Benjamin Tolić: Avangarda i većina

Što nije moglo prvi put, glatko je prošlo drugi put: konstituiran je Hrvatski [državni] sabor. Za predsjednika je, na prijedlog Mosta i Domoljubne koalicije, izabran akademik Željko Reiner (HDZ).

Na sjednici su bili svi narodni zastupnici (ukupno 151). Za prijedlog je glasovalo 88 zastupnika, protiv prijedloga 1 zastupnik, a 62 su bila suzdržana. Predsjednik Sabora u jednom je dahu zahvalio svima. Onima koji su ga izabrali – na izboru, onima koji nisu – na neizboru, jer su neizborom, kako reče, svjedočili da je Republika Hrvatska uistinu demokratska država, u kojoj se čovjek može slobodno ne slagati s većinom.

Predsjednik je Sabora duhovitom zahvalom nevolju pretvorio u krjepost. Čestitam mu i na izboru i na duhovitosti. To srdačnije što je najavio da će predložiti preimenovanje Hrvatskoga sabora u Hrvatski državni sabor, jer – ako se Sabor prestane sramiti svoje države – moja neznatnost više ne će posezati za uglatim zagradama.

Kako se međutim slobodno neslaganje s većinom očituje izvan protokolarnih okolnosti? Ono je s jedne strane, kao što veli akademik Reiner, obilježje demokratski uređene države i demokratski osvjedočena državljanina, a pretpostavlja priznavanje volje većine obzirne prema manjini, tj. demokratsku legitimnost. S druge strane slobodno neslaganje s većinom može se temeljiti na nepriznavanju volje većine, tj. na „revolucionarnoj legitimnosti“. U tom slučaju prevratnička manjina nastupa u ime neke više pravde, okuplja se oko vođe i slijepo blagoslivlja kako njegove krjeposti tako i njegove opačine. Znamo kako je to nekoć činila „avangarda radničke klase“, a vidimo i kako to danas čine njezini ideološki baštinici.

Vođu rese sve političke krjeposti. On je zapravo sva krjepost, krjepost kao takva. Ako ima kakva sjaja u kojem sljedbeniku, to je samo blijedi odsjaj vođe, neka vrsta političke mjesečine. Zato se, ako nam je na vidiku Zoran Milanović, ne treba obzirati na kukurikanje Peđe Grbina, Branka Grčića, Milanke Opačić, Gordana Marasa, Siniše Hajdaša Dončića, Tihomira Jakovine. Jer kako on, tako oni.

Pa pogledajmo. Milanovića smo dobro upoznali u ove zadnje četiri godine. Bio je sjajan spletkar. I sjajan dvostruki vođa. Predvodio je zalaznicu (arrière-garde) komunizma i predstražu (avant-garde) ultraliberalnog demokratizma. S položaja predsjednika vlade jednako se hrabro borio za nevinost Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji su nekoć po nalogu jugoslavenske „avangarde radničke klase“ organizirali ubojstva državotvornih Hrvata u inozemstvu, kao i za ravnopravnost raznospolnih i istospolnih „brakova“. Istina, Milanović je u tom boju oba puta junački podlegao. U prvom slučaju „natražnim snagama“ hrvatskoga pravosuđa, a u drugom većinskoj „katoličkoj zatucanosti“ hrvatskoga naroda. Ali njegove je žrtve na izborima honorirao velik dio hrvatskoga biračkog tijela. Kada nakon izbora ipak nije uspio okupiti većinu novoizabranih narodnih zastupnika, Milanović je avangardistički poručio naciji da će protivničku većinu – rušiti u Saboru.

Milanović je i kao teoretičar „demokratskog legitimiteta“ avangardan. Kada je nastojao postati mandatarom za sastavljanje vlade, tvrdio je da od svih novoizabranih narodnih zastupnika samo on i Tomislav Karamarko mogu biti legitimni kandidati: „Tomislav Karamarko i ja ili ja i Tomislav Karamarko.“ Po čemu bi se ta dvaput istaknuta dvojica razlikovala od ostalih narodnih zastupnika? Primjera radi, od Veljka Kajtazija i Furija Radina? Ili od Stipe Petrine i Milorada Pupovca? Kada je pak, ulizujući se Mostu, za mandatara predložio Božu Petrova, tvrdio je da i on ima „nekakav legitimitet“. A kada je mandat za sastavljanje vlade Predsjednica povjerila Tihomiru Timu Oreškoviću, Milanović se nad tim zgrozio rekavši da mandatar nema nikakav „demokratski legitimitet“ jer nije izabran na izborima.

To su zgodna avangardistička shvaćanja. Nezgoda je samo u tomu što se žestoko sudaraju sama sa sobom i još žešće sa zbiljom. Svi znamo kako se u Hrvatskoj stječe demokratska legitimnost. Tu gotovo nitko ne pije neposredno s izvora. Ni Predsjednik Republike, iako ga biramo izravno. Demokratsku legitimnost posreduju političke stranke. Mandataru Tihomiru Timu Oreškoviću dali su je Most i Domoljubna koalicija. Poučan je u svezi s time primjer Ive Josipovića. Kao predsjednički kandidat SDP-a i njegovih trabanata osvojio je malo manje od polovice biračkoga tijela, a na parlamentarnim izborima kao nositelj svoje liste nije uspio ući u Sabor.

Zna to Milanović. Znaju to i svi oni avangardisti koji su pri izboru predsjednika Hrvatskoga sabora bili suzdržani prema većini, tj. prema – demokraciji. A zašto? Valjda stoga što, kao i njihov vođa, smatraju većinu hrvatskih narodnih zastupnika „kriminalnom, špijunskom i proustaškom koalicijom“?! Neka im Bog pomogne.

Benjamin Tolić