Nekoć davno, kad bi Vođa i Učitelj naših naroda i narodnosti dolazio iz Beograda u Zagreb, tajna bi politička policija nekoliko dana prije njegova dolaska temeljito pospremila grad. Kako?! Jednostavno. Svih dvjestotinjak Zagrepčana koje je sumnjičila da Vođi i Učitelju rade o glavi stavila bi onkraj brave. I Zagreb bi, kada je Vođa i Učitelj prolazio, mirisao, poput Židova u „Pjesmi nad pjesmama“, mirisom ugodnim. Nekoliko dana po svršetku posjeta politička bi policija tu gamad što ždere ideološki češnjak – bez potvrde o boravku u „buksi“ – istjerala na zrak. Tako se skrbilo o sigurnosti Visokoga Gosta.

Kako sam počeo, moglo bi se očekivati da ću sada, bez obzira na naslov članka, nastaviti udarati u bubanj negdašnje „narodne patnje“. Ali neću. Upravo suprotno, i ja sam, premda konzervativno, okrenut naprijed. Ružnu sam uspomenu izvukao za uši iz vreće sjećanja, ali ne da poput mađioničara obsjenim čitatelja, nego da mu predočim koliko smo kao nacija u zadnjih četrdesetak godina napredovali u poimanju i ostvarivanju slobode.

Pa pogledajmo. Tada je to bilo onako kako sam maločas opisao. Ovaj put, kada se srpski predsjednik Aleksandar Vučić, jedan od „dvaju rakova“ četničkoga vojvode Voje Šešelja, spremao iz Beograda u službeni posjet Zagrebu, nitko nije preventivno uhićen. Ili se barem ne zna da jest. Iako su vojne udovice i veterani hrvatskoga Domovinskog rata bili najavili prosvjed protiv toga posjeta na Trgu sv. Marka, nisu poduzete dostatno visoke sigurnosne mjere. Na zagrebačkim ulicama – uvrijeđeno su konstatirala srpska javna priopćivala – „nisu zavareni šahtovi“. Vučićevi suradnici u Beogradu, svjesni pogibelji, preklinjali su svoga predsjednika: „Ne idi, bre, Aco, u Zagreb, ubiće te ustaše!“ Ali Vučić se nije dao smesti. „Idem! Ja se ne bojim“, odgovorio je neustrašivi Vučić i ni trepnuo nije. Taj hrabri odgovor nagnao je glavni grad Srbije, „naše prijateljske i susjedne države“, kako ju je nazvao potpredsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Milijan Brkić, u neviđenu paniku. To je, na svu sreću, opazio milosrdni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, te je, koliko se dalo, umirio Beograđane razboritom porukom: „Ne će Vučića u Zagrebu dočekati ustaše, jer ustaša u Zagrebu nema.“ Sve su to, naravno, čule i vidjele hrvatske sigurnosne službe, pa su i one u posljednji čas, zlu ne trebalo, razborito reagirale. One su, usuprot prvotnoj odluci, odviše uznapredovaloj, da ne velim raspojasanoj, hrvatskoj građanskoj slobodi uskratile pristup Trgu sv. Marka, a prosvjednike stavile pod jak policijski nadzor na Trgu bana Josipa Jelačića – daleko od očiju i ušiju Visokoga Gosta.

Dobro, to je – tako – izvanjski opis. Gdje je tu bitna razlika? Takvo pitanje vjerojatno pada na um nekomu tko nije na svojoj koži osjetio „sigurnosne mjere“. Ali razlika je objektivno golema.

Neshvatljivo je međutim nešto drugo. Kako to da Hrvati nisu prosvjedovali protiv Vođe i Učitelja naših naroda i narodnosti? On i njegovi pobili su nakon Drugoga svjetskog rata deset puta više naših sunarodnjaka nego sve srpsko-crnogorske vojske zajedno u Domovinskom ratu. Osim toga temeljito je poricao pravo Hrvata na nacionalnu državu. Sjetimo se proroštva: Prije će Sava poteći uzvodno nego Hrvatska postati država. Zašto, dakle, Hrvati nisu tada prosvjedovali, a prosvjeduju danas protiv Vučića?

Pa taj Šešeljev šegrt, za razliku od Staljinova, nikada nije Hrvatima poricao pravo na nacionalnu državu! On nam je samo htio oteti dio Hrvatske, ono ozemlje istočno od Šešeljeve crte Virovitica – Karlovac – Karlobag. On, kažu, nije ni ratovao u Hrvatskoj. Samo je kao izaslanik svoga meštra god. 1995. u Glini hrabrio svoje sunarodnjake, pobunjene, hrvatske državljane da izdrže i obećavao im da više nikad ne će živjeti u hrvatskoj državi. A Velika Srbija po pravorijeku je Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju legitiman politički projekt. Što, dakle?

Ta pitanja na prvi su pogled zakučasta, ali u biti su vrlo jednostavna. Hrvati tada nisu mogli prosvjedovati, a danas mogu. Da su mogli, tada bi prosvjedovali protiv Vođe i Učitelja. A danas, kada mogu, ne prosvjeduju protiv Vučića, nego protiv svoje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je Vučića pozvala u Hrvatsku i ponašala se prema njemu kao prema dragom gostu. A Vučić? On je sretan. Prosuo je u Hrvatskoj nekoliko političkih cinizama, uvrjeda i puno drskosti. Kad sleti u beogradsku zračnu luku, vjerojatno će se teško suzdržati da ne klikne: Zahvaljujući ustašama, za Bruselj – spreman!

 

Benjamin Tolić