Logo

Kako u ove vruće dane diše, da se poslužim knjižnim naslovom Josipa Jovića, Lijepa Naša kolonija? Očito na škrge.

Nema ove godine onoga blaženog ljetnog drijemeža što ga hrvatsko novinstvo, po njemačkom uzoru, naziva sezonom kiselih krastavaca (Saure-Gurken-Saison) ili ljetnom rupom (Sommerloch). Ti izričaji zvuče zaumno. Može ih dakle shvatiti kako tko hoće. Meni ti izričaji objavljuju ispriku javnih tumača naše svakodnevice: Što jest – jest, mi se, dragi čitatelju, ljeti bavimo tricama i kučinama, pa i pukim izmišljotinama. Nije to naša želja, to je naša nevolja. Ljeto u nas obično oskudijeva u oborinama i događajima, pa vas, eto, nastojimo – katkad i neprilično – zabaviti.

Lijepo, ali ovo ljeto nije obično ljeto.

U osvit ovoga ljeta Lijepa je Naša kolonija ogrezla u rijetko viđenu političku dinamiku. Prvo su ju pogodili izbori za zastupnike u tzv. Europskom parlamentu. Po četiri osvojena mandata prividno su izjednačila dvije „sistemske“ stranke (HDZ i SDP), a jedan je osvojeni mandat stvarno razbio jednu „protusistemsku“ stranku (Živi zid). Izjednačenje ideoloških blizanaka izazvalo je u HDZ-u jalov lov na „crne labudove“ i unutarstranačke „sabotere“, a u SDP-u zbijanje rogova u vreći i himben proplamsaj vjere u bolju stranačku budućnost. U Živom je zidu, sudeći po izjavama Ivana Pernara i Branimira Bunjca, sebičnost Vladimire Palfi razvrgla idilični trojni savez (Pernar, Sinčić, Bunjac) koji se godinama oko Vladimire vrtio. Javna su općila zdušno pratila sve te događaje i začinjala ih škakljivim pojedinostima iz stranačkih vodstava.

Zatim su Lijepu Našu koloniju snašle najave kandidatura za dužnost Predsjednika ili Predsjednice Republike.

To je sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović sunovratilo u golemu nevolju. Prije godinu dana Ona je, blago rečeno, okrenula leđa svomu biračkom tijelu, a u međuvrjemenu nije stekla novo. Uz to je uletjela u osvetničke škare svojih bivših prijatelja – Vladimira Šeksa i Velimira Bujanca. A ni u koga se – osim možda u Matu Granića i Mirjanu Hrgu – ne može pouzdati. Ne treba se dakle čuditi što se nije usudila najaviti svoju kandidaturu za još jedan predsjednički mandat ni onda kada ju je Andrej Plenković javno pozvao da to učini. Dapače, treba joj oprostiti i izjave kojima vrijeđa zdravi razum i domoljublje hrvatskih državljana. Odluku o kandidaturi Ona će, veli, donijeti nakon Dana pobjede, jer u Knin želi ići kao Predsjednica, a ne kao kandidatica. Visoka izlika! Ali vrijeđa zdravi razum, jer implicira besmislicu da bi Predsjednica, ako najavi kandidaturu za još jedan mandat, zbog toga prestala biti Predsjednica prije isteka sadašnjega mandata. A izjava da za Nju, ako ne bude Predsjednica, ima posla u svijetu, ali da će Ona mirovinu svakako provesti u domovini – još dublje vrijeđa hrvatsko domoljublje.

Kolonija diše na škrge. No ne boji se da će joj ponestati predsjedničkih kandidata. Prvi se najavio – Zoran Milanović. I odmah krenuo iz partizanske mitske Šume Brezovice u predizbornu agitaciju „od vrata do vrata“. Nikoga to nije ni iznenadilo ni uzbudilo, a oduševilo je samo umnoga Tvrtka Dolića. Svi naime, osim rečenoga Dolića, znaju kako nisko Milanović misli o visokoj dužnosti za koju se kani kandidirati. Najavili su kandidature još i Mislav Kolakušić, i Miroslav Škoro, i Ivan Pernar, i Tomislav Panenić. Govorka se i o Željku Glasnoviću. Ali samo je Škoro temeljito uzdrmao kolonijalnu javnost.

A onda nas je zaskočio neviđen međunarodni uspjeh. Za šestu obljetnicu hrvatskoga europstva hrvatska je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe! I svi smo, kako prvi reče Plenković, bili na to beskrajno ponosni.

Ali brzo se otrijeznismo. Nadvio se iznenada nad Lijepu Našu koloniju crn oblak. Pročitasmo u europskim novinama da bi nam Europa mogla oteti i – Plenkovića!

U zao čas! Tko će tada braniti ljudski, građanski i dužnosnički integritet HDZ-ova političkog tajnika i hrvatskoga ministra uprave Lovre Kuščevića? Onoga što je na tiskovnim konferencijama nekoć pozdravljao redovničkim pozdravom „Hvaljen Isus i Marija“, a bio je pravi politički div! I kao takav postao Plenkovićev apostol! Zadavio je, kao od šale, dva „narodna“ referenduma! Svi su mu se narodni izabranici neskriveno divili, osobito HDZ i HDZ-ovi koalicijski partneri, a sad ga svi, osim Milana Bandića, izdadoše! Kukavički mu, za Plenkovićeva bruseljskog izbivanja, užariše gradele i cvrljit će ga na njima, kao nekoć pogani njegova kršćanskoga imenjaka, sve dok ga ne pretvore u mučenika plenkizma. A kolonija diše na škrge. Diše i šuti.

 

Benjamin Tolić

 

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.