Logo

Političkim Hrvatima (Hrvatima, eurohrvatima, jugohrvatima, etničkim nehrvatima i transhrvatima) nevažne su stvari obično važne, a važne stvari obično nevažne. Kao da gledaju ukriž. Ima ljudi koji se toj pojavi čude, pitaju se što je uzrok naopaku opažanju, te smišljaju načine kako da se izopaka ispravi.

I moja neznatnost vidi tu nevolju, ali ne čudim se. Oguglao sam na takve stvari. Meni su politički Hrvati – jednostavno – tako nasađeni. A vidim da i njihovi javnici (političari, politički analitičari, medijski komentatori), u skladu s tim viđenjem, dubokoumno raščlanjuju, broje i prebrajaju ishode izbora održanih u prošlu nedjelju za zastupnike u Europskom parlamentu kao da nakon cjelodnevne bitke za vlast na bojištu broje mrtve i preživjele bojovnike. Sve te njihove radnje prate sudbonosne geste.

Mene ta „ujdurma“ nasmijava. Zašto? Pa svatko komu vrane nisu mozak popile zna da naši izborni bojovnici nisu boj bili za vlast, nego za službu. S posebničkog motrišta takvu boju nema zamjerke. Osobito kad je služba, kao u Bruselju, dobro plaćena. Ali što će 12-ero sretnika iz Hrvatske raditi u Europskom parlamentu, koji broji 751 zastupnika, a ne donosi zakone? Osim toga u Bruselju će se tih 12-ero eurohrvata podijeliti u nekoliko ideoloških klubova. Tamo će izabrati kojemu će klubu služiti, a u sljedećih će pet godina u toj službi gojiti svoje europstvo, duhovno ga i politički suobličujući s Toninom Piculom, Jozom Radošem, Dubravkom Šuicom, Ivanom Jakovčićem i Ružom Tomašić. Neka mi oproste oni uzorni hrvatski europarlamentarci koje ne spomenuh, jer ih se, uz najbolju volju, nisam uspio prisjetiti.

Uostalom, ovdje te banalnosti spominjem samo da upozorim na ono što bi svakomu političkom Hrvatu trebalo biti razvidno, a razvidno nije, jer dobro plaćeni tumači događaja proizvode previše magle.

Izbori su za Europski parlament, što se tiče njihove nominalne, tobože glavne svrhe, potpuno nevažni. Ne bira se nova demokratska vlast, biraju se skutonoše oligarhijskih tijela stvarne vlasti – Europskog vijeća i Europskog povjerenstva. A kakva je demokratska, tj. izborna legitimnost izabranika? Gotovo nikakva. I to je, s obzirom na njihovu službu, potpuno nevažno. Ali ako koga ipak zanima, može to sam doznati iz usporedbe izlaznosti birača na izbore i broja glasova što su ih uspjele skupiti pojedine kandidatske liste.

Ali izbori su za Europski parlament, s obzirom na njihovu sporednu svrhu, koja se zbog svoje sporednosti ne spominje, i te kako važni. Ti izbori – vjerodostojnije od ikakve demoskopske ankete – pokazuju stvarni odnos biračkoga puka prema trenutnim političarima i politici.

Pa kakav je taj odnos bio u prošlu nedjelju?

Nemam volje, a ni prostora za podrobno opisivanje tričarija kojima naciju podjednako obilno hrane tzv. glavnostrujaši i tzv. marginalci na radiju, televiziji i u tiskovinama. Stoga ću istaknuti samo nekoliko podataka koji mi se čine znakovitima. Prvo, izlaznost na izbore od 30-ak posto biračkoga tijela pokazuje da je 70-ak posto državljana svjesno vrijednosti svoga glasa u Europskoj uniji; drugo, odvjetci Saveza komunista Hrvatske (SKH), Socijal[no] demokratska partija Hrvatske (SDP) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), koji su dosad žestoko ustrajavali na svojim ideološkim i svjetonazornim razlikama, na ovim su su se izborima, osvojivši po četiri mandata, izjednačili u europstvu; treće, birači su očito nagradili listu bivšega sudca, čovjeka bez političke stranke, s gotovo 8 posto glasova.

Kakve su to poruke? Prva: dragi naši političari, i „lijevi“ i „desni“, vaši probitci nisu naši probitci; druga, „lijeva“: Bernardiću, nisi baš po našem ukusu, ali ostavit ćemo te na miru barem do jeseni; druga, „desna“: Plenkoviću, što već dvije godine siješ, počeo si žeti; treća, opća: Kolakušiću, u tebe se uzdamo.

Gle sad to! Tek se sada sjetih najuzornijega od uzornih hrvatskih europarlamentaraca – Andreja Plenkovića. Evo sad se kajem. A žao mi je, žao kao psu. Taj čovjek ima kićen životopis činovnika Europske unije na 21 kartici pod naslovom „O meni“ objavljen na HDZ-ovoj međumrežnoj stranici.

Ali eto – nesreće se događaju! HDZ-ovci ga izdadoše, a on im je na noge doveo – istina, politički ocvalu – ali još uvijek neprijepornu caricu Europske unije i svoga bavarskog pajdaša Manfreda Webera. Izdadoše ga i ožalostiše, ne zna se koga dublje, njega ili Kolindu Grabar-Kitarović. Ja ne umijem tješiti, a ne znam ni savjetovati, ne mogu reći ni gospođi Grabar-Kitarović ni gospodinu Plenkoviću da se vrate HDZ-ovim izvornim načelima. To – ne! Ali nisam srca kamenoga, pa kao pretpotopni HDZ-ovac, molim najnovije HDZ-ovce da budu nježni kada počnu demokratski čerupati svoga eurohrvatskog poglavara.

 

Benjamin Tolić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.