu ili komu drugomu ustupiti položaj mandatara za sastavljanje vlade. Zašto? S Petrovljeve bi strane takav zahtjev zvučao kao ucjena. U središnjoj stranci predizbornog saveza Hrvatska raste i u središnjoj stranci Domoljubne koalicije, u SDP-u i u HDZ-u, takav bi se ustupak protumačio kao kapitulacija. A u tim je strankama – istina, u HDZ-u tek od Tuđmanove smrti naovamo – časno pristati samo na tuđinsku ucjenu.

Što dakle? Ono što osjeća svaki politički osviješten Hrvat: ili slaba vlada kratka vijeka ili ponovni izbori. A novih se izbora boje sva tri dosadašnja predizborna saveza.

Čini se da je zbog te neizvjesnosti nekakva zebnja zahvatila cijelu naciju. Ali nije. Posve su sretni i zadovoljni politički Hrvati koji su u Republici Hrvatskoj stekli lažni status „nacionalnih manjina“. Lažni? Da, u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda postoji samo hrvatska nacija. A ni u Hrvatskoj ni izvan Hrvatske nema, primjera radi, romske, vlaške, rusinske nacije. Pa otkud onda u Hrvatskoj manjine tih nepostojećih nacija? To su narodne ili jezične manjine. Talijani vele minoranze ethniche o minoranze linguistiche, a Talijanska Republika samo štiti njihovu kulturnu posebnost.

Republika je Hrvatska nasuprot tomu drastičnom „pozitivnom diskriminacijom“ osigurala svojim lažnim nacionalnim manjinama udioništvo u Hrvatskomu [državnom] saboru. Kako to u praksi izgleda, pokazuje sljedeća usporedba. Talijanski „etnički knez“ Furio Radin, koji se Bruselju žali na fašizam u Hrvatskoj, izabran je za narodnog zastupnika u Hrvatskomu saboru s manje od 1.600 glasova, a hrvatska stranka Živi zid osvojila je s više od 90.000 glasova – jedan zastupnički mandat.

Zašto to spominjem? Zato što se može dogoditi da osam invalidnih mandata tzv. nacionalnih manjina pod vodstvom Milorada Pupovca i Furija Radina izaberu mandatara za sastavljanje hrvatske vlade.

    

Benjamin Tolić