Logo

Mi politički Hrvati (Hrvati, etnički nehrvati, eurohrvati, jugohrvati i transhrvati) demografski smo stara nacija. Ali resi nas jedna izrazito mladenačka, da ne velim djetinjasta značajka: lako se oduševljavamo.

U Europi nema nacije koju je nekakav njezin uspjeh u zadnjih pola stoljeća onako silno oduševio kao nas Hrvate prošle godine uspjeh naše reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Umijemo se dakle radovati sebi. To je zdravo.

A znamo se mi radovati i drugomu. Ne toliko svi koliko mjerodavni Hrvati. Sjajan je primjer oduševljenje s kojim su prošli tjedan službena Hrvatska i njezina javnost dočekale kineskoga predsjednika vlade druga Lija Keqianga i njegovih 250 poslovnjaka. Bio je to „na ovim prostorima“ neviđen trodnevni trans. S tim transom donekle je usporediva samo ona razdraganost kojom je vlast Zapadne Njemačke prije tridesetak godina ukrasila doček i ispraćaj posljednjega predsjednika Sovjetskog Saveza Mihaila Sergejeviča Gorbačova. Javna su priopćivala visokoga gosta od dragosti prozvala „Gorbijem“.

Njemačko veselje imalo je dobru osnovu. Vlast je Zapadne Njemačke znala da „Gorbi“ nosi u torbi sovjetsku odluku o otpustu Istočne Njemačke iz okupacije. Zna li hrvatska vlast što nosi drug Keqiang u svojoj kineskoj torbi? Vjerojatno ne zna. Kao što ni moja neznatnost ne može dokučiti što se u biti zbiva. Je li ova iznenadna provala hrvatsko-kineskoga prijateljstva strateški zaokret prema Baltičko-jadranskoj uspravnici? Taktička ucjena Bruselju? Glupo srljanje? Što god to bilo, hvale je vrijedna gola činjenica da se subalterna hrvatska vlast na početku izborne kampanje za Europski parlament usudila neskriveno ponadati da će drug Keqiang spasiti Hrvatsku od zaostalosti i propadanja u Europskoj uniji.

Drugu Keqiangu utrla je put, kao privatna prethodnica, Gospođa Yu. Trubači hrvatske vlasti navijestili su tu Gospođu kao bajoslovnu bogatašicu u kineskomu hibridnom komunističko-kapitalističkom društvu. Zgodno. Mirko Galić, Abendblattov liberal iz Piramatovaca, osnažuje to tvrdnjom da drug Keqiang ne izvozi ideologiju. Ne izvozi ju, dodajem ja, ni Gospođa Yu. Gospođa Yu samo žarko želi obnoviti Političku školu Saveza komunista Hrvatske u Kumrovcu. Valjda na utuk „ustašizaciji Hrvatske“. Obnovi li ju, cijeli će svijet hodočastiti u Titovo rodno mjesto! Gospođa Yu nije svojom najavom ganula hrvatsku „ljevicu“, ali je vjerojatno ražalostila profesora Božu Skoku, koji je ne tako davno zamjerao Republici Hrvatskoj što nije brendirala „Tita, pa i Tuđmana“. Predvidio je profesor Skoko nevolju, ali uzalud. Sad će se, eto, Narodna Republika Kina privatno okititi „brendom“ vođe i učitelja naših naroda i narodnosti!

Ponesena iznenadnom nadom u spas hrvatskoga gospodarstva, glavna su se javna priopćivala tri dana radosno pjenila. Nisu druga Keqianga od dragosti prozvala „Kečijem“, ali nesuzdržano su ga kovala u zvijezde. Tako su oduševljeni novinari izvijestili javnost da je drug Keqiang nakon službene večere u Zagrebu u 4 sata ujutro telefonom pozvao ravnatelja velikoga kineskog državnog brodogradilišta da radi spasa Uljanika odmah dođe u Hrvatsku! Pri tomu su smetnuli s uma okolnost da je u to srednjoeuropsko nedoba u Pekingu bilo 10 sati. Isto su tako, objavljujući radosnu vijest da je drug Keqiang širom otvorio vrata kineskomu uvozu hrvatskoga mlijeka, zanemarili cijenu i nezgodnu činjenicu da hrvatska proizvodnja mlijeka zadovoljava samo oko 45 posto domaćih potreba. A svoje tamburanje o modernomu kineskom Putu svile, koji će u srce Europe voditi preko oživljivanja riječke luke i izgradnje suvremene željezničke pruge od Rijeke do Karlovca, kitili su zemljovidnim crtežima.

Lijepo je sanjariti. Lijepo je radovati se drugomu, osobito ako u njegovu uspjehu vidimo i svoj uspjeh.

Stoga je posve razumljivo što su Nijemci, vidjevši iznenadnu provalu hrvatsko-kineskoga ulagačkog prijateljstva, odmah vrisnuli. Oni u Putu svile vide pripuštanje velikoga lovca u svoje isključivo lovište – u Srednju i Istočnu Europu, pa tvrde da je i isplata onih 357 milijuna eura što ih je Bruselj odobrio za gradnju Pelješkoga mosta iz europskih fondova – prijeporna. Isplata je, vele, protivna „zajedničkoj pravnoj stečevini“ jer će taj novac europskih poreznih obveznika, umjesto austrijskom koncernu Strabagu, pripasti kineskoj državnoj tvrtki.

Modernomu kineskom Putu svile ne raduju se ni nevladini Hrvati kako bi mu se radovali da ih ne tišti nezgodno iskustvo s inozemnim partnerima. Oni se živo sjećaju kako su ostali bez banaka, bez telekomunikacija, bez Plive, bez Ine, bez Agrokora. Kratko pamte, ali ne zaboravljaju kako je Ivo Sanader prodao Inu Madžarima, kako je Tihomir Orešković u Srijemu tražio 10.000 hektara oranica u komadu za neimenovanog kupca s Bliskog Istoka, kako je Andrej Plenković, spašavajući Agrokor od Rusa, Rusima dao 32.000 hektara slavonsko-baranjske zemlje u zakup. Razumljivo je da stoga i na hladno pušu, pa se, možda i bez razloga, plaše i druga Keqianga i Gospođe Yu.

 

Benjamin Tolić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.