Godina je počela normalno. Normalno je, primjera radi, da hrvatski političar, ako ga pozovu, ode na Božićni domjenak što ga na pravoslavni Badnjak u zagrebačkom Novinarskom domu tradicionalno priređuje ateistički knez srpske narodne manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac.

Normalno je da se tamo slika predsjednik Vlade Zoran Milanović; normalno da se ondje vidi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić; normalno da Pantovčak i Trg žrtava fašizma onamo šalju svoje izaslanike; normalno da se ondje pokaže legitimni zastupnik njemačke narodne manjine Veljko Kajtazi; normalno da se tamo ukaže opunomoćenik za sastavljanje nove vlade Tihomir Orešković; normalno da upravo on, a ne predsjednik Vlade na odlasku, nađe „novčić sreće“ u svomu komadu česnice; normalno da se ondje u božićnom ozračju izvede onaj „sitnokaluđerski vez“ oko ćirilično-latiničnih ploča; normalno da se odanle odašilju suptilne političke poruke.

Posve je normalno i to što u Novinarskom domu ove godine nije bilo „drugog dragog Ive“ (Josipovića). On se naime u međuvremenu ogriješio o velečasnoga domaćina Pupovca nazvavši ga – s položaja Predsjednika Republike – „etno-biznismenom“! Puno je međutim manje normalno to što nije pozvan ili se nije odazvao prvi „dragi Ivo“ (Sanader). On je naime prije dvanaest godina tu bezbožno-pobožnu normu postavio. Njegova bi odsutnost ove godine mogla biti znakovita jer prvi „dragi Ivo“ više ne boravi u sudskom pritvoru, nego se (od „političkoga progona“?!) brani sa slobode.

Malo je nenormalan bio slabašan odjek slavnoga Božićnog domjenka Srpskog narodnog vijeća u javnim općilima. Televizijske su kamere doduše ponešto zabilježile, ali nije bilo ni isticanja ni tumačenja. A imalo se što i istaknuti i protumačiti, pa i problematizirati.

Moju neznatnost zadivile su neke neobičnosti. Prije svega ćirilična zauzetost Božićnoga domjenka. Milanović je gorljivo opravdavao svoju okrutnu ćiriličnu nestrpljivost u Vukovaru; Orešković je, veli, osobno osjetio da će ćirilica doći u Vukovar, naravno u svoje vrijeme, jer su rane još svježe; Pupovac se majestetično očitovao: Mi razlikujemo one koji se protive ćirilici od onih kojima treba malo vremena da ćirilicu uvedu u Vukovar. S ovim drugima možemo surađivati.

Bilo je i drugih podjednako neobičnih i mudrih izjava. Milanović je u napadaju iskrenosti istaknuo da on ne vjeruje u Boga, da vjeruje samo u hrvatsku državu! Zašto barjaktar „lijeve misli“ u Hrvata baš na srpskom Božićnom domjenku tako povezuje svoju vjeru i nevjeru? Nikomu to nije jasno. No nitko tu svezu Milanovićeve ovostrane vjere i onostrane nevjere nije osudio kao izraz bogohulna nacionalizma. Što ja o tomu mislim? Ništa. To je za me previsoko. Takve misli mogu ispravno razumjeti samo tri čovjeka na svijetu – u Americi Alex Braun, u Hrvatskoj Mihael Zmajlović i Siniša Hajdaš Dončić.

Orešković se čvrsto držao općih mjesta hrvatske politike. Zazvao je zajedništvo i ponovio dogmu: Narodne su manjine naše bogatstvo. Svi su uzvanici na to ostali mrtvi-hladni, ozario se samo zastupnik njemačke narodne manjine Veljko Kajtazi.

Zajedništvo je krasna stvar. No lako se kvari. Najčešće ga pokvari ono isto jedno koje ljude okuplja u za-jed-ništvu, jer se pokaže da ono nije svima jedno, nego ovima ovo, onima ono, a nekima ništa. I zajedništvo se raspline. A izreka o narodnim manjinama? Narodne manjine… naše bogatstvo? Meni to zvuči zaumno. Puno sam puta čuo tu izreku. No, kad god je ponovno čujem, ona u meni svaki put izazove isti logički potres. – Kako?! – pitam se. – Onda bi nam veća tuđa narodna manjina trebala biti veće bogatstvo, a najveća – najveće?! Ako je tako, trebali bismo nastojati da nam kakva tuđa narodna manjina što prije preraste u većinu!? – I svaki put udarim u nedoumicu kao glavom u zid: A što je onda s nacijama koje, poput talijanske, nemaju nijedne, ni male ni velike, tuđe narodne manjine? Što je s njima? Jesu li one jadnice ili sretnice, jesu li doista tako siromašne ili ih je zapravo posve preplavilo njihovo – najveće bogatstvo?

Iz takvih nedoumica ima samo jedan izlaz. Pokazao ga je velečasni domaćin Pupovac rekavši: Zajedništva ne može biti u nejednakosti. Pupovcu se to vjerojatno omaknulo. Teško je naime pretpostaviti da je onomu tko živi od razdora i nejednakosti stalo do republikanskih vrjednota – zajedništva i jednakosti.

No, omaknulo se to Pupovcu ili ne omaknulo, čovjek je u pravu: Izjednačimo sve državljane u političkim pravima i uspostavimo zajedništvo. Tako ćemo dokinuti i nenormalnu normalnost koja čini okvir ovog razmatranja.

 

Benjamin Tolić